Zvonimir Mršić, Ramljakov asistent u Agrokoru, najavio je 10. travnja kao datum kad će u Hrvatsku doći kapitalizam. Šteta što mu se žurilo, trebao je s tom sretnom viješću sačekati advent, Božić ili Novu godinu – pučanstvo ove zemlje sigurno će biti ushićeno od radosti
Serija o Ujeviću ima uzlaznu liniju. Treća epizoda bila je najbolja dosad. Veliki pjesnik živio je u Beogradu punih deset godina. Bio je to strašan život. Noći i noći u kavanama (odlično režirane scene), jutarnja preplivavanja Dunava, spavanja pod klupama, redovita policijska privođenja – radi šišanja i trijebljenja buha?! – tako je izgledao život genija koji je u zrelim godinama s nešto manje blagonaklonosti gledao na radikalnu bohemiju. Ujević je prevodio s petnaestak jezika. Čitateljstvu evo tri Tinova uratka koja savršeno pogađaju današnjicu: Na Hrvata zemlju / prokletstvo je palo: / Ima preveć naprednjaka / a napretka malo. Ako ćemo strančariti i cjepidlačiti, gornja se konstatacija još uvjerljivije može primijeniti na Srbiju, kojom vlada Napredna stranka, no pisana je i mišljena za Hrvatsku, u kojoj i danas važi. Kao što, još više, važi i sljedeća doskočica: Klerikalci svuda vide grijeha, nemorala / Svojih neće tek da vide / sramnih sto skandala / Ali bogme oni griješe – u ime morala! Pa još jedna svevremenska: Ima ih što kažu, radit, a ne zborit / Jer ne znadu niti radit niti zborit; / Odavno već slušam poznate bukače / Mi nećemo riječi, već realnog rada, / Odavno već slušam poznate vikače / Sila riječi, vidim, nikakova rada!
Anto Nobilo odradio je reviziju knjigovodstvene bilance nacije. Žalosno. Izgubili smo banke, sada gubimo i Agrokor, rekao je Elviru Mešanoviću, ali to nije sve. ‘Izgubili smo naftnu industriju, turizam je odavno u stranim rukama. Mi Hrvati sve smo izgubili, a radit ćemo kod stranaca kako najamni radnici’, rekao je Nobilo, kao da citira pokojnog Krležu koji je konstatirao kako su se ‘Hrvati u punoj rezignaciji, kod pune političke svijesti, iz vlastite volje, odrekli svoje političke i financijalne suverenosti’…
Zanimljivo je koliko je nacija slijepa za horizont suvremenosti: dok Mađari preuzimaju naftu – u Krležino vrijeme simbol dominacije bile su željeznice – Rusi plinski biznis, Austrijanci, Nijemci i Talijani banke, u klasičnoj kapitalističko-predatorskoj maniri, Hrvatska se obračunava s kolekcijom davno upokojenih vampira, komunizmom, Jugoslavijom i sl., premda niti jedna od sastavnica tog sustava više ne postoji kao realna opasnost. No oni koji to guraju u fokus itekako znaju zašto to rade. Moćne skupine iz sjene potenciraju ove svađe oko nepostojećih opasnosti kako bi preuzele postojeće resurse. ‘Agrokor je’, rekao je Nobilo, ‘rezultat braka HDZ-a i Todorića. Povjerenstvo bi trebalo nastaviti s radom. Ništa Todorić ne bi mogao napraviti da nije imao podršku vlasti. Interesna skupina pod patronatom HDZ-ovih vlada je radila, a to se nije usudila dirati ni SDP-ova vlada. Vladajućima sada to ne odgovara i napravit će sve da Povjerenstvo ukinu i ono će najvjerojatnije i biti ukinuto.’
Nešto kasnije Zlatko Komadina, govoreći o 10. travnju (Agrokorovom), ispaljuje duhovitu dosjetku: na 10. travnja postali smo Zavisna Država Hrvatska.
