Vodstvo Hrvatskog novinarskog društva (HND) u petak je najoštrije osudilo najnovije tužbe uprave HRT-a protiv HND-a i novinara javne radiotelevizije od kojih, zbog naknade štete nakon njihovih javnih istupa, traži 500.000 kuna. HND je to ocijenio “nezabilježenim napadom na rad i djelovanje Ogranka HND-a, zastrašivanjem novinara i pokušajem financijskog ataka na HND”.
Predsjednik HND-a, ujedno i HTV-ov novinar i urednik Hrvoje Zovko, prenijela je HINA, istaknuo je kako su novinari i ogranak HND-a u posljednjih nekoliko dana zaprimili nekoliko tužbi u kojima HRT traži naknadu štete zbog “grube povrede ugleda, časti i imena”. Prva od tih tužbi bila je zaprimljena 24. prosinca i to zbog priopćenja Ogranka HND-a od 11. rujna u kojem su se, između ostaloga, novinari članovi ogranka HND-a ograđivali od tada aktualnih afera na HRT-u uključivši i preprodaju karata za Svjetsko prvenstvo u nogometu, ali i sadržaja i načina HRT-ova izbora projekata iz vanjske produkcije.
Uprava HRT-a sada u tužbi zbog tog priopćenja od HND-a traži 200.000 kuna naknade štete, a od predsjednice Ogranka na HTV-u Sanje Mikleušević-Pavić 50.000 kuna. Osim toga, kako je naveo Zovko, u roku od tjedan dana i on je dobio dvije HRT-ove tužbe naglasivši kako se u jednoj od njega traži čak 250.000 kuna za naknadu štete koju je, kako je kazao, HRT-u navodno prouzročio svojim javnim istupima nakon što je dobio otkaz i prije nego što je opet bio vraćen na posao da bi nakon toga odmah bio suspendiran.
Što učiniti s takvim vodstvom ”javne” radiotelevizije zapravo je teško reći. Kolega Ladislav Tomičić u kolumni u Novom listu zagovara drastično rješenje. On kaže: ”Čini se da je recept za javnu radio-televiziju samo jedan: rastjerati sve s Prisavlja i početi iz početka”.
Mi godinama ponavljamo, a ja osobito otkako sam preuzeo vodstvo ugašenog Foruma 21 od Damira Matkovića, da nam je potreban javni servis depolitiziran, okrenut vrednotama civilnog društva, zaista u službi javnog dobra s obzirom na to da, kako je jednom napisao prof. Peter Kuzmič, ”nedostatak vizije i podcjenjivanje stručnosti pogoduje vladavini mediokriteta”. U sebi sam govorio: ”Dragi moj profesore, velika je tvoja vjera”.
Jer ono što sada vidimo je ne samo čisto mediokritetstvo, ma kakvo mediokritetstvo, to je zločinački nasrtaj na psihu i dušu gledatelja/pretplatnika. Ništa se tu nije promijenilo pristupom informaciji i HTV, nešto manje HR, ostaju na liniji političke (tele)dirigirane propagande.
Kaos i potpuni neprofesionalizam imaju objašnjenje: nisu to samo pomahnitali nacionalisti koji misle da će drmati i živjeti vječno, kao njihovi kolege u Pyongyangu, nije to samo ludost, to je i nemala doza gluposti.
Jer ne samo što je ludo, već je i glupo, pored postojećih komercijalnih televizija, kakvih-takvih tiskovina, dnevnika i tjednika (od Nacionala i Novosti koji razvaljuju vladajuće), pa more portala i 150 radiostanica, te nas koji radimo i za inozemne medije furati rat protiv komunista, nepostojećih, dakako, a šutjeti o skandaloznim aferama i o procesu rasprodaje državne imovine, u nekim slučajevima, čistom činu veleizdaje.
Dakle, ludi su, ali i glupi.
I trebat će to još neko vrijeme trpjeti i pratiti. Trebat će dobro zapamtiti imena hulja koje nam ovo rade i onda, bogme, provesti toliko traženu lustraciju, sterilizaciju i kastraciju, uglavnom, svaku ”aciju” koja će te zlotvore trajno onemogućiti u daljnjoj devastaciji ove sirote i ponižene, opljačkane i silovane zemlje.
