Kod nas već godinama nema nikakve ozbiljnije pobune, čak ni ‘obustava rada’ kao u seriji ‘Punom parom’. To znači da je ovaj sustav legitiman, prihvaćen i odozdo i odozgo. Kako inače objasniti da uvijek glasamo za iste stranke i iste ljude, za koje znamo što su i kako radili?
Jedna jedina reklama digla je na noge cijelu konzervativno-klerikalnu scenu i istovremeno nehotično prokazala najdublje istine ovog društva. Radnja je jednostavna: mladić opisuje kakvu Hrvatsku želi, kreće se prema središtu Zagreba, a uz njega korača povorka hrvatskih građana.
‘Svatko misli da zna što naša zemlja treba’, kaže narator iz offa pa nastavlja: ’Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe…’ Do tog mjesta tekst je neproblematičan. No odmah potom slijedi simfonija (neželjenog) pluralizma. ‘Ali (naša zemlja treba ljude koji vjeruju) i u druge i drugačije ljude’, nastavlja spiker (pored manekena prolazi četa šarenih đaka; možemo samo zamisliti užas koji se počinje rađati u glavama čelnika obiteljskog pokreta!). ’Naša zemlja’, čujemo dalje, ‘treba ljude koji vjeruju u znanost’ (pakao se nastavlja: što će nam takvi kad je Zemlja ravna ploča?), ‘ravnopravnost’ (na šahovsko polje pada crna figura – užas). ‘Naša zemlja treba umjetnost bez cenzure’ (ako je pobožna, trebamo mirakule a ne antikrista Frljića ili Teatar Rugantino). ‘Naša zemlja treba slobodu govora bez govora mržnje’ (život bi onda izgubio smisao – protiv čega bismo se borili? Kako bismo naplaćivali i pravdali naše besmislene agende?). ‘Hrvatska’, nastavlja spiker, ‘treba ljude koji vjeruju u odgovorno poduzetništvo’ (to će doći, kažu pametni ljudi, kad stranci postanu vlasnici svega, dotad će carevati korupcija jer je i njima tako lakše preuzeti ekonomiju koja je smrtonosno zaražena autoimunim bolestima rodijaštva, dogovora, ortakluka i sl.). Hrvatska još treba ‘ljude koji vjeruju u ljubav’ (slijedi par muško i žensko pa muško i muško: na ovom mjestu obiteljaši čupaju kosu s glave!). ‘Treba ljude koji se usude’ (u kadru je hrpa mladih alternativaca, pakao droge!). ‘Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe’, završava tekst maneken Erste banke, kamera se diže u zrak, u totalu vidimo masu ljudi koja entuzijastično maršira Trgom bana Jelačića. Slijedi zadnja rečenica: (naša zemlja treba) ‘banku koja vjeruje u njih…’
Vjera banke jedina je koja nikad nije iznevjerena. U Hrvatskoj kakva je bila dosad banke su, kao najvitalniji dio gospodarstva, mogle beskonačno loviti u mutnom, pljačkati, derati kožu ljudima, dizati kamate kako im padne na pamet, naplaćivati sve naknade, kazne i tarife koje u svojim domovinama ne bi smjele ni u snu. Ovako zelene livade nadaleko nije bilo. Pokret koji se suprotstavlja ovoj reklami tipičan je izdanak ovdašnjih pseudoreligijskih kultova koji se zakrivaju iza kršćanstva. To su obični plemenski totemizmi, u kojima se ne slavi Isus već pleme. Vrag će ga znati zašto su se banke baš sad sjetile da im treba regularni, multikulturni, tolerantni društveni okvir – valjda zašto što vide da će ova zemlja, nastave li njome dominirati fundamentalističko-ortački obrasci koji su samoubilački – izumrijeti.
Na vladu Ivice Račana gledali smo svisoka i kritički, pa ipak ta se vlada, prema egzaktnim kriterijima, pokazala kao najbolja od svih koje smo imali. I bez osobitog zagledanja u brojke, to je jasno: napravili su autocestu prema formuli ‘tri godine, tri milijarde maraka, tri sata do Splita’, s tim da je kilometar bio oko četiri milijuna eura; u Sanaderovo vrijeme cijena kilometra nekim je čudom narasla na 12 milijuna. Račan je otišao s vlasti s proračunom od 83 milijarde kuna, u međuvremenu je on nabujao na 130. Njegova vlada ostvarila je rast od 18,6 posto i ostvarila najmanji zaostatak za ostalim tranzicijskim zemljama, od Bugarske i Rumunjske preko Slovenije do Poljske, Češke, Mađarske, Litve i Latvije, zemalja tzv. nove Europe.
