“I bijelci će jednog dana nestati; možda i brže nego ostala plemena. Uprljajte svoj krevet, i jedne ćete se noći ugušiti u vlastitom smeću. (...) Takva je sudbina tajna za nas, jer mi ne razumijemo kako će biti kad svi bizoni budu poklani, svi divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški od mirisa ljudske gomile, a pogled na zrele brežuljke premrežen žicama koje govore. Gdje je guštara? Nestala. Gdje je orao? Nestao. To je konac življenja i početak preživljavanja.”

Citirali smo dio pisma koje je indijanski poglavica Seattle 1854. poslao američkom predsjedniku kada je ovaj ponudio da otkupi zemlju njegovog naroda, a u cijelosti ga citira zagrebački sociolog Rudi Supek u svojoj knjizi “Ova jedina Zemlja – idemo li u katastrofu ili Treću revoluciju?”. To djelo, prvi put objavljeno prije gotovo pola stoljeća, 1972, tek danas, u vrijeme apokaliptičnog klimatskog summita u Glasgowu, pokazuje svu svoju zapanjujuću aktualnost.

Pismo poglavice Seattlea pokazalo se apokrifnim: filološka istraživanja otkrila su zanimljivu povijest tog neobičnog, kameleonskog, uvelike fikcionalnog dokumenta, ali u ovome tekstu za tu pripovijest nema dovoljno mjesta. Ali, to što je Supek jedno apokrifno pismo, ne znajući, citirao kao vjerodostojnu povijesnu poruku, ne kompromitira nimalo njegov osobni intelektualni napor, kojim je javnosti Jugoslavije razotkrio temu klimatske krize, i to u vrijeme kada je ona i u javnostima najrazvijenijih zemalja tavorila tek u subverzivnim, alternativnim i kontrakulturnim krugovima buntovne lijeve margine.

Danas, kada je vjerojatno kasno, i  kada svjedočimo bizarnome obratu, u kojemu čak i konzervativci poput Borisa Johnsona šire paniku zbog klimatske krize, a naftni magnati obećavaju zelenu budućnost, knjigu Rudija Supeka valja izvući iz zaborava i pročitati iznova: jer ona se pokazuje kao autentičan, vremenu primjeren i politički vjerodostojan poziv na uzbunu, dokazujući kako se nitko danas ne može pravdati kako “nije znao”, ali i to da su u Jugoslaviji postojali ljudi koji su još prije pola stoljeća prepoznavali kako je humanistički socijalizam – za razliku od neobuzdanog kapitalizma na jednoj i jednopartijskog komunizma na drugoj strani – jedini oblik uređenja ljudskog društva koji u uvjetima tehnološke revolucije može, ni manje ni više, nego zajamčiti opstanak vrste.

Zanimljiva je sudbina knjige “Ova jedina Zemlja”, ali, ništa manje, i njezina autora. Napisao ju je Rudi Supek, legendarni utemeljitelj zagrebačke sociologije i jedan od najuglednijih pripadnika Praksisa, zagrebačkog filozofskog pravca liberalnog marksizma nazvanog po znamenitom časopisu koji je Supek uređivao od 1967. do 1973. Supek je stasao u najčasnijoj antifašističkoj tradiciji intelektualnoga europskog humanizma dvadesetog stoljeća: Drugi svjetski rat zatekao ga je u Parizu, gdje je na Sorbonni doktorirao kod Jeana Piageta. Pridružio se Pokretu otpora. Uhapsili su ga 1942. Uspio je preživjeti tri godine u Buchenwaldu, jednog od najzloglasnijih nacističkih logora. Vrativši se poslije rata u Zagreb, ostvario je briljantnu sveučilišnu karijeru sociologa, filozofa i psihologa, objavivši važne knjige, vodeći znamenitu filozofsku Korčulansku ljetnu školu te utemeljivši 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Odsjek za sociologiju. Rudi Supek, zajedno s njegovim bratom Ivanom, pripada u vrhunce hrvatske i jugoslavenske intelektualne elite dvadesetog stoljeća.

Godine 1972. objavio je knjigu “Ova jedina Zemlja”, čija će tri izdanja – posljednje 1988. – sedamdesetih i osamdesetih godina prerasti u izvorište nove, ekološke misli i opće mjesto zelene alternative u nastajanju. Intelektualni utjecaj “Ove jedine Zemlje” može se pratiti sve od prvih ekoloških inicijativa, kakav je bio, primjerice, zagrebački Svarun, ali i niz drugih, iz kojih će s vremenom izniknuti Zelena akcija, a iz nje, dobrim dijelom, i nova generacija aktivista poput Tomislava Tomaševića, i kruga oko današnje hrvatske opozicije u Možemo!

No trebalo je čekati, kako vidimo, trideset godina, pa da Supekova knjiga, ma koliko suvremena, postane uistinu aktualna: jer 1990., kada su Jugoslaviju preplavile nacionalističke revolucije, potpuno slijepe za istinske probleme ljudi i ljudskog svijeta, “Ovu jedinu Zemlju” novouspostavljeni je poredak s prezirom bacio u zaborav, baš kao i intelektualni krug Rudija Supeka, koji je umro 1993., u osamdesetoj godini života.

