Agoniju i ekstazu kavanskog historicizma – u Hrvatskoj od svibnja do kolovoza traju orgije nereflektirane prošlosti – trebalo bi zamijeniti nekom kulturom refleksije koja omogućuje potiskivanje, jer ovo postaje mahnitanje: rane s vremenom postaju sve svježije, mržnja sve dublja, mrtvi sve življi, a živi sve bliži smrti
Nastupni intervju Andreja Plenkovića izgleda kao sat retorike naspram njegova nemuštog prethodnika! U Plenkovićevom rječniku dominiraju ‘porezi’, ‘rasterećenja’, ‘opterećenja’, ‘PDV’, ‘konjunktura’, ‘ciklusi’… Novi šef HDZ-a izaziva bronhi efekt – lakše se diše. Nakon sve one histerične karamarkovštine, koja je započela s Kevinom jamom, ovo je dobrodošao povratak u 2016. godinu, pa se može reći da je Plenković reformator hrvatskog političkog kalendara. Niti jedne naznake volje za hajkom, retorzije, kriptoustaštva, jama i sličnih stvari. Plenković je obrazovan, elokventan, zna diplomatska znanja, no posao je tek pred njim. Pod Karamarkom HDZ je pomaknut tako desno da se idejno posve uklopio u profil radikalno desnih njemačkih pokreta – njegov je HDZ nalikovao na njemački AfD. Istovremeno je cijela država pomaknuta udesno toliko da je ovdašnji SDP postao politički dvojnik njemačkog CDU-a. Plenković svoju stranku mora centrirati, što neće biti sasvim jednostavan posao, ali nije neizvediv: HDZ je vojska koja sluša naredbe vođe, on im zauzvrat mora samo osigurati adekvatna beriva, a to više nije nemoguća misija. Ovdje se ne igra prvenstvo i nema naslijeđenih bodova iz prethodnih kola – ovo je kup, u svakom kolu igra se iznova, ide se na izbacivanje, prethodna kola se ne računaju.
Većina dnevnika nacionalnih televizija primjenjuje istu šprancu: daju nekoliko prigodnih izjava antifašista u Srbu, potom Keleminčeve crnokošuljaše, a onda Hrvate iz okoline kojima je 1941. netko nastradao u osveti ustanika. Niti jedna naša televizija nije dala izjavu nekog potomka žrtava ustaških pokolja iz srpskih sela i opis događaja koji su prethodili ustanku. Njih, prema našim televizijama, u osnovi nije bilo – a ako ih nije bilo u TV izvještajima, onda ih nije bilo uopće. Tako televizije na neki način suštinski legitimiraju pozicije Dražena Keleminca, premda ga formalno napadaju. Uskoro će srpske televizije na isti način prikazivati ‘Oluju’: dat će izjave srpskih žrtava ili njihovih potomaka, ali će pažljivo zaobići ono što se događalo prije toga – Vukovar, Ovčaru, Škabrnju itd. Na taj način nacionalne televizije, javne ili privatne, zapravo obavljaju posao kodifikacije plemenskih mitova. Novinari se ne uspijevaju – ne žele, ne mogu, ne smiju – izdići do pozicije profesionalaca, kao što se naša plemena ne uspijevaju izdići do razine građanskih društava. Nepismeni proletarijat sa Sutjeske, Neretve ili Ljubina groba uzdizao se, nacionalno šarolik, skoro stoljeće ranije do razine čovjeka po sebi i za sebe, rečeno rječnikom njemačke idealističke filozofije, dok su državljani današnjih republika – Srbi, Hrvati i dr. – obična bića krvi i tla. Za to su dovoljni rođenje, krvna pripadnost, puka biologija, dok je za ono prvo potreban ratio. Naša kultura sjećanja ili kultura pamćenja postala je invazivna – od svibnja do kolovoza traju orgije nereflektirane prošlosti, pa se čovjek može odmoriti od historije tek od rujna do proljeća. Agoniju i ekstazu kavanskog historicizma trebalo bi zamijeniti nekom kulturom refleksije koja omogućuje potiskivanje, jer ovo postaje mahnitanje – rane s vremenom postaju sve svježije, mržnja sve dublja, mrtvi sve življi, a živi sve bliži smrti. A sve više ljudi budućnost traži u Njemačkoj, zemlji koja je prošla drugačije katarze.
