Iako su mnogi ogorčeni najavom privatizacijskog tsunamija, malo je građana koji se pitaju koja je alternativa takvoj politici.
Kao da ne znaju koji je uzrok opće rasprodaje kako državne, tako i privatne imovine. Zašto se boje reći istinu na glas? Zašto se boje reći da državna imovina ide na bubanj zato jer država nema od kuda vratiti kredite?
Zato jer bi takva konstatacija jasno dala do znanja koji je uzrok problema i kakvo riješenje nam treba. Ako ne želimo privatizirati državnu imovinu, moramo imati svoj vlastiti novac.
Sve dok se država zadužuje, umjesto da putem središnje banke (HNB-a) stvara novac koji joj je potreban, mi ćemo kao narod biti u dužničkom ropstvu.
A želimo li biti? Po svemu sudeći želimo jer na dan izbora 95% nas daje glas za sve moguće stranke osim za Živi zid, jedine stranke koja poput djeteta iz Andersenove bajke viče "car je gol" i ukazuje na iz aviona očit problem.
A taj problem zove se pogrešna monetarna politika, oni i samo oni, već godinama ukazuju na pogubnost trenutne politike i jedini traže monetarnu reformu.
Reformu kojom bi se državi vratila mogućnost stvaranja novca, građane oslobodilo valutne klauzule, a društvu dalo toliko potreban svježi novac bez kojeg je gospodarstvo osuđeno na propast.
Model vladanja na dug, model u kojem se država stalno zadužuje i nikada ne može vratiti svoj dug počeo je ubirati svoj danak, monetarna revolucija iz 1994. počela je jesti svoju djecu, odnosno nas same.
Ta "revolucionarna promjena" naše monetarne politike pod radnim nazivom "stabilizacijski plan", stabilizirala je tečaj naše valute, ali pritom dovela do destabilizacije svega ostalog.
Što već nije privatizirano i propalo, sada se prodaje, što je preostalo, uskoro će nestati, a s radnim mjestima i ljudi koji su tamo nekoć radili.
Na raskrižju ta dva puta, jednog koji teži monetarnoj suverenosti naše zemlje i drugog koji teži nastavku sluganskog odnosa spram stranih financijskih institucija, naš je narod odabrao taj drugi put, put kojim su već krenule mnoge zemlje južne Europe, put koji provjereno vodi u propast.
Taj put naši građani smatraju sigurnim, iako nas taj put u konačnici dovodi do situacije koju sada promatramo vlastitim očima - privatizacije svega što je preostalo!
Međutim, kao što naslov kaže, nismo se na tom putu slučajno našli, svjesno smo ga odabrali. Umjesto mladih i neiskvarenih ljudi koji tijelima pružaju otpor sustavu koji nas očito vodi u propast, mi smo odabrali provjerene domaće lopove koji služe još većim globalnim lopovima.
Ti globalni lopovi imaju svoje domaće sluge, međutim, te sluge su naši birači, isti oni koji su odlučili da nam sudbinu u našoj vlastitoj zemlji kroje ljudi iz vana.
Tek kada naši birači okrenu leđa sluganskoj politci, tek kada stanu uz Živi zid, tek onda i samo onda mogu imati nadu da će se išta promijenit.
Sve dok to ne naprave, moći će samo nijemo gledati kako im vazali i satrapi poput Oreškovića i Kolinde, rasprodaju ono što su njihovi preci stoljećima stvarali i branili od nasrtaja svih hordi iz vana.
Razlika je samo u tome što neprijatelje u prošlosti nismo birali, oni su dolazili sami od sebe i neovisno o našoj volji, a danas ih biramo na izborima.
Mogli smo odabrati i prijatelje, ali nismo, barem ne u dovoljnom broju i zato je u Saboru trenutno samo jedan zastupnik naroda – Ivan Vilibor Sinčić.
