Hrvatska je stekla naviku koja se nikad i nigdje ne dovodi u pitanje, da prisvoji svakog uspješnog nogometaša, košarkaša ili tenisača hrvatske nacionalnosti iz BiH, a po mogućnosti i drugih zemalja. Pola najistaknutijeg saziva hrvatske nogometne reprezentacije je porijeklom iz BiH. To nam se lako može činiti normalnim, posebno ako se složimo da svaki od tih igrača mora imati slobodno pravo na izbor. A znamo da nijedan nije nasilno odjeven u hrvatski dres… No, kako bi hrvatska javnost gledala na odluku nekog vrhunskog sportaša iz Hrvatske koji bi zbog svog etničkog tzv. porijekla nastupio pod zastavom BiH ili Srbije?
Trajna javna rasprava o nacionalnostima i nacionalizmima obogaćena je proteklih tjedana kasnog ljeta dvama do trima novim te atraktivnim, takoreći neodoljivim nam prilozima za daljnju analizu. Svi se geografski tiču sredina kojima neupitno pripadamo, regionalne i europsko-unijske, a prvi se tematski odnosi na domenu sportskog i njegove okolice.
Ovo je više od sporta – znamenitu općekulturnu frazu ponovno se moglo čuti u domaćemu medijskom prostoru sredinom rujna, a povodom trijumfa Marina Čilića u finalu US Opena. Zaista, što je u tome bilo više od sporta, ili je nečeg bilo manje? Ostavimo sport načas po strani i pokušajmo malo razabrati to nešto drugo. To dakle što je napadno uslijedilo već sutradan nakon meča u dnevnicima Hrvatske televizije i drugdje.
U središnjoj informativnoj emisiji najvećeg javnog medija naglašeno je tako da Čilićevu pobjedu slavi „čitava Hrvatska i svi Hrvati u svijetu“. Zatim je dopisnik iz Mostara još u rodnom kraju ovog tenisača pridodao kako se njegovom uspjehu raduje „cijelo Međugorje i Hercegovina“. Prezrena matična domovina Marina Čilića nije spomenuta valjda baš nijednom, iako je on kao dijete igrao za njezinu nacionalnu selekciju.
Ovogodišnje izdanje US Opena obogatilo je javnu raspravu o nacionalnostima i nacionalizmima (FOTO: Alexisrael)
Hrvatska je stekla naviku koja se nikad i nigdje ne dovodi u pitanje, da prisvoji svakog uspješnog nogometaša, košarkaša ili tenisača hrvatske nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine, a po mogućnosti i drugih zemalja. Pola najistaknutijeg saziva hrvatske nogometne reprezentacije je bosanskohercegovačkog porijekla. To nam se lako može činiti normalnim, posebno ako se složimo da svaki od tih igrača mora imati slobodno pravo na izbor. A znamo da nijedan od njih nije nasilno odjeven u hrvatski dres, pa ako je i bilo klasične neizravne prinude, realizirane kroz odgoj i politički marketing, itd.
No, postavimo stvar na širi društveni plan i osmotrimo je još jednom. Kako bi hrvatska javnost gledala na odluku nekog vrhunskog sportaša iz Hrvatske koji bi zbog svog etničkog tzv. porijekla nastupio pod zastavom Bosne i Hercegovine ili Srbije? I kako bi tretirala izbor nekog Hrvata iz Bosne i Hercegovine, briljantnog natjecatelja, da nastupa za BiH?
Ako mislite da bi to prošlo samo tako, onda u najmanju ruku ne pratite sport, niti ono „više“ ili „manje“ od njega. Žuč bi se naime pjenušala za nesretnikom kroz čitavu mu karijeru, od desničarskih portala do medija u javnom vlasništvu. Jer za ovdašnje nam je šampione važno odakle su, a za tamošnje iz kojeg su plemena. Ali, obratimo pažnju i na drugi najavljeni primjer, a izmučena lopta neka malo odahne.
