Dirljivo je to mirotvorstvo i prijateljstvo dvojice ratnih drugova Klemma i Vukelića. Uistinu nema nikog pozvanijeg od njih dvojice da na »prijateljskom posjetu i radnom sastanku« dogovore moduse daljnje su(a)radnje hrvatskih branitelja i srpskih veterana
Do sastanka hrvatskih branitelja i ratnih veterana iz Srbije sigurno će doći, odgovorio je predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata Josip Klemm na poziv tajnika Saveza ratnih veterana Srbije Željka Vukelića.
Ne bi bilo ništa loše u tome da se dva ratna specijalca, Klemm, pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko, i Vukelić, diverzant, umirovljeni potporučnik vojske RSK i ratni vojni invalid koji je ratovao u Hrvatskoj, danas negdje nađu kada se već nisu uspjeli onomad sresti sve od Slavonije pa do Dubrovnika. I da se do sita napričaju o svojim ratnim dogodovštinama svih tih godina kada su srcem, tijelom i oružjem branili svoju Domovinu i Otadžbinu, ne obazirući se na žrtve, kako bi sada jedan drugom prijateljski stisnuli ruku.
– Najveći kredibilitet u rješavanju spornih pitanja imaju upravo ratni veterani, prije nego političari. Oni koji su do jučer ratovali mogu danas sjesti za stol te uz uvažavanje i poštovanje razgovarati i uputiti poruku mira i pomirenja narodima i političarima, a sve zbog zajedničkog suživota budućih naraštaja, pogodio je Vukelić Amorovom str(ij)elicom bratstva i jedinstva Klemmove klijetke i pretklijetke koje su već ranije otkucale svoju neodoljivu želju da se susretnu s Aleksandrom Vučićem.
Sada je Klemm na korak do toga da mu se san ostvari i vidi Vučića prvi put, i nema hrvatskog političara koji tu čast zaslužuje više od njega. Nakon uspješno odrađene »akcije Šator« kojom su »oba dva« pala, i Josipović i Milanović, nakon hrvatskog Watergatea i tajnog snimanja predsjednika SDP-a u njegovom brlogu pa potom hrabre obrane srbijanskog premijera od istog (»Vučić nije šaka jada, nego legalno izabrani predstavnik Srbije«), Klemm ne zaslužuje samo audiciju na Dedinju već i neko dostojno odlikovanje. Recimo, Orden srpske zastave koji se dodjeljuje za naročite zasluge u razvijanju međunarodnih odnosa i učvršćivanju miroljubive suradnje i prijateljskih odnosa između Republike Srbije i drugih država.
Dirljivo je to mirotvorstvo i prijateljstvo dvojice ratnih drugova Klemma i Vukelića. Uistinu nema nikog pozvanijeg od njih dvojice da na »prijateljskom posjetu i radnom sastanku« dogovore moduse daljnje su(a)radnje hrvatskih branitelja i srpskih veterana. Recimo, dvostruko državljanstvo onima koji su prekogranično ratovali, pa onda, zašto ne, duple mirovine, besplatno školovanje djece i članova obitelji braniteljskih udruga u Srbiji a veteranskih udruženja u Hrvatskoj, reciprocitet tečajeva plivanja u Bolu s lekcijama smučanja na Kopaoniku, zajednički koncert Thompsona i Cece na Bajakovu, da ih ceo svet čuje...
Mogao bi Klemm s braćom po oružju dogovoriti i neki poslić za svoj Klemm Security u obezbeđenju Vučića i beogradskih Vladinih objekata, u stvari sve ono što nije mogao s onim ludonjom Milanovićem koji ga je progonio zbog utaje poreza i kriminala, i onim njegovim četnikom od ministra branitelja, Predragom Matićem, kojem se moralo na djecu i obitelj prijetiti da dođe pameti.
Za početak, na tom prvom susretu prije početka jednog dugog i toplog prijateljstva, i himna nam može biti ista, kada Klemm s Vučićem i Vukelićem zapjeva u isti glas: »Oj, Srbijo/Hrvatska/, mati, nemoj tugovati! Zovi, samo zovi/Svi će sokolovi/Za te život dati!«.
novilist