Glupost je dar Božji, ali se ne smije sva iskoristiti, rekao je jednom prilikom Otto von Bismarck, no eho te pametne misli nije došao do zagrebačkog gradonačelnika. Novinari Nove TV objavljuju vrlo angažiranu reportažu u kojoj ne glume nepristranost, jer je besmislena. Legalizacija pljačke, tako nekako glasi njezin naslov. Milan Bandić, naime, poziva rodijake da počnu plaćati račune za vodu, koju su dosad ilegalno trošili. ‘Da ja ovo u Njemačkoj uradim ili u Švicarskoj’, vrišti Bandić, ‘odmah bi po mene došla dvojica iz psihijatrije i odvezla me.’ ‘Ali’, dodaje on, ‘moramo znati gdje živimo.’ Ima čovjek pravo. Samo je pitanje bi li po njega u Njemačkoj ili Švicarskoj došli momci iz psihijatrije ili bi ga, znatno ranije, odveli neki drugi uniformirani tipovi.
Hoće li Zlatko Hasanbegović biti vaš ministar dobijete li izbore, pita voditeljica Andreja Plenkovića, čovjeka koji je HDZ-a digao grobaru s lopate i politički uskrsnuo. ‘Ja nikome nisam obećao ministarsku poziciju’, odgovara Plenković i dodaje da se to još ne zna. Hasanbegović nema, čini se, nikakve šanse ponovno biti ministar. Nisu Plenkoviću ambasadori SAD-a i Izraela došli na noge zato da bi mu dali blagoslov za neonacističku rekonkvistu, nego za obrnuti smjer, to je savršeno jasno. Teško da će Hasanbegović u ovom životu – barem se tako nadamo – ikada više biti ministar. Žalosna je to sudbina. Tomislav Karamarko na dva je načina uništio ljude: one koji su htjeli i mogli postati ministri (Ćorić, Šovagović, Krstičević) preveslao je i otkantao ‘jer nijedna žrtva za domovinu nije teška’, a one koji nikada nisu ni mogli ni smjeli postati ministri (Hasanbegović, Šustar…) uzdigao je na tu čast, s koje su brže-bolje pali. Kada je Tito 1954. srušio Đilasa, izrekao mu je jednu veličanstveno točnu i duboku misao: politička smrt je gora, teža od biološke. To je istina. Ljudi koji padnu s visokih funkcija najčešće se sve do groba ne oporave od tog šoka. Oni postaju zombiji: izgledaju kao živi ljudi, ali su u biti mrtvaci koji svijetom lutaju kao tužne sjene, sjećajući se svoje nekadašnje slave i sjaja. Nakon svega, jedna stvar postaje jasna: odlaskom Karamarka sa središnje scene povlači se diskurs prošlog svjetskog rata, on ostaje rezerviran za kelemince s pravaške desnice.
Tek je manjinska emisija objavila suvisle izvatke iz govora Milorada Pupovca u Srbu. Pupovac je spomenuo sve što se tamo događalo u srpnju 1941. – i masovne ustaške pokolje, i retorzije nad jednako nevinim hrvatskim stanovništvom, i izrazio žaljenje zbog svih žrtava – i to žaljenje nije bilo protokolarno. Šteta je što je manjinska žrtva rezervirana, a i to samo usput, tek za manjinsku emisiju – istina je, kako bi rekao Hegel, uvijek cjelina. Te cjeline nije bilo u socijalističkoj historiografiji i popularnoj kulturi, nema je ni danas, a kako stoje stvari, neće je biti ni sutra.
