podignuo sam uspomenu
jedno jutro iščeznulo sjećanje na c.
ispalo je iz mene pred mene,
neočekivano kao knjiga iz
drugog reda nakrivljene police.
podignuo sam uspomenu i ugledao
profinjenog čovjeka, s cinober
vestom i krem samtericama.
stvarno, gdje je on stvarno?
istog dana saznao sam da je
umro prije četiri godine, da ga je
pojeo rak. kasniš s tugom, rekli su.
ne, on je za mene preminuo danas.
on je rusija koju se ne može obuzdati
na karti suše nalazi se i njegovo
smeđe, popucalo polje života;
na rubovima je sparušena razboritost,
nestalo je zeleno, usjeva je sve manje.
možda kiša nikada više neće pasti.
ona ga budi noću, provjerava je li živ.
zašto? ne čujem da dišeš, kaže mu.
ne kuha mu čajeve dok hropti,
već govori da ide doktoru.
kasni u polasku i dolasku, prigovara, prigovara,
uspoređuje s prinosima na najboljim oranicama.
vjeruje da tako iskazuje brigu,
da zaustavlja zajedničku sušu,
a zapravo raspiruje sile poremećaja.
on čuva svoje samopouzdanje,
spriječava rušilački pritisak i komadanje,
ranim otkrivanjem ubojitih projektila.
ne dopušta pristup svom sibiru,
spreman je za hladni rat.
on je rusija, ima snažne odgovore na
umno ograničenu strategiju njenog obuzdavanja.
možda kiša nikad više neće pasti,
ali to nije istina nego zastrašivanje.
Čežnja je smrtna
U potpunosti je u pravu veliki Stendhal,
bonapartist i zaljubljenik u Italiju:
usamljenost nije u tome što smo sami,
nego u tome što ne postoji ništa za čim čeznemo.
Čežnja je duboka obuzetost da življenje
prožmemo dodatnim značenjima podrške sebi.
Čežnja je bolni zahtjev za približavanjem drugima.
Čežnja je mučna potreba da smanjimo
ogroman teritorij vlastite ograničenosti,
i zaustavimo širenje nadiruće neizvjesnosti.
Zašto je čežnja smrtna? Zašto svijet postaje sve manji?
Zbog čega se povećava jalovi prostor ravnodušnosti?
Prestajemo snažno željeti, jer gubimo svojstva
osjeta okusa i mirisa za ljubav i radosne trenutke.
Umiranje čežnje prethodi usamljenosti.
Usamljenost je kraj ispunjenosti čuvstvima naklonosti,
i početak vladavine tjeskobne i dosadne praznine.
povratak na jeftinije oštrice
tog dječaka za školu više ne priprema majka.
jedino mu priredi opranu i izglačanu odjeću.
on ju svako jutro sam bira, sam se oblači,
sam veže cipele. nastoji, griješi, uči.
tom muškarcu, koji se brije od vremena do vremena,
prihvatljiva je preporuka da se vrati na dvostrane
wilkinsonove britvice, na povremenu glatkoću.
zaraslu bradu treba grublje, redovitost traži finoću.