Kako đipa Ivica Todorić! Ma koji Usain Bolt! Čim je ugledao reporterku HRT-a, dojučerašnji Gazda bacio se na zebru ispred autobusa i opalio u sprint. Na gledateljstvo Dnevnika taj je prizor djelovao šokantnije nego da su pred kamerama oživjeli mumificirani Leopold ili Lenjin. Todorić je trčao kao mladić dobrih 60 metara, ako ne i svu stotinu. Nije zastao. On je lovac, no tako reagirati na opasnost, na kamere, na svjetla pozornice može samo rođeni švercer. Brzina tog bijega ne govori samo o njegovoj fizičkoj kondiciji nego i o njegovoj formi mentis. Dati se u sekundi u bijeg, dvoskokom preko prometne ulice pa potom u mrak, to može samo netko u kojem galantarski gen nije zamro, netko tko je uvijek spreman na bijeg od nadzora, rođeni krijumčar. Ivan Raos je mrtav, ali njegovi karakteri drmaju Hrvatskom, bježe od dektiva, kao u ona vremena. Sjetimo se samo epizode u kojoj Matan s galantarima od detektiva bježi u haustor neke strane ambasade i izbjegava hapšenje (to je Todorić u Londonu), zatim epizode u kojoj su Matan i Runje pred sucem kojeg rade budalom (to je Todorić pred Cvitanom i hrvatskim pravosuđem), potom scene u kojoj Matan vara Šaloma uzimajući mu golem kredit a prepisujući jamčevinu, kolateral, na svoju sirotu ženu Nušu (to je Todorić s Hermanom Grefom i galaksijom hrvatskih satelita kojima je uvalio regresne mjenice i natjerao ih da se zadužuju za njega), pa će nam postati jasno da je u toj seriji sve rečeno o hrvatskom rodijačkom kapitalizmu. Ta vrsta muljanja nije, dakako, nikakav imotski endemski proizvod, samo su je Matan i Todorić najuvjerljivije odradili. Tako je od Sutle do Vardara. Uglavnom, HRT bi nakon ove epizode pod hitno trebao reprizirati ‘Prosjake i sinove’, to je priča o Agrokoru!
Siniši Kovačiću obrve poigravaju veseli kazačok: najavljuje SDP-ovu vedetu, Zvonimira Mršića, Ramljakova asistenta u Agrokoru, koji je u Opatiji s radošću najavio 10. travnja kao datum kad će u Hrvatsku doći kapitalizam. Šteta što se Mršiću žurilo, trebao je s tom sretnom viješću sačekati advent, Božić ili Novu godinu – pučanstvo ove zemlje sigurno će biti ushićeno od radosti. Šalu na stranu, činjenica da potencijalni lider SDP-a puku s ovolikom radošću navješćuje dolazak kapitalizma pokazuje da u ovoj zemlji nema političara kojemu su sve koze na broju. Pa riječ ‘kapitalizam’ i u HDZ-u koriste kao psovku! Sam po sebi, pojam ne znači ništa – švedski, njemački ili irski kapitalizam našim je ljudima tako privlačan da bježe u njega, onaj u Grčkoj, Portugalu ili Španjolskoj nije pak nimalo. Hrvatskoj ne treba više kapitalizma nego više reda, zakona, morala, odgovornosti itd. Mršić se, ukratko, u politici pokazao kao amater, nema tu liderske crte, čim ga može ubiti prejaka riječ.
Dalibor Špadina napravio je svestran, iscrpan, dinamičan i uravnotežen prilog, by the book, u kojemu je objasnio zašto je Hrvatska izgubila pravnu bitku oko upravljačkih prava s MOL-om. U prilogu smo čuli predstavnika Vlade, Živog zida, Tomislava Panenića, Ježićevog odvjetnika Marijana Hanžekovića, predstavnike DORH-a, pravnika Miljenka Giunija, a inače blagoglagoljivi Ivan Turudić nije bio raspoložen za davanje izjava. Prisjele su mu. ‘Drugi postupak je u tijeku i u tom drugom postupku Vlada čini sve da našim argumentima ospori zahtjeve MOL-a’, rekao je ministar Tomislav Ćorić. Hoće, kao i u ovome, hau jes nou. Pojavio se u prilogu i jedan sretnik, Ivo Sanader. Bio je vrlo oprezan u izjavi: napao je DORH, ali ne i Turudića. ‘Ovaj proces je namještaljka, ne mislim tu na sud nego na DORH i na Ježića i na ljude koji su zajedno s njim to dogovarali’, rekao je Sanader. Hanžeković je objasnio