Ovo je slika. A što je ideal? Što je to što zagovara kolega i profesor Peter Kuzmič?
O tome što novinari mogu učiniti da bi se promicalo dobro građana, mir među narodima i da bi se sprečavali sukobi ponajprije meritorno mogu razgovarati oni koji su sami doživjeli i proživjeli kobne posljedice pretvaranja jedne časne profesije u poslušnog slugu gospodara rata i u nositelja najgrublje propagande prožete neskrivenim šovinizmom, netolerancijom i ksenofobijom.
Inače, govor mržnje je u nekim sredinama do te mjere zatrovao medijski krajolik da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje na pravi način ni započeta.
Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta jednoj ne malim dijelom kompromitiranoj profesiji. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da novinarstvo bude nezaobilazan faktor u izgradnji demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala.
Tri stvari želim naglasiti kada je riječ o ulozi novinara i novinarki u potpaljivanju ratničke mašinerije i u pokretanju politike uništavanja drugih naroda i država, pa i vlastite.
1.Postojala je kultura laži
Vremena velikih istina kakva su nastala u procesu raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije obično su duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži. Mali narodi na Balkanu odavno su tu kulturu laži, čini se, stvarali, suživjeli se s njom i nadalje je učvršćuju.
Na primjer, narodi bivše Jugoslavije iskreno su plakali na sprovodu Tita. Danas ti isti narodi unisono tvrde da su živjeli pod ”represivnom čizmom komunističkog diktatora”.
Laž je, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja i lažljivci su normalni građani. I ako za išta treba odati priznanje Dobrici Ćosiću, srpskom piscu i neuspješnom predsjedniku Jugoslavije, onda je to za autorsku repliku: ”Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije”.
Kultura laži najlakše se uspostavlja ako postoji protivnik koji laže više ili koji govori ”strašnijim ili đavolskijim jezikom”. Jedino mrtvi ne lažu, ali oni u okvirima kulture laži nisu imali kredibilitet. Laž je od načina političkog i medijskog ponašanja, a mediji su uspjeli legalizirati laž, postupno prerasla u ratnu strategiju, a kao ratna strategija ubrzo se etablirala i kao moralno prihvatljiva.
2.Protiv kulture laži treba uzdizati kulturu života
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem.
Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, ”jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar u slobodi i u poštovanju života i istine svakog bitka služi istini.
Nama je valjda jasno da novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin. Ipak, čudno je da se općenito smatra da taj zločin ne treba kažnjavati. Ja pak smatram da bi trebao postojati stanoviti međunarodni sud za zločine u novinarstvu i da bi na neki način trebalo žigosati one koji su lažima omogućili i poticali ratne zločine i zločince.
Mislim da je prava šteta što nije oživjela namjera prvog tužitelja Međunarodnog suda u Haagu Richarda Goldstona, koji je želio goniti i one koji su (citiram) ”koristili medije na kriminalan način”. Naime, aktere medijskih zločina lako je utvrditi jer se njihovi tragovi teže uništavaju.
Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života koji ima i mora imati socijalne posljedice.
3.Nema hvalospjeva mržnji
Da nema genetskoga stida u osjećaju mržnje, a ja tvrdim da ga ima, osim kod psihopatskih ličnosti, valjda bi njena silina bila opjevana barem koliko i ljubav. Ako mržnju nitko normalan ne hvali i ne veliča, kako je uopće moguće jednu tako neobrazloženu strast teoretski kritizirati? Naime, za sve ono što se utvrdi da je ”govor mržnje” autor će potegnuti protudokaz u obliku državotvorno-domoljubnih načela dokazujući da upravo njih mrze oni koji se usuđuju tako nešto kod njega utvrditi.
Teško da se može ići naprijed bez samosavladavanja i bez tolerancije. Ali tolerancija nije trpljenje nečega, nije ni odustajanje od intervencije u postupku koji se subjektu čini prihvatljivim, niti je odustajanje od intervencije zbog nepoznavanja problema ili puke ravnodušnosti.
Na striktno moralnome planu tolerancija upućuje na dva ključna problema: nužnost samosvladavanja te odnos brige za drugoga i autonomiju pojedinca.
