U ekranizaciji romana Annie Barrows i Mary Ann Shaffer nije teško pretpostaviti što će se dogoditi. Mlada i nadobudna spisateljica Juliet Ashton (Lily James) u godinama neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata naoko ima sve što želi: književnu karijeru u usponu, dobrog urednika i najboljeg prijatelja Sidneyja Starka (Matthew Goode) te uspješnog i odanog zaručnika Mikea Reynoldsa (Glen Powell) koji radi za američku vojsku, utjecajan je i ima mnogo novca. Međutim, nezadovoljstvo protagonistice, koje polagano tinja od samoga početka, već je uočljivo u odbijanju da kupi raskošni londonski stan te odluci da nastavi živjeti u maloj i skromnoj podstanarskoj sobici. Narativni okidač cijele priče je pismo koje prima s otoka Guerneseyja, a šalje ga lokalni čovjek Dawsey Adams (Michiel Huisman) preko kojega protagonistica saznaje da na otoku postoji i čitateljski klub. Da ne budem dosadan i ne prepričam cijelu radnju, jer pretpostavljam da ćete film ionako pogledati, nadobudna Juliet odlučuje nakratko posjetiti otok, no naposljetku ostaje duže. Ispostavit će se da iskustvo boravka na Guerneseyju po nju ima redemptivan učinak, tim više što rješavajući traume stanovnika, usput uspijeva raspetljati i pokoju osobnu nedoumicu koja ju je priječila u kreativnom stvaranju.
Mike Newell je ponajviše ostao upamćen po neočekivanom britanskom hitu Četiri vjenčanja i sprovod (Four Wedding and a Funereal, 1994), a nakon toga je njegova karijera krenula vrludavim i nestabilnim stazama na kojima je previše svaštario, a malo toga zapaženog ostvario. Balansiranje među skupim no neuspješnim holivudskim produkcijama (Mona Lisa Smile, 2003; Prince of Persia: The Sands of Time, 2010) te bljedunjavim ekranizacijama književnih klasika (Great Expectations, 2012; Love in time of Cholera, 2007) mahom u europskoj produkciji, rezultiralo je time da je najzapaženiji uspjeh postigao jednom od ekranizacija u franšizi Harryja Pottera (Harry Potter and the Goblet of Fire, 2005). Međutim, ostaje činjenica da je Newell često bio sklon romantičnim pa i melodramatski intoniranim ostvarenjima s prizvukom neobičnog i egzotičnoga, što je do groznih ekstrema dovedeno u sramotno jezivoj ekranizaciji odličnog Marquezova romana, koja se jednostavno nije dala gledati.
Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guerneseyja, osim predugačkog i bizarnog naslova, što u kontekstu kvalitete filma naravno ništa ne znači, djeluje kao razvodnjena kompilacija svih zamislivih i nezamislivih klišeja pokupljenih iz različitih romantičnih narativa. Juliet će tako na izoliranom mjestu, u okrilju jednostavnog načina života, pronaći ljubav svog života u inkarnaciji lokalnog farmera, čija će joj se prirodnost učiniti primjerenijom od novca, utjecaja i raskoši jednog zapravo ispraznog i ne pretjerano osjećajnog Amerikanca koji život doživljava odveć lakonski. Na romantično-ljubavne klišeje u djelu nadovezuju se i ideološki klišeji. Protagonistica tako dolazi na otok koji živi jednostavnim i nepatvorenim životom, daleko od mondenog Londona i njegova ispraznog i lažnog načina života. Juliet u jednom trenutku kaže Marku da joj se čini kako se u Londonu ljudi ponašaju kao da su na karnevalu, dakle maskirano i neautentično, prijetvorno i umjetno. Na otoku ljudi nemaju previše vremena zamarati se ispraznim stvarima jer moraju brinuti oko svakodnevne egzistencije, a uvjeti života učinili su od njih spontane i praktične osobe. Jedino mjesto gdje pojedinac može ostvariti autentičnu egzistenciju te doživjeti autentično iskustvo je ruralno područje, neiskvareno tekovinama suvremenog društva. Zato Juliet u konačnici napušta dekadentni London jer u njemu osjeća mučninu i gušenje te ga zamjenjuje otokom. Newellov film tako slijedi utabanu stazu priča o oporavku iskustva te povratka jednostavnijim načinima života. U interakciji s otočanima junakinja pokazuje da ona zaista jest junakinja: odbacuje lažne naslage sebstva te donosi ispravne odluke u kontekstu svoga života te onoga što se smatra pravim vrijednostima.
Navedeno bismo još i mogli preživjeti, možda čak i pomalo zažmiriti na jedno oko, da od samoga početka nismo svjesni kojim će kolosjecima priča krenuti. Povrh toga, djelo traje punih sto i dvadeset minuta, pa kada povežete jedno i drugo, možete pretpostaviti da ima previše praznoga hoda.