zašto Robert Ježić nije vratio pet milijuna eura u državni proračun. ‘Da bi to Ježić mogao vratiti, presuda mora biti pravomoćna i prevedena na njemački jezik kako bi bila osnova za uplaćivanje tog iznosa s računa Ježićeve tvrtke u državni proračun’, rekao je Hanza. Bivši čelnik Ine Tomislav Dragičević najavio je kako će Hrvatska izgubiti i arbitražu s MOL-om u Washingtonu, što će nas koštati barem tri milijarde kuna – tu su možda i kamate – pa je pozvao Vladu da što prije otkupi MOL-ove dionice kako bi država obeštetila samu sebe. Da, ali kojim novcem? Ta bi nas operacija mogla koštati nekoliko milijardi eura…
Tin… trideset godina putovanja, HRT, 6. studenoga, 20:05
Serija o Ujeviću ima uzlaznu liniju. Treća epizoda bila je najbolja dosad. Veliki pjesnik živio je u Beogradu punih deset godina. Bio je to strašan život. Noći i noći u kavanama (odlično režirane scene), jutarnja preplivavanja Dunava, spavanja pod klupama, redovita policijska privođenja – radi šišanja i trijebljenja buha?! – tako je izgledao život genija koji je u zrelim godinama s nešto manje blagonaklonosti gledao na radikalnu bohemiju. Ujević je prevodio s petnaestak jezika. Čitateljstvu evo tri Tinova uratka koja savršeno pogađaju današnjicu: Na Hrvata zemlju / prokletstvo je palo: / Ima preveć naprednjaka / a napretka malo. Ako ćemo strančariti i cjepidlačiti, gornja se konstatacija još uvjerljivije može primijeniti na Srbiju, kojom vlada Napredna stranka, no pisana je i mišljena za Hrvatsku, u kojoj i danas važi. Kao što, još više, važi i sljedeća doskočica: Klerikalci svuda vide grijeha, nemorala / Svojih neće tek da vide / sramnih sto skandala / Ali bogme oni griješe – u ime morala! Pa još jedna svevremenska: Ima ih što kažu, radit, a ne zborit / Jer ne znadu niti radit niti zborit; / Odavno već slušam poznate bukače / Mi nećemo riječi, već realnog rada, / Odavno već slušam poznate vikače / Sila riječi, vidim, nikakova rada!
Novi dan, N1, 8. studenoga, 8:30
Anto Nobilo odradio je reviziju knjigovodstvene bilance nacije. Žalosno. Izgubili smo banke, sada gubimo i Agrokor, rekao je Elviru Mešanoviću, ali to nije sve. ‘Izgubili smo naftnu industriju, turizam je odavno u stranim rukama. Mi Hrvati sve smo izgubili, a radit ćemo kod stranaca kako najamni radnici’, rekao je Nobilo, kao da citira pokojnog Krležu koji je konstatirao kako su se ‘Hrvati u punoj rezignaciji, kod pune političke svijesti, iz vlastite volje, odrekli svoje političke i financijalne suverenosti’…
Zanimljivo je koliko je nacija slijepa za horizont suvremenosti: dok Mađari preuzimaju naftu – u Krležino vrijeme simbol dominacije bile su željeznice – Rusi plinski biznis, Austrijanci, Nijemci i Talijani banke, u klasičnoj kapitalističko-predatorskoj maniri, Hrvatska se obračunava s kolekcijom davno upokojenih vampira, komunizmom, Jugoslavijom i sl., premda niti jedna od sastavnica tog sustava više ne postoji kao realna opasnost. No oni koji to guraju u fokus itekako znaju zašto to rade. Moćne skupine iz sjene potenciraju ove svađe oko nepostojećih opasnosti kako bi preuzele postojeće resurse. ‘Agrokor je’, rekao je Nobilo, ‘rezultat braka HDZ-a i Todorića. Povjerenstvo bi trebalo nastaviti s radom. Ništa Todorić ne bi mogao napraviti da nije imao podršku vlasti. Interesna skupina pod patronatom HDZ-ovih vlada je radila, a to se nije usudila dirati ni SDP-ova vlada. Vladajućima sada to ne odgovara i napravit će sve da Povjerenstvo ukinu i ono će najvjerojatnije i biti ukinuto.’
Nešto kasnije Zlatko Komadina, govoreći o 10. travnju (Agrokorovom), ispaljuje duhovitu dosjetku: na 10. travnja postali smo Zavisna Država Hrvatska.