Tolerancija ne liječi mržnju niti nadomješta ljubav ili solidarnost, ne čini društvo sretnim, slobodnim ili bogatim. Ona društvo čini društvom. Sve ostalo tek potom slijedi. Tolerancija ima smisla ako njezin subjekt ima moć i znanje.
***
U Hrvatskoj se mi sada opet zamaramo s onima koji su širili govor mržnje, huškali na rat i govorili nam da je svatko onaj tko ne želi lagati za domovinu izdajnik i neprijatelj, ali da nije bilo pedesetak, a možda i manje neovisnih novinara koji se devedesetih nisu dali zastrašiti i koji nisu odustali od profesionalnog odnosa prema poslu, sljedeći bi novinarski naraštaji bili nepovratno promašeni.
Žao mi je, ja za razliku od dobrog kršćanina Petera Kuzmiča ne mogu HRT-u željeti dobro. Radije bih proglasio karmine.
Situacija kod nas, dakle, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi nova vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.
Mislim da trebamo govoriti o politici identiteta. U jezgri te politike je priznanje. S autoritetom pounutarnjenim kao individualno pravo međusobno priznanje postaje toliko neuhvatljiv cilj koliko je, kako kaže Alexis de Tocqueville, ”svaki čovjek tijesno zatvoren u se, te iz tog stanja nastoji da sudi svijetu”.
S izgubljenim priznanjem jastvo sve više počiva samo na proračunavanju i pregovaranju o moći. Volje su više nametnute izvana nego podjarmljene iznutra.
Kod ponašanja ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića se može reći samo jedno: izgubljena je, dakle, moralna procjena.
Novinarstvo stoga ne može odgoditi zakazan sastanak s istinom. Stručna novinarska javnost nema pravo na povođenje za načelom političkog oportuniteta.
Sasvim je prirodno da kvantitete personaliziramo, a odnose dramatiziramo. Ali je važno da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Nemajući ni institucije ni odgoja čijom bi se pomoći etika ustanovila i prihvatila, javni interesi u velikoj mjeri izmiču javnom mnijenju i njima sve više upravlja samo selektirana politička klasa, čiji su osobni interesi daleko važniji od općeg dobra zajednice.
Vrlo smo blizu tome da dostojanstvo čovjeka izvrgnemo pogibelji dvojbene pretpostavke da će čovjek to dostojanstvo instinktivno pokazivati u mudrim zakonima i dobrom upravljanju. To se ne događa, niti će se dogoditi dok se na obzoru ne pojavi neki novi model razmišljanja, neko etički utemeljeno djelovanje.
Nema izgleda, barem ga ja ne vidim, da u bilo koje dogledno vrijeme čitava ta nevidljiva okolina i novinara i publike koja prihvaća kao normalno djelovanje politički kompromitiranih novinara postane svim ljudima tako jasna da se spontano oblikuje pouzdano javno mnijenje o cijelom našem poslu.
Izvan prilično uskoga raspona naše vlastite moguće pažnje socijalna kontrola ovisi o tome da se pronađu standardi življenja i metode provjeravanja pomoću kojih će se mjeriti naši postupci. Razrada takvih standarda gotovo da još nije ni počela. A posao je dug.
Možda bih zaključno trebao reći da se tek možemo nadati da ćemo, svaki od nas na vlastitom području, djelovati sve više i da ćemo motivirati i struku i publiku na etičko i moralno djelovanje. Želja da se bude gospodar vlastite sudbine je snažna želja, ali se mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom. A nju ne može samostalno postići ni jedna politička opcija.
Barem bi to već sada trebalo biti jasno.
Dobri moj Petre Kuzmiču, posudi mi malo tog svog optimizma i te svoje nade jer sam, nakon što sam vidio način na koji HRT guši slobodu izražavanja, jedan prilično obeshrabren, ako ne poražen, barem ogorčen novinar.
autograf
Predsjednik HND-a, ujedno i HTV-ov novinar i urednik Hrvoje Zovko, prenijela je HINA, istaknuo je kako su novinari i ogranak HND-a u posljednjih nekoliko dana zaprimili nekoliko tužbi u kojima HRT traži naknadu štete zbog “grube povrede ugleda, časti i imena”. Prva od tih tužbi bila je zaprimljena 24. prosinca i to zbog priopćenja Ogranka HND-a od 11. rujna u kojem su se, između ostaloga, novinari članovi ogranka HND-a ograđivali od tada aktualnih afera na HRT-u uključivši i preprodaju karata za Svjetsko prvenstvo u nogometu, ali i sadržaja i načina HRT-ova izbora projekata iz vanjske produkcije.