Newell i njegov scenaristički trojac Kevin Hood (Becoming Jane, 2007), Thomas Bezucha i Don Roos (Single White Female, 1992; The Opposite of Sex, 1998; Happy Endings, 2005) trude se Juliet postaviti kao emancipiranu i snažnu protagonisticu, no upadaju u patrijarhalni klišej. Ona odbija muškarca koji joj emocionalno i psihički zapravo ne odgovara da bi zamjenu pronašla u jednostavnom i brižnom otočnom farmeru. Međutim, time se sugerira da ona svoj životni projekt može jedino ostvariti u kontekstu konvencionalnog braka i majčinske funkcije (jer postaje pomajka Kit), a pritom ljubavno iskustvo djeluje poticajno i na njezino kreativno stvaralaštvo.
Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guerneseyja, ako zanemarimo činjenicu da je glavna glumica podosta iritantna, ne nudi ništa novo i osobito uzbudljivo. Dosadnjikavo ostvarenje koje ozbiljno pati od nedostatka originalnosti.
filmovi
Mike Newell je ponajviše ostao upamćen po neočekivanom britanskom hitu Četiri vjenčanja i sprovod (Four Wedding and a Funereal, 1994), a nakon toga je njegova karijera krenula vrludavim i nestabilnim stazama na kojima je previše svaštario, a malo toga zapaženog ostvario. Balansiranje među skupim no neuspješnim holivudskim produkcijama (Mona Lisa Smile, 2003; Prince of Persia: The Sands of Time, 2010) te bljedunjavim ekranizacijama književnih klasika (Great Expectations, 2012; Love in time of Cholera, 2007) mahom u europskoj produkciji, rezultiralo je time da je najzapaženiji uspjeh postigao jednom od ekranizacija u franšizi Harryja Pottera (Harry Potter and the Goblet of Fire, 2005). Međutim, ostaje činjenica da je Newell često bio sklon romantičnim pa i melodramatski intoniranim ostvarenjima s prizvukom neobičnog i egzotičnoga, što je do groznih ekstrema dovedeno u sramotno jezivoj ekranizaciji odličnog Marquezova romana, koja se jednostavno nije dala gledati.
Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guerneseyja, osim predugačkog i bizarnog naslova, što u kontekstu kvalitete filma naravno ništa ne znači, djeluje kao razvodnjena kompilacija svih zamislivih i nezamislivih klišeja pokupljenih iz različitih romantičnih narativa. Juliet će tako na izoliranom mjestu, u okrilju jednostavnog načina života, pronaći ljubav svog života u inkarnaciji lokalnog farmera, čija će joj se prirodnost učiniti primjerenijom od novca, utjecaja i raskoši jednog zapravo ispraznog i ne pretjerano osjećajnog Amerikanca koji život doživljava odveć lakonski. Na romantično-ljubavne klišeje u djelu nadovezuju se i ideološki klišeji. Protagonistica tako dolazi na otok koji živi jednostavnim i nepatvorenim životom, daleko od mondenog Londona i njegova ispraznog i lažnog načina života. Juliet u jednom trenutku kaže Marku da joj se čini kako se u Londonu ljudi ponašaju kao da su na karnevalu, dakle maskirano i neautentično, prijetvorno i umjetno. Na otoku ljudi nemaju previše vremena zamarati se ispraznim stvarima jer moraju brinuti oko svakodnevne egzistencije, a uvjeti života učinili su od njih spontane i praktične osobe. Jedino mjesto gdje pojedinac može ostvariti autentičnu egzistenciju te doživjeti autentično iskustvo je ruralno područje, neiskvareno tekovinama suvremenog društva. Zato Juliet u konačnici napušta dekadentni London jer u njemu osjeća mučninu i gušenje te ga zamjenjuje otokom. Newellov film tako slijedi utabanu stazu priča o oporavku iskustva te povratka jednostavnijim načinima života. U interakciji s otočanima junakinja pokazuje da ona zaista jest junakinja: odbacuje lažne naslage sebstva te donosi ispravne odluke u kontekstu svoga života te onoga što se smatra pravim vrijednostima.
Navedeno bismo još i mogli preživjeti, možda čak i pomalo zažmiriti na jedno oko, da od samoga početka nismo svjesni kojim će kolosjecima priča krenuti. Povrh toga, djelo traje punih sto i dvadeset minuta, pa kada povežete jedno i drugo, možete pretpostaviti da ima previše praznoga hoda.
Newell i njegov scenaristički trojac Kevin Hood (Becoming Jane, 2007), Thomas Bezucha i Don Roos (Single White Female, 1992; The Opposite of Sex, 1998; Happy Endings, 2005) trude se Juliet postaviti kao emancipiranu i snažnu protagonisticu, no upadaju u patrijarhalni klišej. Ona odbija muškarca koji joj emocionalno i psihički zapravo ne odgovara da bi zamjenu pronašla u jednostavnom i brižnom otočnom farmeru. Međutim, time se sugerira da ona svoj životni projekt može jedino ostvariti u kontekstu konvencionalnog braka i majčinske funkcije (jer postaje pomajka Kit), a pritom ljubavno iskustvo djeluje poticajno i na njezino kreativno stvaralaštvo.
Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guerneseyja, ako zanemarimo činjenicu da je glavna glumica podosta iritantna, ne nudi ništa novo i osobito uzbudljivo. Dosadnjikavo ostvarenje koje ozbiljno pati od nedostatka originalnosti.
filmovi