Dnevnik, Nova TV, 27. srpnja, 19:15
Nastupni intervju Andreja Plenkovića izgleda kao sat retorike naspram njegova nemuštog prethodnika! U Plenkovićevom rječniku dominiraju ‘porezi’, ‘rasterećenja’, ‘opterećenja’, ‘PDV’, ‘konjunktura’, ‘ciklusi’… Novi šef HDZ-a izaziva bronhi efekt – lakše se diše. Nakon sve one histerične karamarkovštine, koja je započela s Kevinom jamom, ovo je dobrodošao povratak u 2016. godinu, pa se može reći da je Plenković reformator hrvatskog političkog kalendara. Niti jedne naznake volje za hajkom, retorzije, kriptoustaštva, jama i sličnih stvari. Plenković je obrazovan, elokventan, zna diplomatska znanja, no posao je tek pred njim. Pod Karamarkom HDZ je pomaknut tako desno da se idejno posve uklopio u profil radikalno desnih njemačkih pokreta – njegov je HDZ nalikovao na njemački AfD. Istovremeno je cijela država pomaknuta udesno toliko da je ovdašnji SDP postao politički dvojnik njemačkog CDU-a. Plenković svoju stranku mora centrirati, što neće biti sasvim jednostavan posao, ali nije neizvediv: HDZ je vojska koja sluša naredbe vođe, on im zauzvrat mora samo osigurati adekvatna beriva, a to više nije nemoguća misija. Ovdje se ne igra prvenstvo i nema naslijeđenih bodova iz prethodnih kola – ovo je kup, u svakom kolu igra se iznova, ide se na izbacivanje, prethodna kola se ne računaju.
Dnevnici o Srbu, HRT, Nova TV, RTL, 27. srpnja
Većina dnevnika nacionalnih televizija primjenjuje istu šprancu: daju nekoliko prigodnih izjava antifašista u Srbu, potom Keleminčeve crnokošuljaše, a onda Hrvate iz okoline kojima je 1941. netko nastradao u osveti ustanika. Niti jedna naša televizija nije dala izjavu nekog potomka žrtava ustaških pokolja iz srpskih sela i opis događaja koji su prethodili ustanku. Njih, prema našim televizijama, u osnovi nije bilo – a ako ih nije bilo u TV izvještajima, onda ih nije bilo uopće. Tako televizije na neki način suštinski legitimiraju pozicije Dražena Keleminca, premda ga formalno napadaju. Uskoro će srpske televizije na isti način prikazivati ‘Oluju’: dat će izjave srpskih žrtava ili njihovih potomaka, ali će pažljivo zaobići ono što se događalo prije toga – Vukovar, Ovčaru, Škabrnju itd. Na taj način nacionalne televizije, javne ili privatne, zapravo obavljaju posao kodifikacije plemenskih mitova. Novinari se ne uspijevaju – ne žele, ne mogu, ne smiju – izdići do pozicije profesionalaca, kao što se naša plemena ne uspijevaju izdići do razine građanskih društava. Nepismeni proletarijat sa Sutjeske, Neretve ili Ljubina groba uzdizao se, nacionalno šarolik, skoro stoljeće ranije do razine čovjeka po sebi i za sebe, rečeno rječnikom njemačke idealističke filozofije, dok su državljani današnjih republika – Srbi, Hrvati i dr. – obična bića krvi i tla. Za to su dovoljni rođenje, krvna pripadnost, puka biologija, dok je za ono prvo potreban ratio. Naša kultura sjećanja ili kultura pamćenja postala je invazivna – od svibnja do kolovoza traju orgije nereflektirane prošlosti, pa se čovjek može odmoriti od historije tek od rujna do proljeća. Agoniju i ekstazu kavanskog historicizma trebalo bi zamijeniti nekom kulturom refleksije koja omogućuje potiskivanje, jer ovo postaje mahnitanje – rane s vremenom postaju sve svježije, mržnja sve dublja, mrtvi sve življi, a živi sve bliži smrti. A sve više ljudi budućnost traži u Njemačkoj, zemlji koja je prošla drugačije katarze.