Dnevnik, HRT, 8. studenoga, 19:00
Kako đipa Ivica Todorić! Ma koji Usain Bolt! Čim je ugledao reporterku HRT-a, dojučerašnji Gazda bacio se na zebru ispred autobusa i opalio u sprint. Na gledateljstvo Dnevnika taj je prizor djelovao šokantnije nego da su pred kamerama oživjeli mumificirani Leopold ili Lenjin. Todorić je trčao kao mladić dobrih 60 metara, ako ne i svu stotinu. Nije zastao. On je lovac, no tako reagirati na opasnost, na kamere, na svjetla pozornice može samo rođeni švercer. Brzina tog bijega ne govori samo o njegovoj fizičkoj kondiciji nego i o njegovoj formi mentis. Dati se u sekundi u bijeg, dvoskokom preko prometne ulice pa potom u mrak, to može samo netko u kojem galantarski gen nije zamro, netko tko je uvijek spreman na bijeg od nadzora, rođeni krijumčar. Ivan Raos je mrtav, ali njegovi karakteri drmaju Hrvatskom, bježe od dektiva, kao u ona vremena. Sjetimo se samo epizode u kojoj Matan s galantarima od detektiva bježi u haustor neke strane ambasade i izbjegava hapšenje (to je Todorić u Londonu), zatim epizode u kojoj su Matan i Runje pred sucem kojeg rade budalom (to je Todorić pred Cvitanom i hrvatskim pravosuđem), potom scene u kojoj Matan vara Šaloma uzimajući mu golem kredit a prepisujući jamčevinu, kolateral, na svoju sirotu ženu Nušu (to je Todorić s Hermanom Grefom i galaksijom hrvatskih satelita kojima je uvalio regresne mjenice i natjerao ih da se zadužuju za njega), pa će nam postati jasno da je u toj seriji sve rečeno o hrvatskom rodijačkom kapitalizmu. Ta vrsta muljanja nije, dakako, nikakav imotski endemski proizvod, samo su je Matan i Todorić najuvjerljivije odradili. Tako je od Sutle do Vardara. Uglavnom, HRT bi nakon ove epizode pod hitno trebao reprizirati ‘Prosjake i sinove’, to je priča o Agrokoru!
Dnevnik 3, HRT, 10. studenoga, 22:30
Siniši Kovačiću obrve poigravaju veseli kazačok: najavljuje SDP-ovu vedetu, Zvonimira Mršića, Ramljakova asistenta u Agrokoru, koji je u Opatiji s radošću najavio 10. travnja kao datum kad će u Hrvatsku doći kapitalizam. Šteta što se Mršiću žurilo, trebao je s tom sretnom viješću sačekati advent, Božić ili Novu godinu – pučanstvo ove zemlje sigurno će biti ushićeno od radosti. Šalu na stranu, činjenica da potencijalni lider SDP-a puku s ovolikom radošću navješćuje dolazak kapitalizma pokazuje da u ovoj zemlji nema političara kojemu su sve koze na broju. Pa riječ ‘kapitalizam’ i u HDZ-u koriste kao psovku! Sam po sebi, pojam ne znači ništa – švedski, njemački ili irski kapitalizam našim je ljudima tako privlačan da bježe u njega, onaj u Grčkoj, Portugalu ili Španjolskoj nije pak nimalo. Hrvatskoj ne treba više kapitalizma nego više reda, zakona, morala, odgovornosti itd. Mršić se, ukratko, u politici pokazao kao amater, nema tu liderske crte, čim ga može ubiti prejaka riječ.
Dnevnik Nove TV, 11. studenoga, 19:15
Dalibor Špadina napravio je svestran, iscrpan, dinamičan i uravnotežen prilog, by the book, u kojemu je objasnio zašto je Hrvatska izgubila pravnu bitku oko upravljačkih prava s MOL-om. U prilogu smo čuli predstavnika Vlade, Živog zida, Tomislava Panenića, Ježićevog odvjetnika Marijana Hanžekovića, predstavnike DORH-a, pravnika Miljenka Giunija, a inače blagoglagoljivi Ivan Turudić nije bio raspoložen za davanje izjava. Prisjele su mu. ‘Drugi postupak je u tijeku i u tom drugom postupku Vlada čini sve da našim argumentima ospori zahtjeve MOL-a’, rekao je ministar Tomislav Ćorić. Hoće, kao i u ovome, hau jes nou. Pojavio se u prilogu i jedan sretnik, Ivo Sanader. Bio je vrlo oprezan u izjavi: napao je DORH, ali ne i Turudića. ‘Ovaj proces je namještaljka, ne mislim tu na sud nego na DORH i na Ježića i na ljude koji su zajedno s njim to dogovarali’, rekao je Sanader. Hanžeković je objasnio zašto Robert Ježić nije vratio pet milijuna eura u državni proračun. ‘Da bi to Ježić mogao vratiti, presuda mora biti pravomoćna i prevedena na njemački jezik kako bi bila osnova za uplaćivanje tog iznosa s računa Ježićeve tvrtke u državni proračun’, rekao je Hanza. Bivši čelnik Ine Tomislav Dragičević najavio je kako će Hrvatska izgubiti i arbitražu s MOL-om u Washingtonu, što će nas koštati barem tri milijarde kuna – tu su možda i kamate – pa je pozvao Vladu da što prije otkupi MOL-ove dionice kako bi država obeštetila samu sebe. Da, ali kojim novcem? Ta bi nas operacija mogla koštati nekoliko milijardi eura…