Strava. Mekan i bojažljiv, Račan je počeo neke vrijedne reforme na koje se nacija užasnula pa se vratila staroj ljubavi, HDZ-u, a kamo su nas oni doveli, vidimo posve jasno u slikama egzodusa, demografskog izumiranja i obnove jednopartijskog sustava: HDZ danas drži i Vladu, i Sabor, i Pantovčak, i DSV, i Ustavni i Vrhovni sud, i županijske i općinske sudove, uglavnom. I pravedno je tako: oni su ovo stvorili, neka oni rješavaju. Neće biti šatora, plinskih boca, ulice. A neće biti ni lako…
Iz kratkog ‘čitanca’ saznajemo da će se zbog inovacije u hrvatskom obrazovnom sustavu pojam ‘diplomacija’ morati proširiti do neslućenih razmjera. Visoka škola Dag Hamarskjöld imenovala je naime Zorana Milanovića za predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Naš je savjet da ga drže dalje od djece i od školskog programa jer Milanović ima veze s diplomacijom samo utoliko ukoliko joj predstavlja antipod. Njegove izjave o ‘šaci jada’, ‘orlu koji ne priča s muhama’ i slične nešto su što nikad neće prijeći preko usta bilo kojeg diplomata. Milanović nas je posvađao sa Srbijom, Bosnom, Slovenijom i Mađarskom, isključivo nepažljivim biranjem riječi.
Ovaj izbor Visoke škole utoliko je zanimljiviji jer je Milanović propao u diplomaciji. I to ne prema ocjeni nekog neprijatelja nego prema – svojoj vlastitoj. Na svečanoj sjednici Fakultetskog vijeća u povodu 94. obljetnice Fakulteta strojarstva i brodogradnje rekao je: ‘Ja sam propao u diplomaciji, vidjet ćemo što će biti u politici.’ Potom je propao i u politici, vidjet ćemo kako će sad proći u visokom školstvu. Milanović ‘novu dužnost shvaća kao čast i obvezu, pri čemu napominje da je njegova uloga isključivo savjetnička, a sve što će raditi bit će u dogovoru s vlasnicima i menadžmentom škole’. Pametno.
Isti obrasci jučer, danas, sutra – dogovori, ortakluci, paktovi kojima se zaobilaze regule, to je naša stvarnost. Na Klasik TV-u vrti se serija ‘Punom parom’: u njoj vrlo jasno vidimo u zametku, na razinama od pogona do direktora, sve što se kasnije razvilo do krajnjih granica – izigravanje natječaja, uhljebe, zaobilaženje utakmice. Serija je bila nepoćudna, dakle istinita i dobra. Taj prevarantsko-nagodbeni mod je, po meni, dominantan kulturni obrazac. On je transideološki, transgeneracijski, transnacionalni, nadvremenski. Josip Županov je dobro elaborirao tezu o paktu radničke klase i partitokracije: radnici daju Partiji legitimitet, zauzvrat im ona čuva radna mjesta i jamči razvoj; kad su onemoćali za ispunjenje svog dijela pogodbe, nađen je novi legitimacijski obrazac i novi zaštitnik. Kod nas već godinama nema nikakve ozbiljnije pobune, nema čak ni ‘obustava rada’ kao u ‘Punom parom’. To znači da je ovaj sustav legitiman, prihvaćen i odozdo i odozgo. Kako inače objasniti da uvijek glasamo za iste stranke i iste ljude, za koje znamo što su i kako radili? U Zadru bi na primjer Božidar Kalmeta dobio i zadnje izbore, da je na njih izašao.
