Od novog hrvatskog premijera i njegove Vlade očekuje se da sanira i relaksira odnose sa svojim prvim susjedima, ponajprije Srbijom, a ne da rješava problem Ukrajine
Naravno da veličina Hrvatske u europskim razmjerima nije nikakav argument za eventualnu hrvatsku šutnju o, primjerice, ukrajinskom problemu, ali i drugim važnim europskim i svjetskim pitanjima. To potvrđuje niz »malih« europskih država čiji glas na međunarodnoj sceni daleko premašuje njihovu veličinu. Takav je slučaj, recimo, sa skandinavskim državama, koje su redom primjer aktivnih i angažiranih država koje znaju igrati veliku ulogu pri rješavanju najvažnijih svjetskih problema. U njihovom primjeru, međutim, riječ je o postignuću koje je rezultat dugogodišnje izgradnje prijateljskih odnosa i nesebičnog ulaganja u razvoj nerazvijenih država, koje su istodobno često i poprište kriza i ratova.
No, postoji još jedan bitan preduvjet za takvu aktivnu i angažiranu vanjskopolitičku poziciju koji Hrvatska, na žalost, također ne ispunjava. One države koje imaju takvu ambiciju, naime, najprije moraju riješiti probleme kod kuće, u vlastitom dvorištu i vlastitom susjedstvu. Skandinavske države ponovo su ogledan primjer, budući da je riječ o skupini država koje vlastito blagostanje i stabilnost mogu zahvaliti upravo tijesnoj i iskrenoj suradnji na doslovce svim poljima, od politike i gospodarstva do kulture i obrazovanja, što je pak rezultat njihove svjesne i dobro promišljene odluke kojom su na vrijeme odlučile zanemariti ono što ih razdvaja u korist onog što ih povezuje i što im je zajedničko.
I tu dolazimo do ključnog problema ukrajinske inicijative premijera Andreja Plenkovića. Nju, naime, ne prati slična inicijativa kod kuće, odnosno u vlastitom dvorištu. Od novog hrvatskog premijera i njegove Vlade očekuje se da sanira i relaksira odnose sa svojim prvim susjedima, ponajprije Srbijom, a ne da rješava problem Ukrajine. Taj problem ionako se rješava isključivo u okviru tzv. normandijske četvorice – Njemačke, Francuske, Ukrajine i Rusije – koje su i postigle sporazum iz Minska, čije je neprovođenje i uzrok novih napetosti između Zapada i Rusije.
Zato je ovdje riječ o krajnje neuravnoteženoj inicijativi, koja ignorira stvarnu težinu Hrvatske u europskom i globalnom kontekstu, kao što je krajnje neobično da novi hrvatski premijer uopće odlazi u Ukrajinu, a da prije toga nije bio u posjetu susjednim državama, ponajprije Srbiji, jer znamo da upravo hrvatsko-srpski odnosi diktiraju (ne)stabilnost cijele regije.
Iako je jasno da se Plenković za Ukrajinu nije odlučio bez konzultacija sa zapadnim partnerima, njegov posjet i osobito njegova diplomatska inicijativa kojom je ponudio Ukrajini hrvatski model mirne reintegracije za rješavanje problema ukrajinskih okupiranih područja – iako istine radi treba reći da nije riječ o hrvatskom, nego o UN-ovom modelu – sigurno ne ispunjava ključna očekivanja vodećih europskih čelnika od nove Vlade u Zagrebu. Hrvatska jednostavno nije u diplomatskoj i političkoj poziciji da predlaže rješenja ukrajinske krize sve dok su njezini odnosi sa skoro svim susjedima na ledu, opterećeni brojnim neriješenim problemima i aktivnim sukobima. Drugim riječima, od Plenkovića se očekuju veliki potezi, ali ovdje, kod kuće i u susjedstvu. Od Hrvatske nitko ne traži da rješava svjetske probleme, nego samo da ne stvara nove u regiji. No čini se da je i to za novu Vladu prezahtjevno.
novilist