Riječ je pak o Bunjevcima i udžbenicima na ćirilici. O tome znamo bezmalo sve, kao i o pobjedi Marina Čilića. Samo se jedno ne eksponira: njihova volja da se ne izjasne ni kao Hrvati ni kao Srbi. Ta manjina u Srbiji ne broji niti 17.000 ljudi, dok je Hrvata oko 58.000. Razni mediji i političari u Hrvatskoj pobjesnili su zbog udžbenika koje je Bunjevcima uručio srpski predsjednik, s istim uvjerenjem uz koje protjeruju ćirilicu iz Hrvatske. Bunjevci se u ogromnoj većini ne bune, tek drugi ih puntaju na izričito i neopozivo svrstavanje u jedan od dva najveća tamošnja slavenska etnosa, upravo kao da su u pitanju sportske reprezentacije.
Pa što nama ustvari reprezentiraju sami nacionaliteti, te dubiozne narativne tvorbe koje ne izdržavaju ni genetički niti kulturološki test čistoće i ekskluzivnosti? Ali su nezamjenjive kad u njih umotavamo žudnju da nadjačamo drugog i sebi prisvojimo više i bolje. Nacionalistička isključivost u pravilu teži k prevlasti koja na koncu nema veze - u biti ni startno - s nacionalnim senzacijama, krvlju i tlom.
Bunjevci buntaju na izričito i neopozivo svrstavanje u jedan od dva najveća tamošnja slavenska etnosa, upravo kao da su u pitanju sportske reprezentacije (FOTO: Twitter/photonino)
Radi se naprosto o antagoniziranju radi eksploatacije. Zato mora Čilić igrati za Hrvatsku i Bunjevac mora biti Hrvat. Načelo kojim se vodimo jest generalno hegemonijsko, mada se zastire diobom naroda na rasno, etničko, vjersko. Oni koji to s vrha navode nisu sami bezrezervno odani tim navodno apsolutnim razlikovnim kriterijima, već su često nastrojeni transkolektivitetno, izuzev dakako neumitne klasne pozicije.
Drugim riječima, separirajući principi manjeg obuhvata krče put odomaćenju najšireg postojećeg zlostavljanja, onog u sistemskoj izvedbi kapitala nad radom. I kako to predočiti zajednicama usidrenim između egoističnoga provincijalnog ili imperijalnog licemjerstva, svejedno, i bedaste nacionalne sentimentalnosti s uporištem u apstraktnom te iracionalnom? Nema jednoznačnog ni konačnog odgovora, sve se tiče onog što nudi živa društvena praksa, a ostalo su više uopćeni postulati. Evo, recimo, referendum o državnom statusu Škotske mogući je egzemplar od pomoći za usvajanje gradiva.
Razmjerna zbunjenost s kojom je hrvatska javnost dočekala ishod škotskog glasanja može pritom biti dobar katalizator. Da su Škoti većinski izabrali odcjepljenje iz Velike Britanije i samostalnost, ne bismo imali priliku uočiti ništa osim te puke činjenice. A ovako, ima tu materijala bar za one koji nisu povjerovali da je to očito jedna beznadno kvarna masa ljudi koja se više i ne bi smjela zvati nacijom.
U škotskom slučaju od značaja su bili određeni parametri iznad samoljublja koje se iscrpljuje na motivu klana, kilta, viskija i sličnog. I, ajde, patničke historije pod engleskom čizmom. No danas je drugo vrijeme i puno je Škota uzelo u obzir da će neke svoje ekonomske i socijalne vrijednosti možda lakše obraniti u postojećem i redefiniranom okviru, nego pod uvjetima samostalne izloženosti globalnom tržištu.
Ne moramo puno dokazivati da je Hrvatska daleko od takvog rezona. Naše društvo podržava otimačinu nad slabijim te ne uviđa da je i ono sâmo zato u glavnini podvrgnuto sve težoj pljački. Reakciju škotskog naroda na izazov formalne samostalnosti nećemo razumjeti još dugo, možemo joj se samo s nesigurnošću izrugivati. A čak su se i u nogometu pokazali sigurnijim od nas u oba lanjska kvalifikacijska susreta za Brazil, s tim da nisu preoteli nijednog Irca niti Velšanina.
lupiga
