O porezu na nekretnine

Sada kada je odgođeno uvođenje poreza na nekretnine, prilika je da javnost još jednom prodiskutira kakav nam porez na nekretnine treba. Je li hrvatska javnost za tako nešto sposobna? Nažalost, bojim se da nije. I inače je teško voditi raspravu o takvoj temi bez da ona degenerira u vikanje i psovanje. Da ne bi bilo zabune, mislim da smirena rasprava na tu temu nije moguća ni u zapadnoj Europi (u Americi sigurno nije).

Kod nas su preduvjeti za takvu raspravu odsutni jer su domaći liberalni komentatori uspjeli zagaditi sve ekonomske rasprave svojim pojednostavljenim shvaćanjem poreza kao pljačke. Ova se teza pokazala vrlo kompatibilnom sa starijom maloposjedničkom orijentacijom brojnih građana, pogotovo ondje gdje ljudi žive od turizma. Pa su se tako na istoj strani našli liberali iz antiporezne udruge Lipa i dalmatinski satiričari sa stranice Di su pare?.  Sve da bi se zaustavila "porezna presija".

Međutim, ovaj porez ima smisla. Bez namjere da branim trenutnu vladu i njihov konkretni prijedlog, mogu navesti nekoliko razloga. Najprije, porez na nekretnine može biti ekonomski opravdan jer bi kanalizirao jedan dio štednje u potencijalno produktivnije investicije.

Paradoksalno je da su upravo liberalni komentatori ti koji se već duže vrijeme zgražaju nad time što hrvatski građani "štede u ciglama". Sada, kada je najavljen porez koji bi to mogao promjeniti, oni se bune. Osim toga, porez bi pomogao da se spriječi recikliranje sumnjivog i kriminalnog novca kroz kupovinu nekretnina.

Drugo, porez bi mogao učiniti porezni sustav malo pravednijim. Najveća stavka na prihodovnoj strani proračuna je PDV s oko 38 do 39 posto ukupnih državnih prihoda. Drugi po redu su doprinosi (tj. oporezivanje plaća) s oko 20 posto. To hrvatski porezni sustav čini regresivnim jer ti porezi više opterećuju one koji imaju manje.

S uvođenjem ovog (i drugih poreza na imovinu) moglo bi se početi smanjivati PDV. Naravno da ova vlada ne razmišlja o tome. Oni samo razmišljaju kako da zahvate što širu poreznu bazu. A u Hrvatskoj je vlasništvo nad nekretninama široko rasprostranjeno: preko 90 posto građana živi u nekretnini koja je u njihovom (ili obiteljskom) vlasništvu.

To je posljedica privatizacije socijalističkog stambenog fonda po vrlo povoljnim uvjetima devedesetih godina. Pa je i porez na nekretnine zamišljen tako da zahvati što veći broj ljudi. Nema sumnje da bi bio mnogo popularniji kada bi se izuzela jedna nekretnina. Ili kada bi iznos kojeg treba platiti bio manji nego što je danas komunalna naknada (koju bi ovaj porez trebao zamijeniti).

I treće, ovakav porez može biti dobar za podizanje državnih kapaciteta, kako lokalne uprave tako i specijaliziranih institucija (porezne uprave). Da bi bilo uspješno, uvođenje ovog poreza traži kompetentniju administraciju.

Da postoji trošak provdbe novog poreza, uvidjele su i neke lokalne sredine koje sada planiraju tužiti Ministarstvo financija jer je odgodilo provedbu i tako njihovu reorganizaciju učinilo bespotrebnom. Jači kapaciteti su potrebni za sve slučajeve kada se oporezuje imovina i bogatstvo. Takve je poreze teže prikupiti nego poreze na promet (PDV) ili na rad (doprinosi), gdje državni posao zapravo obavljuju pojedine firme ili računovodstva. Međutim, ljudi su često vrlo kreativni u sakrivanju svoje imovine od države.

U Grčkoj su, primjerice, vlasnici kuća pokrivali bazene da ih država ne bi snimila iz zraka. Ako hoćemo da država bude sposobnija, moramo joj dati resurse da to postane. To se ne odnosi samo na ovaj porez nego na sve poreze čije je ubiranje sada teško zamisliti. Liberalni komentatori stalno viču da je država nesposobna, a nisu voljni platiti cijenu toga da postane sposobnija.

Ne mogu živjeti s državom, ne mogu živjeti bez nje, a ne žele platiti ono što bi trebali, kao što kaže američki politolog Mark Blyth.

Naravno, ne treba imati iluzija da ova vlada mnogo razmišlja o podizanju državnih kapaciteta. Tu se postavlja pitanje: zašto HDZ-ova vlada uopće želi uvesti ovaj porez? Ovdje ponovo dolazimo do uobičajenog modusa operandi naše političke klase: porez se uvodi jer je to tražila Europska komisija. Kada Bruxelles kaže "skoči", naši političari kažu "koliko visoko?"

Žalosno je da naša politička klasa ne može samostalno doći do zaključka da bi nam trebao (nekakav) porez na nekretnine i drugi oblici poreza na imovinu. Ali ova garnitura nema mnogo smisla za razvoj, pa čak ni za jačanje države. Umjesto da na tragu ovakve argumentacije ponudi barem jedan mali mea culpa, premijer je izjavio da je narodu potrebna "dodatna pedagogija", što bi valjda trebalo značiti da nam sada slijedi dodatna propaganda o superirornosti svih rješenja koje predloži ova vlada.

Sve u svemu, teško se oteti dojmu da je porez na nekretnine mogao biti čak i popularan kada bi se znalo što se dobiva zauzvrat. Teško je kriviti građane što su bili protiv. Naime, nepovjerenje u državnu administraciju je toliko da je rijetko tko spreman prihvatiti novi porez bez barem nekog implicitnog obećanja što dobiva od države.

Drugim riječima, porez bi bio popularniji kada ne bi bio zamišljen kao nenamjenski prihod već kad bi bio određen za konkretne stvari, kada bi bio "earmarked", kao što kažu Amerikanci. Jedna prednost komunalne naknade, koju ovaj porez treba zamjeniti, jest to da se taj novac mogao koristiti samo za ceste, javnu rasvjetu, čistoću javnih površina i slično. Porez na nekretnine bi lokalni čelnici mogli koristiti kako oni odluče. Premda porezni stručnjaci ne vole da se državni prihodi fragmentiraju u više paralelnih tokova, možda bi ipak o tome trebalo razmisliti. Pogotovo ako legitimnost oporezivanja tako raste.

I još jedan ironični zaplet koji bi morao pecnuti naše liberale. Ideja ministra financija jest bila ta da će se porezni sustav pojednostaviti jer će jedan porez zamijeniti više njih (komunalnu naknadu, porez na kuću za odmor, spomeničku rentu).

To je upravo ono što već dugo zahtjevaju razni borci za "ekonomske slobode": da se smanji broj “"nameta". A sada kada su dobili šta su tražili, ispostavilo se da takva promjena može generirati čitav niz nepredviđenih neizvjesnosti. Kaos koji je nastajao pred našim očima je promjenu učinio manje poželjnom čak i od statusa quo.

Nadam se da će to biti jedna lekcija koju ćemo sada naučiti: da nije važan broj poreza, nego što ti porezi rade i kako usmjeruju odluke svih nas. Porezi su zapravo u tome alat bez premca. Oni su način da kreiramo dobro društvo.

h-alter