Uprava HRT-a sada u tužbi zbog tog priopćenja od HND-a traži 200.000 kuna naknade štete, a od predsjednice Ogranka na HTV-u Sanje Mikleušević-Pavić 50.000 kuna. Osim toga, kako je naveo Zovko, u roku od tjedan dana i on je dobio dvije HRT-ove tužbe naglasivši kako se u jednoj od njega traži čak 250.000 kuna za naknadu štete koju je, kako je kazao, HRT-u navodno prouzročio svojim javnim istupima nakon što je dobio otkaz i prije nego što je opet bio vraćen na posao da bi nakon toga odmah bio suspendiran.
Dobri moj Petre Kuzmiču, posudi mi malo tog svog optimizma i te svoje nade jer sam, nakon što sam vidio način na koji HRT guši slobodu izražavanja, jedan prilično obeshrabren, ako ne poražen, barem ogorčen novinar
Što učiniti s takvim vodstvom ”javne” radiotelevizije zapravo je teško reći. Kolega Ladislav Tomičić u kolumni u Novom listu zagovara drastično rješenje. On kaže: ”Čini se da je recept za javnu radio-televiziju samo jedan: rastjerati sve s Prisavlja i početi iz početka”.
Mi godinama ponavljamo, a ja osobito otkako sam preuzeo vodstvo ugašenog Foruma 21 od Damira Matkovića, da nam je potreban javni servis depolitiziran, okrenut vrednotama civilnog društva, zaista u službi javnog dobra s obzirom na to da, kako je jednom napisao prof. Peter Kuzmič, ”nedostatak vizije i podcjenjivanje stručnosti pogoduje vladavini mediokriteta”. U sebi sam govorio: ”Dragi moj profesore, velika je tvoja vjera”.
Jer ono što sada vidimo je ne samo čisto mediokritetstvo, ma kakvo mediokritetstvo, to je zločinački nasrtaj na psihu i dušu gledatelja/pretplatnika. Ništa se tu nije promijenilo pristupom informaciji i HTV, nešto manje HR, ostaju na liniji političke (tele)dirigirane propagande.
Kaos i potpuni neprofesionalizam imaju objašnjenje: nisu to samo pomahnitali nacionalisti koji misle da će drmati i živjeti vječno, kao njihovi kolege u Pyongyangu, nije to samo ludost, to je i nemala doza gluposti.
Jer ne samo što je ludo, već je i glupo, pored postojećih komercijalnih televizija, kakvih-takvih tiskovina, dnevnika i tjednika (od Nacionala i Novosti koji razvaljuju vladajuće), pa more portala i 150 radiostanica, te nas koji radimo i za inozemne medije furati rat protiv komunista, nepostojećih, dakako, a šutjeti o skandaloznim aferama i o procesu rasprodaje državne imovine, u nekim slučajevima, čistom činu veleizdaje.
Dakle, ludi su, ali i glupi.
I trebat će to još neko vrijeme trpjeti i pratiti. Trebat će dobro zapamtiti imena hulja koje nam ovo rade i onda, bogme, provesti toliko traženu lustraciju, sterilizaciju i kastraciju, uglavnom, svaku ”aciju” koja će te zlotvore trajno onemogućiti u daljnjoj devastaciji ove sirote i ponižene, opljačkane i silovane zemlje.
Ovo je slika. A što je ideal? Što je to što zagovara kolega i profesor Peter Kuzmič?
O tome što novinari mogu učiniti da bi se promicalo dobro građana, mir među narodima i da bi se sprečavali sukobi ponajprije meritorno mogu razgovarati oni koji su sami doživjeli i proživjeli kobne posljedice pretvaranja jedne časne profesije u poslušnog slugu gospodara rata i u nositelja najgrublje propagande prožete neskrivenim šovinizmom, netolerancijom i ksenofobijom.