No koja je razlika između crony varijanti u socijalizmu i danas? Onda su bile limitirane. Za krupne svinjarije služile su se, osim ako nisi radio za Službu, duge robije. Danas pojam straha u kaznenom pravu nema više nikakvo poštovanje…
Reklama Erste banke, HRT
Jedna jedina reklama digla je na noge cijelu konzervativno-klerikalnu scenu i istovremeno nehotično prokazala najdublje istine ovog društva. Radnja je jednostavna: mladić opisuje kakvu Hrvatsku želi, kreće se prema središtu Zagreba, a uz njega korača povorka hrvatskih građana.
‘Svatko misli da zna što naša zemlja treba’, kaže narator iz offa pa nastavlja: ’Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe…’ Do tog mjesta tekst je neproblematičan. No odmah potom slijedi simfonija (neželjenog) pluralizma. ‘Ali (naša zemlja treba ljude koji vjeruju) i u druge i drugačije ljude’, nastavlja spiker (pored manekena prolazi četa šarenih đaka; možemo samo zamisliti užas koji se počinje rađati u glavama čelnika obiteljskog pokreta!). ’Naša zemlja’, čujemo dalje, ‘treba ljude koji vjeruju u znanost’ (pakao se nastavlja: što će nam takvi kad je Zemlja ravna ploča?), ‘ravnopravnost’ (na šahovsko polje pada crna figura – užas). ‘Naša zemlja treba umjetnost bez cenzure’ (ako je pobožna, trebamo mirakule a ne antikrista Frljića ili Teatar Rugantino). ‘Naša zemlja treba slobodu govora bez govora mržnje’ (život bi onda izgubio smisao – protiv čega bismo se borili? Kako bismo naplaćivali i pravdali naše besmislene agende?). ‘Hrvatska’, nastavlja spiker, ‘treba ljude koji vjeruju u odgovorno poduzetništvo’ (to će doći, kažu pametni ljudi, kad stranci postanu vlasnici svega, dotad će carevati korupcija jer je i njima tako lakše preuzeti ekonomiju koja je smrtonosno zaražena autoimunim bolestima rodijaštva, dogovora, ortakluka i sl.). Hrvatska još treba ‘ljude koji vjeruju u ljubav’ (slijedi par muško i žensko pa muško i muško: na ovom mjestu obiteljaši čupaju kosu s glave!). ‘Treba ljude koji se usude’ (u kadru je hrpa mladih alternativaca, pakao droge!). ‘Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe’, završava tekst maneken Erste banke, kamera se diže u zrak, u totalu vidimo masu ljudi koja entuzijastično maršira Trgom bana Jelačića. Slijedi zadnja rečenica: (naša zemlja treba) ‘banku koja vjeruje u njih…’
Vjera banke jedina je koja nikad nije iznevjerena. U Hrvatskoj kakva je bila dosad banke su, kao najvitalniji dio gospodarstva, mogle beskonačno loviti u mutnom, pljačkati, derati kožu ljudima, dizati kamate kako im padne na pamet, naplaćivati sve naknade, kazne i tarife koje u svojim domovinama ne bi smjele ni u snu. Ovako zelene livade nadaleko nije bilo. Pokret koji se suprotstavlja ovoj reklami tipičan je izdanak ovdašnjih pseudoreligijskih kultova koji se zakrivaju iza kršćanstva. To su obični plemenski totemizmi, u kojima se ne slavi Isus već pleme. Vrag će ga znati zašto su se banke baš sad sjetile da im treba regularni, multikulturni, tolerantni društveni okvir – valjda zašto što vide da će ova zemlja, nastave li njome dominirati fundamentalističko-ortački obrasci koji su samoubilački – izumrijeti.
Zoran Šprajc, RTL Direkt, 16. studenoga, 22:15
Na vladu Ivice Račana gledali smo svisoka i kritički, pa ipak ta se vlada, prema egzaktnim kriterijima, pokazala kao najbolja od svih koje smo imali. I bez osobitog zagledanja u brojke, to je jasno: napravili su autocestu prema formuli ‘tri godine, tri milijarde maraka, tri sata do Splita’, s tim da je kilometar bio oko četiri milijuna eura; u Sanaderovo vrijeme cijena kilometra nekim je čudom narasla na 12 milijuna. Račan je otišao s vlasti s proračunom od 83 milijarde kuna, u međuvremenu je on nabujao na 130. Njegova vlada ostvarila je rast od 18,6 posto i ostvarila najmanji zaostatak za ostalim tranzicijskim zemljama, od Bugarske i Rumunjske preko Slovenije do Poljske, Češke, Mađarske, Litve i Latvije, zemalja tzv. nove Europe.
