Donio sam jučer odluku da nakon pedeset i sedam (57) godina više ne budem korisnik Gradske knjižnice Slavonski Brod. Odustao sam. Na licu mjesta. Bilo mi je dosta birokratskog kažnjavanja, koje sam, što je najgore, potaknuo svojim nepridržavanjem pravila. Bio sam član spomenute ustanove u kojoj se čuvaju i posuđuju knjige, u jednom vremenskom komadu, od 1960-e godine, otkada sam krenuo u prvi razred osnovne škole, sve do, rekoh, jučer. Dvije ili tri godine pred kraj ravnateljske i radne karijere Branke Soline, bio sam čak proglašen za najčitatelja. Koga moj privatan čin može zanimati? One koji knjižnicu nikada nisu vidjeli iznutra, svakako ne. Pišem o za one kojima je knjiga svetinja, utjeha, svjetlost, živ glas, duh koji korača, jedan od uvjeta slobode, učitelj, izvor istine i iluzije, ogledalo, blago, poslastica. Oni će možda razumijeti koliko je teško odustati od navika koje ti oblikuju život i koliko navike otežavaju život.
Mom pokojnom ocu, električaru, sudbinu je odredio metal, žica, lim, alati, a meni papir, njegovo šuškanje, listanje stranica, kolekcionarstvo ukoričenih tekstova. Mislim da je on bolje prošao, ali, opet nekako vjerujem da je zadovoljstvo moje. O knjigama u mom životu mogao bih pisati do kraja života, o tome kako je čitanje neizmjeran užitak, o druženju s junacima koji su bili stvarniji i duhovniji od bezličnih poznanika, o tome da sam iz knjiga učio kako biti bolji čovjek. Koliko sam samo puta citirao staru izreku da se raj na zemlji nalazi na grudima žene, na leđima konja i na stranicama knjiga?! Tako će i ostati do mog posljednjeg daha, ali više ne uz posredovanja ustanove.
A kažnjavanje koje sam spomenuo zove se zakasnina. Ne vrate li posuđene knjige u roku od trideset dana nemarni/nečim spriječeni/sa slabom memorijom korisnici, plaćaju zakasninu od pola kune pod danu kašnjenja. A kada se knjiga posuđuje za to se izdvoji tek jedna kuna za rečeni rok od trideset dana. Svi unaprijed znaju za taj „ugovor“ o međusobnim odnosima. Znao sam i ja. Ove godine platio sam zakasninu kao nikada, kao da sam posudio još dodatnih sto knjiga. Nakon što jučer, a ni inače, pritisnut neumoljivim podatkom o danima kašnjenja x broj knjiga, nisam u vidu bilo kakve žalbe mogao spriječiti kažnjavanje, donio sam odluku da je bilo dosta straha koji kvari užitak. Podsjeća sve na prometni prekršaj - učinjen je, jer se nije pridržavalo pravila. No, kad je riječ o prometu, žaliti se može sudu, neutralnom arbitru u mogućem sporu. U knjižnici bih trebao moljakati da mi oproste. Ne mogu.
Odluci da nemam više posla s Gradskom knjižnicom doprinijelo je još nekoliko destimulirajućih detalja koji se ne mijenjaju godinama. Knjižnica nema (ne tiska, niti objavljuje preko svoje web stranice) popis/katalog novonabavljenih knjiga, za protekli mjesec i/ili godišnji. O kojim se to recentnim iliti friškim izdanjima radi ne može se saznati iz kataloga koji je, ističem, odličan i dostupan preko interneta. Riječ je o odsustvu truda koji bi bio od velike pomoći redovitim korisnicima. Osim toga, knjižnica nema Savjet korisnika kojeg bi činili zainteresirani i kvalificirani članovi knjižnice. Organizirani konzultativni glas korisnika se ne čuje, a njihove eventualne sugestije, u smislu poboljšanja i prilagođavanja rada, do nadležnih mogu dospjeti jedino privatnim kanalima. I zato adio! Odustajem. Ja ću ostati vjeran knjigama i do njih dolaziti kupovinom ili drugim kanalima, bez posuđivalačkog stresa, a knjižnica će možda preispitati svoj utabani način, razmisliti čak o maloj popustljivosti prema preostalim veteranima knjige.
Mom pokojnom ocu, električaru, sudbinu je odredio metal, žica, lim, alati, a meni papir, njegovo šuškanje, listanje stranica, kolekcionarstvo ukoričenih tekstova. Mislim da je on bolje prošao, ali, opet nekako vjerujem da je zadovoljstvo moje. O knjigama u mom životu mogao bih pisati do kraja života, o tome kako je čitanje neizmjeran užitak, o druženju s junacima koji su bili stvarniji i duhovniji od bezličnih poznanika, o tome da sam iz knjiga učio kako biti bolji čovjek. Koliko sam samo puta citirao staru izreku da se raj na zemlji nalazi na grudima žene, na leđima konja i na stranicama knjiga?! Tako će i ostati do mog posljednjeg daha, ali više ne uz posredovanja ustanove.
A kažnjavanje koje sam spomenuo zove se zakasnina. Ne vrate li posuđene knjige u roku od trideset dana nemarni/nečim spriječeni/sa slabom memorijom korisnici, plaćaju zakasninu od pola kune pod danu kašnjenja. A kada se knjiga posuđuje za to se izdvoji tek jedna kuna za rečeni rok od trideset dana. Svi unaprijed znaju za taj „ugovor“ o međusobnim odnosima. Znao sam i ja. Ove godine platio sam zakasninu kao nikada, kao da sam posudio još dodatnih sto knjiga. Nakon što jučer, a ni inače, pritisnut neumoljivim podatkom o danima kašnjenja x broj knjiga, nisam u vidu bilo kakve žalbe mogao spriječiti kažnjavanje, donio sam odluku da je bilo dosta straha koji kvari užitak. Podsjeća sve na prometni prekršaj - učinjen je, jer se nije pridržavalo pravila. No, kad je riječ o prometu, žaliti se može sudu, neutralnom arbitru u mogućem sporu. U knjižnici bih trebao moljakati da mi oproste. Ne mogu.
Odluci da nemam više posla s Gradskom knjižnicom doprinijelo je još nekoliko destimulirajućih detalja koji se ne mijenjaju godinama. Knjižnica nema (ne tiska, niti objavljuje preko svoje web stranice) popis/katalog novonabavljenih knjiga, za protekli mjesec i/ili godišnji. O kojim se to recentnim iliti friškim izdanjima radi ne može se saznati iz kataloga koji je, ističem, odličan i dostupan preko interneta. Riječ je o odsustvu truda koji bi bio od velike pomoći redovitim korisnicima. Osim toga, knjižnica nema Savjet korisnika kojeg bi činili zainteresirani i kvalificirani članovi knjižnice. Organizirani konzultativni glas korisnika se ne čuje, a njihove eventualne sugestije, u smislu poboljšanja i prilagođavanja rada, do nadležnih mogu dospjeti jedino privatnim kanalima. I zato adio! Odustajem. Ja ću ostati vjeran knjigama i do njih dolaziti kupovinom ili drugim kanalima, bez posuđivalačkog stresa, a knjižnica će možda preispitati svoj utabani način, razmisliti čak o maloj popustljivosti prema preostalim veteranima knjige.