Nema izgleda, barem ga ja ne vidim, da u bilo koje dogledno vrijeme čitava ta nevidljiva okolina i novinara i publike koja prihvaća kao normalno djelovanje politički kompromitiranih novinara postane svim ljudima tako jasna da se spontano oblikuje pouzdano javno mnijenje o cijelom našem poslu
Inače, govor mržnje je u nekim sredinama do te mjere zatrovao medijski krajolik da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje na pravi način ni započeta.
Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta jednoj ne malim dijelom kompromitiranoj profesiji. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da novinarstvo bude nezaobilazan faktor u izgradnji demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala.
Tri stvari želim naglasiti kada je riječ o ulozi novinara i novinarki u potpaljivanju ratničke mašinerije i u pokretanju politike uništavanja drugih naroda i država, pa i vlastite.
1.Postojala je kultura laži
Vremena velikih istina kakva su nastala u procesu raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije obično su duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži. Mali narodi na Balkanu odavno su tu kulturu laži, čini se, stvarali, suživjeli se s njom i nadalje je učvršćuju.
Na primjer, narodi bivše Jugoslavije iskreno su plakali na sprovodu Tita. Danas ti isti narodi unisono tvrde da su živjeli pod ”represivnom čizmom komunističkog diktatora”.
Laž je, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja i lažljivci su normalni građani. I ako za išta treba odati priznanje Dobrici Ćosiću, srpskom piscu i neuspješnom predsjedniku Jugoslavije, onda je to za autorsku repliku: ”Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije”.
Kultura laži najlakše se uspostavlja ako postoji protivnik koji laže više ili koji govori ”strašnijim ili đavolskijim jezikom”. Jedino mrtvi ne lažu, ali oni u okvirima kulture laži nisu imali kredibilitet. Laž je od načina političkog i medijskog ponašanja, a mediji su uspjeli legalizirati laž, postupno prerasla u ratnu strategiju, a kao ratna strategija ubrzo se etablirala i kao moralno prihvatljiva.
2.Protiv kulture laži treba uzdizati kulturu života
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem.
Vodstvo Hrvatskog novinarskog društva (HND) u petak je najoštrije osudilo najnovije tužbe uprave HRT-a protiv HND-a i novinara javne radiotelevizije od kojih, zbog naknade štete nakon njihovih javnih istupa, traži 500.000 kuna. HND je to ocijenio “nezabilježenim napadom na rad i djelovanje Ogranka HND-a, zastrašivanjem novinara i pokušajem financijskog ataka na HND”
Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, ”jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar u slobodi i u poštovanju života i istine svakog bitka služi istini.
Nama je valjda jasno da novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin. Ipak, čudno je da se općenito smatra da taj zločin ne treba kažnjavati. Ja pak smatram da bi trebao postojati stanoviti međunarodni sud za zločine u novinarstvu i da bi na neki način trebalo žigosati one koji su lažima omogućili i poticali ratne zločine i zločince.
Mislim da je prava šteta što nije oživjela namjera prvog tužitelja Međunarodnog suda u Haagu Richarda Goldstona, koji je želio goniti i one koji su (citiram) ”koristili medije na kriminalan način”. Naime, aktere medijskih zločina lako je utvrditi jer se njihovi tragovi teže uništavaju.
Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života koji ima i mora imati socijalne posljedice.
3.Nema hvalospjeva mržnji
Da nema genetskoga stida u osjećaju mržnje, a ja tvrdim da ga ima, osim kod psihopatskih ličnosti, valjda bi njena silina bila opjevana barem koliko i ljubav. Ako mržnju nitko normalan ne hvali i ne veliča, kako je uopće moguće jednu tako neobrazloženu strast teoretski kritizirati? Naime, za sve ono što se utvrdi da je ”govor mržnje” autor će potegnuti protudokaz u obliku državotvorno-domoljubnih načela dokazujući da upravo njih mrze oni koji se usuđuju tako nešto kod njega utvrditi.
Teško da se može ići naprijed bez samosavladavanja i bez tolerancije. Ali tolerancija nije trpljenje nečega, nije ni odustajanje od intervencije u postupku koji se subjektu čini prihvatljivim, niti je odustajanje od intervencije zbog nepoznavanja problema ili puke ravnodušnosti.
Na striktno moralnome planu tolerancija upućuje na dva ključna problema: nužnost samosvladavanja te odnos brige za drugoga i autonomiju pojedinca.