Strava. Mekan i bojažljiv, Račan je počeo neke vrijedne reforme na koje se nacija užasnula pa se vratila staroj ljubavi, HDZ-u, a kamo su nas oni doveli, vidimo posve jasno u slikama egzodusa, demografskog izumiranja i obnove jednopartijskog sustava: HDZ danas drži i Vladu, i Sabor, i Pantovčak, i DSV, i Ustavni i Vrhovni sud, i županijske i općinske sudove, uglavnom. I pravedno je tako: oni su ovo stvorili, neka oni rješavaju. Neće biti šatora, plinskih boca, ulice. A neće biti ni lako…
N1, 17. studenoga, 15:45 – 15:48
Iz kratkog ‘čitanca’ saznajemo da će se zbog inovacije u hrvatskom obrazovnom sustavu pojam ‘diplomacija’ morati proširiti do neslućenih razmjera. Visoka škola Dag Hamarskjöld imenovala je naime Zorana Milanovića za predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Naš je savjet da ga drže dalje od djece i od školskog programa jer Milanović ima veze s diplomacijom samo utoliko ukoliko joj predstavlja antipod. Njegove izjave o ‘šaci jada’, ‘orlu koji ne priča s muhama’ i slične nešto su što nikad neće prijeći preko usta bilo kojeg diplomata. Milanović nas je posvađao sa Srbijom, Bosnom, Slovenijom i Mađarskom, isključivo nepažljivim biranjem riječi.
Ovaj izbor Visoke škole utoliko je zanimljiviji jer je Milanović propao u diplomaciji. I to ne prema ocjeni nekog neprijatelja nego prema – svojoj vlastitoj. Na svečanoj sjednici Fakultetskog vijeća u povodu 94. obljetnice Fakulteta strojarstva i brodogradnje rekao je: ‘Ja sam propao u diplomaciji, vidjet ćemo što će biti u politici.’ Potom je propao i u politici, vidjet ćemo kako će sad proći u visokom školstvu. Milanović ‘novu dužnost shvaća kao čast i obvezu, pri čemu napominje da je njegova uloga isključivo savjetnička, a sve što će raditi bit će u dogovoru s vlasnicima i menadžmentom škole’. Pametno.
Punom parom, Klasik TV, 19. studenoga, 12:00
Isti obrasci jučer, danas, sutra – dogovori, ortakluci, paktovi kojima se zaobilaze regule, to je naša stvarnost. Na Klasik TV-u vrti se serija ‘Punom parom’: u njoj vrlo jasno vidimo u zametku, na razinama od pogona do direktora, sve što se kasnije razvilo do krajnjih granica – izigravanje natječaja, uhljebe, zaobilaženje utakmice. Serija je bila nepoćudna, dakle istinita i dobra. Taj prevarantsko-nagodbeni mod je, po meni, dominantan kulturni obrazac. On je transideološki, transgeneracijski, transnacionalni, nadvremenski. Josip Županov je dobro elaborirao tezu o paktu radničke klase i partitokracije: radnici daju Partiji legitimitet, zauzvrat im ona čuva radna mjesta i jamči razvoj; kad su onemoćali za ispunjenje svog dijela pogodbe, nađen je novi legitimacijski obrazac i novi zaštitnik. Kod nas već godinama nema nikakve ozbiljnije pobune, nema čak ni ‘obustava rada’ kao u ‘Punom parom’. To znači da je ovaj sustav legitiman, prihvaćen i odozdo i odozgo. Kako inače objasniti da uvijek glasamo za iste stranke i iste ljude, za koje znamo što su i kako radili? U Zadru bi na primjer Božidar Kalmeta dobio i zadnje izbore, da je na njih izašao.
No koja je razlika između crony varijanti u socijalizmu i danas? Onda su bile limitirane. Za krupne svinjarije služile su se, osim ako nisi radio za Službu, duge robije. Danas pojam straha u kaznenom pravu nema više nikakvo poštovanje…