Svoju je studiju Supek napisao, kako sam kaže u  predgovoru, u povodu prve UN-ove konferencije o klimi, održane 1972. u Stockholmu. Tom skupu prethodila je “Poruka za naših 3,5 milijarde susjeda na planetu Zemlji”, danas poznata pod imenom “Poruka iz Mentona”, koju je u istoimenom francuskom gradu potpisalo više od dvije tisuće znanstvenika iz 23 zemlje, i koja je u svibnju 1971. uručena glavnom tajniku UN-a. U Poruci, uz ostalo, piše: “Premda smo geografski udaljeni, s veoma različitim kulturama, jezicima, pogledima, političkim i religijskim pripadništvima, u našem nas vremenu ujedinjuje zajednička opasnost bez presedana. Ta opasnost, takve prirode i veličine da je čovjek nikada još nije susreo, rodila se stjecajem više raznih pojava. Svaka od njih postavlja pred nas gotovo nerješive probleme; a uzete zajedno, one ne  donose samo širok porast ljudskih patnji u neposrednoj budućnosti, već mogućnost iščezavanja, ili praktičkog iščezavanja, ljudskog života na Zemlji”.

Bilo je to prije pedeset godina. Ovako je Rudi Supek napisao u predgovoru svojoj knjizi, objavljenoj godinu nakon Poruke iz Mentona, i u godini prvoga UN-ova klimatskog summita: “Sam problem 'ljudske okoline' na prvi je pogled više tehničke prirode, kao problem očuvanja prirode i gradova od zagađivanja, ali veoma brzo se može vidjeti da je on povezan s bitnim pitanjima ljudske egzistencije uopće: porastom pučanstva i prenapučenošću; iscrpljivanjem prirodnih resursa, industrijskom civilizacijom, kapitalističkom eksploatacijom prirode i čovjeka, odnosno razvijenih i nerazvijenih zemalja, i tako dalje. Na prvi pogled bezazleni problem ljudskog okoliša dirnuo je u osnovna pitanja suvremene civilizacije i sudbine ljudske vrste”.

Na tristotinjak stranica Supek, aktualnošću koja zapanjuje, piše o svim temama koje su danas postala opća mjesta pomodnog snobizma katastrofe, i za koje je čak – da ne povjerujete! - pola stoljeća kasnije čuo i sam hrvatski državotvorni nacionalizam: o granicama rasta, ograničenosti resursa, globalnom zagrijavanju, “Homo sapiensu, vrsti koja uništava biosferu”, civilizaciji smeća, emisijama štetnih plinova, zagađenju bukom, ekocidu, dilemama o organskoj i industrijskoj poljoprivredi, alternativama... “Bilo bi naivno”, piše Supek, “misliti da se ekološka svijest sastoji samo od borbe protiv zagađivanja prirode.” “Suvremena ekološka kriza, pa tako i svijest o toj krizi, ide mnogo dalje. Prije svega, ona stavlja u pitanje mitologiju industrijalizacije kao jedino opravdanog cilja za čitavo čovječanstvo, što znači stalno povećanje životnog standarda uslijed širenja industrijske proizvodnje, sve većeg trošenja energetskih izvora, ekonomije stalnoga rasta proizvodnje. Osnovna filozofija ovog industrijskog optimizma je da sve zemlje moraju doseći životni standard što ga imaju danas Švedska ili SAD. Međutim, objektivna analiza postojećih životnih resursa pokazuje da je ovakav cilj čista utopija.”

Današnja aktualnost Supekove knjige nadilazi puku činjenicu da je istinske probleme svijeta uočio pedeset godina prije nego što ih je prepoznala njegova vlastita sredina – da je samo do toga, “Ova jedina Zemlja” ne bi bila aktualna kao što jest, jer posao intelektualca i jest - prepoznavati prije drugih. No ona, jasno i oštro, postavlja pitanja načina rješavanja ekološke krize koju danas nitko više ne poriče, ali su golema oklijevanja i otpori oko dogovora kako se s njom nositi – to vrlo dobro pokazuju uglavnom jalovi UN-ovi summiti o klimi, pa i ovaj koji upravo traje u Glasgowu.

I, za razliku od svjetskih vlada, banaka i kapitalista, i ondašnjih i današnjih, Supek oko tih načina ne dvoji: “Bez obzira na činjenicu koliko će čovječanstvo biti sposobno da prije, to jest pravovremeno, ili kasnije, to jest kad bude prekasno, uklanja ovu opasnost, ono stoji pred zadacima što se odnose na totalitet čovjekove biološke i društvene egzistencije, koji stavljaju u pitanje kako njegov način života, tako i sistem vrijednosti, i zato moramo govoriti o potrebi nove civilizacije, o Trećoj revoluciji.”

O Trećoj revoluciji? “Kopamo vlastite grobove”, rekao je u ponedjeljak u Glasgowu glavni tajnik UN-a Antonio Guterres. “Minuta je do ponoći na satu sudnjeg dana”, rekao je britanski premijer Boris Johnson. “Klimatske promjene moraju postati jedna od glavnih političkih tema”, poručio je hrvatski premijer Plenković. Retoričke bravure, mora se priznati. Svima je međutim očito da su izgovorene na muljevitom tlu neiskrenosti, neefikasnosti, opće političke korumpiranosti i, uostalom, ravnodušnosti. Da su htjeli, prije pedeset godina su, kod Supeka, mogli naći odgovor što valja učiniti: “Jedno ne nesumnjivo: nikakvo moguće rješenje za suvremenu ekološku krizu nije moguće ako ne dođe do radikalnih reformi ljudskog društva, jer je i sama ekološka kriza samo odraz dublje društvene krize čovjeka, njegovog načina proizvodnje, njegovog odnosa prema vlastitim uvjetima života.”

I zato, u najmanju ruku, “Ovu jedinu Zemlju” treba pročitati iznova, pa i njoj i njezinu autoru vratiti dostojanstvo što su im ga tako nedostojno oduzeli, isti oni koji danas tragaju za onim na što je Rudi Supek već davno odgovorio.

forum.tm