Tolerancija ne liječi mržnju niti nadomješta ljubav ili solidarnost, ne čini društvo sretnim, slobodnim ili bogatim. Ona društvo čini društvom. Sve ostalo tek potom slijedi. Tolerancija ima smisla ako njezin subjekt ima moć i znanje.
Kaos i potpuni neprofesionalizam imaju objašnjenje: nisu to samo pomahnitali nacionalisti koji misle da će drmati i živjeti vječno, kao njihovi kolege u Pyongyangu, nije to samo ludost, to je i nemala doza gluposti
***
U Hrvatskoj se mi sada opet zamaramo s onima koji su širili govor mržnje, huškali na rat i govorili nam da je svatko onaj tko ne želi lagati za domovinu izdajnik i neprijatelj, ali da nije bilo pedesetak, a možda i manje neovisnih novinara koji se devedesetih nisu dali zastrašiti i koji nisu odustali od profesionalnog odnosa prema poslu, sljedeći bi novinarski naraštaji bili nepovratno promašeni.
Žao mi je, ja za razliku od dobrog kršćanina Petera Kuzmiča ne mogu HRT-u željeti dobro. Radije bih proglasio karmine.
Situacija kod nas, dakle, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi nova vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.
Mislim da trebamo govoriti o politici identiteta. U jezgri te politike je priznanje. S autoritetom pounutarnjenim kao individualno pravo međusobno priznanje postaje toliko neuhvatljiv cilj koliko je, kako kaže Alexis de Tocqueville, ”svaki čovjek tijesno zatvoren u se, te iz tog stanja nastoji da sudi svijetu”.
S izgubljenim priznanjem jastvo sve više počiva samo na proračunavanju i pregovaranju o moći. Volje su više nametnute izvana nego podjarmljene iznutra.
Kod ponašanja ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića se može reći samo jedno: izgubljena je, dakle, moralna procjena.
Novinarstvo stoga ne može odgoditi zakazan sastanak s istinom. Stručna novinarska javnost nema pravo na povođenje za načelom političkog oportuniteta.
Sasvim je prirodno da kvantitete personaliziramo, a odnose dramatiziramo. Ali je važno da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Nemajući ni institucije ni odgoja čijom bi se pomoći etika ustanovila i prihvatila, javni interesi u velikoj mjeri izmiču javnom mnijenju i njima sve više upravlja samo selektirana politička klasa, čiji su osobni interesi daleko važniji od općeg dobra zajednice.
Vrlo smo blizu tome da dostojanstvo čovjeka izvrgnemo pogibelji dvojbene pretpostavke da će čovjek to dostojanstvo instinktivno pokazivati u mudrim zakonima i dobrom upravljanju. To se ne događa, niti će se dogoditi dok se na obzoru ne pojavi neki novi model razmišljanja, neko etički utemeljeno djelovanje.
Nema izgleda, barem ga ja ne vidim, da u bilo koje dogledno vrijeme čitava ta nevidljiva okolina i novinara i publike koja prihvaća kao normalno djelovanje politički kompromitiranih novinara postane svim ljudima tako jasna da se spontano oblikuje pouzdano javno mnijenje o cijelom našem poslu.
Inače, govor mržnje je u nekim sredinama do te mjere zatrovao medijski krajolik da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje ni na pravi način započeta
Izvan prilično uskoga raspona naše vlastite moguće pažnje socijalna kontrola ovisi o tome da se pronađu standardi življenja i metode provjeravanja pomoću kojih će se mjeriti naši postupci. Razrada takvih standarda gotovo da još nije ni počela. A posao je dug.
Možda bih zaključno trebao reći da se tek možemo nadati da ćemo, svaki od nas na vlastitom području, djelovati sve više i da ćemo motivirati i struku i publiku na etičko i moralno djelovanje. Želja da se bude gospodar vlastite sudbine je snažna želja, ali se mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom. A nju ne može samostalno postići ni jedna politička opcija.
Barem bi to već sada trebalo biti jasno.
Dobri moj Petre Kuzmiču, posudi mi malo tog svog optimizma i te svoje nade jer sam, nakon što sam vidio način na koji HRT guši slobodu izražavanja, jedan prilično obeshrabren, ako ne poražen, barem ogorčen novinar.
autograf