Dnevnik, Nova TV, 28. srpnja, 19:15
Glupost je dar Božji, ali se ne smije sva iskoristiti, rekao je jednom prilikom Otto von Bismarck, no eho te pametne misli nije došao do zagrebačkog gradonačelnika. Novinari Nove TV objavljuju vrlo angažiranu reportažu u kojoj ne glume nepristranost, jer je besmislena. Legalizacija pljačke, tako nekako glasi njezin naslov. Milan Bandić, naime, poziva rodijake da počnu plaćati račune za vodu, koju su dosad ilegalno trošili. ‘Da ja ovo u Njemačkoj uradim ili u Švicarskoj’, vrišti Bandić, ‘odmah bi po mene došla dvojica iz psihijatrije i odvezla me.’ ‘Ali’, dodaje on, ‘moramo znati gdje živimo.’ Ima čovjek pravo. Samo je pitanje bi li po njega u Njemačkoj ili Švicarskoj došli momci iz psihijatrije ili bi ga, znatno ranije, odveli neki drugi uniformirani tipovi.
RTL Danas, 29. srpnja, 18:30
Hoće li Zlatko Hasanbegović biti vaš ministar dobijete li izbore, pita voditeljica Andreja Plenkovića, čovjeka koji je HDZ-a digao grobaru s lopate i politički uskrsnuo. ‘Ja nikome nisam obećao ministarsku poziciju’, odgovara Plenković i dodaje da se to još ne zna. Hasanbegović nema, čini se, nikakve šanse ponovno biti ministar. Nisu Plenkoviću ambasadori SAD-a i Izraela došli na noge zato da bi mu dali blagoslov za neonacističku rekonkvistu, nego za obrnuti smjer, to je savršeno jasno. Teško da će Hasanbegović u ovom životu – barem se tako nadamo – ikada više biti ministar. Žalosna je to sudbina. Tomislav Karamarko na dva je načina uništio ljude: one koji su htjeli i mogli postati ministri (Ćorić, Šovagović, Krstičević) preveslao je i otkantao ‘jer nijedna žrtva za domovinu nije teška’, a one koji nikada nisu ni mogli ni smjeli postati ministri (Hasanbegović, Šustar…) uzdigao je na tu čast, s koje su brže-bolje pali. Kada je Tito 1954. srušio Đilasa, izrekao mu je jednu veličanstveno točnu i duboku misao: politička smrt je gora, teža od biološke. To je istina. Ljudi koji padnu s visokih funkcija najčešće se sve do groba ne oporave od tog šoka. Oni postaju zombiji: izgledaju kao živi ljudi, ali su u biti mrtvaci koji svijetom lutaju kao tužne sjene, sjećajući se svoje nekadašnje slave i sjaja. Nakon svega, jedna stvar postaje jasna: odlaskom Karamarka sa središnje scene povlači se diskurs prošlog svjetskog rata, on ostaje rezerviran za kelemince s pravaške desnice.
Prizma, HRT 1, 30. srpnja, 13:30
Tek je manjinska emisija objavila suvisle izvatke iz govora Milorada Pupovca u Srbu. Pupovac je spomenuo sve što se tamo događalo u srpnju 1941. – i masovne ustaške pokolje, i retorzije nad jednako nevinim hrvatskim stanovništvom, i izrazio žaljenje zbog svih žrtava – i to žaljenje nije bilo protokolarno. Šteta je što je manjinska žrtva rezervirana, a i to samo usput, tek za manjinsku emisiju – istina je, kako bi rekao Hegel, uvijek cjelina. Te cjeline nije bilo u socijalističkoj historiografiji i popularnoj kulturi, nema je ni danas, a kako stoje stvari, neće je biti ni sutra.
