Božo Petrov zagovara opasne i opasno stupidne ideje, a nejasno je jedino čini li to pod utjecajem najobičnijeg neznanja i neodgovornosti ili su mu mesijanstvo i narcisoidnost pomutili mogućnost zdravog rasuđivanja
Elektroničko pismo Bože Petrova, predsjednika Mosta, poslano jučer Mostovim preostalim saborskim zastupnicima i članovima Nacionalnog vijeća te krhke političke platforme, dosad je najjasnija manifestacija nakaradnog razumijevanja demokracije i političke polupismenosti trenutačno najvažnijeg političkog aktera u ovoj zemlji. Ta Petrovljeva epistola – sačinjena od visokih ideala i niskih poriva, od moralnih lekcija i zlobnih denuncijacija, od jeftinog samoviktimiziranja i jedva prikrivenog bijesa zbog izmicanja tla pod nogama – svjedočanstvo je o žudnji za jednoumljem koje se metkovski psihijatar nikako ne može osloboditi. Petrov piše ovako: ‘Moramo ostati pri onome za što smo se od početka zalagali: reforme, niti SDP niti HDZ, već zajednička reformska vlada temeljena na konsenzusu. Građani neka po tome prate jesmo li na istom smjeru. Nadam se da na kraju nećemo svi mi biti taoci animoziteta par ljudi, manjka fotelja koje su zacrtali ili manjka sigurnosti u kojoj će morati odgovarati za ono što su zadnjih 15 dana obećali, a u zajedničkoj vladi neće imati opoziciju na koju će prebaciti odgovornost. Nadam se da će na kraju prevladati razum i odgovornost prema građanima Republike Hrvatske.’
Još jednom: ‘U zajedničkoj vladi neće imati opoziciju na koju će prebaciti odgovornost.’ Božo Petrov misli da je opozicija nešto nepotrebno ili štetno, nešto što služi samo tome da vladajući imaju na koga prebacivati odgovornost za prošla zastranjenja, koja ostavljaju bolne posljedice i u sadašnjosti. Božo Petrov, dakle, zagovara opasne i opasno stupidne ideje, a nejasno je jedino čini li to pod utjecajem najobičnijeg neznanja i neodgovornosti ili su mu mesijanstvo i narcisoidnost pomutili mogućnost zdravog rasuđivanja.
portalnovosti
Elektroničko pismo Bože Petrova, predsjednika Mosta, poslano jučer Mostovim preostalim saborskim zastupnicima i članovima Nacionalnog vijeća te krhke političke platforme, dosad je najjasnija manifestacija nakaradnog razumijevanja demokracije i političke polupismenosti trenutačno najvažnijeg političkog aktera u ovoj zemlji. Ta Petrovljeva epistola – sačinjena od visokih ideala i niskih poriva, od moralnih lekcija i zlobnih denuncijacija, od jeftinog samoviktimiziranja i jedva prikrivenog bijesa zbog izmicanja tla pod nogama – svjedočanstvo je o žudnji za jednoumljem koje se metkovski psihijatar nikako ne može osloboditi. Petrov piše ovako: ‘Moramo ostati pri onome za što smo se od početka zalagali: reforme, niti SDP niti HDZ, već zajednička reformska vlada temeljena na konsenzusu. Građani neka po tome prate jesmo li na istom smjeru. Nadam se da na kraju nećemo svi mi biti taoci animoziteta par ljudi, manjka fotelja koje su zacrtali ili manjka sigurnosti u kojoj će morati odgovarati za ono što su zadnjih 15 dana obećali, a u zajedničkoj vladi neće imati opoziciju na koju će prebaciti odgovornost. Nadam se da će na kraju prevladati razum i odgovornost prema građanima Republike Hrvatske.’
Još jednom: ‘U zajedničkoj vladi neće imati opoziciju na koju će prebaciti odgovornost.’ Božo Petrov misli da je opozicija nešto nepotrebno ili štetno, nešto što služi samo tome da vladajući imaju na koga prebacivati odgovornost za prošla zastranjenja, koja ostavljaju bolne posljedice i u sadašnjosti. Božo Petrov, dakle, zagovara opasne i opasno stupidne ideje, a nejasno je jedino čini li to pod utjecajem najobičnijeg neznanja i neodgovornosti ili su mu mesijanstvo i narcisoidnost pomutili mogućnost zdravog rasuđivanja.
portalnovosti
