Crnogorična šuma, planine, jezera… Snježni krajolici u doba godine kada je blagdanski ugođaj svuda oko nas… Pravi mali Raj na Zemlji. Sve to je – Gorski Kotar. Nekako svi sami sebi tako zamišljamo idealno mjesto za bijeg od stresa i gradske vreve. Jer, Gorski Kotar je nešto poput male Finske u srcu Hrvatske. (Iako Nevio Marasović, in ultima linea, ipak nije Aki Kaurismäki!) No, postoji li uopće idila? O da, znamo dobro, fantazma se lako pretvori u noćnu mòru. Upravo se tako nešto dešava i u trećem igranom filmu Nevija Marasovića, Goran (2016.). Naslovni junak (Franjo Dijak) je taksist u srednjim tridesetima. Svaki dan u svom mini-terencu odlazi na željezničku stanicu u Delnice kako bi vidio da li je netko sišao s vlaka i treba li mu prijevoz do pitoresknog gradića. On ne samo da je oženjen Linom (Nataša Janjić) nego je i njezin skrbnik jer je ona slijepa. No, tko je ustvari ovdje slijep, o tomu će progovoriti filmska fabula! Scenarij koji potpisuje Gjermund Gisvold isprepleten je mnogobrojnim metafilmskim i metamedijskim referencama, a na što smo već navikli gledajući dosadašnje Marasovićeve dugometražne kino-uratke. Tako mu je prvijenac The Show Must Go On (2010.), u sebi iznjedrio priču o obiteljskoj svađi likova koje tumače Nataša Dorčić i Sven Medvešek (koji su se i u zbilji razveli), dok je, mnogo uspjeliji Vis-à-Vis (2013.) uveo metamedijsku referencu s obzirom na lik što ga u tumači Janko Popović Volarić, a koji je i inače zvijezda brojnih sapunica.
Dakle, Goran u čamotinji bijele nigdine uprizoruje obiteljski susret jedne, blago rečeno, neobične obitelji. Nakon što nas redatelj uvodi u film putem sekvence prisnosti između Gorana i najboljeg mu prijatelja Slavka (Goran Bogdan), otpočetka smo suočeni s nekom skrivenom nelagodom prikaza. I to kako vizualno, tako i auditivno… Naime, u prvoj polovini Gorana dominira jeziva (a rekao bih i iritantna) zvučna podloga (osmislili su je Alen i Nenad Sinkauz). Kakav je, zapravo, Goran? Njegovo lice odaje tjeskobnost do te mjere da se odmah upitamo radi li se o ljudskoj osobi ili tek lutki na koncu čije niti povlači neki zli demijurg sasvim perverznih namjera! Jer… vrlo brzo nakon nesputanog prijateljskog druženja sa Slavkom, već scena u improviziranoj finskoj kupelji pokazuje usijanost cijelog ozračja u, naoko, snježnoj idili. Doslovno, usijanje se vidi na Goranovoj ruci i tijelima dvojice protagonista. Kasnije, dolazak Linina brata Nike (Janko Popović Volarić) u pratnji Dragana (Filip Križan) unosi neki besprizorni nemir u cjelokupnu teksturu filma. Već u tim ranim trenucima filma redatelj ironijski supostavlja pjesan o Zeki i potočiću sa zaglušujućim elektronskim zvukovima što predstavljaju izravan napad na slušne organe. („Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“, reći će Disciplina kičma naslovom svog prvijenca iz 1983.!)
Turobna atmosfera intenzivira se u kući Linina i Nikina oca (Milan Štrljić). Shvaćamo ubrzo da se radi o lokalnom moćniku, vlasniku gradske pilane. Hladni susret Oca i Sina zgušnjava još i prije istaknutu nelagodu. Na samoj se večeri zbude i sretna vijest… Naime, Lina radosno izvijesti o svojoj trudnoći. Ali, Marasović već ovdje najavljuje suspense, koji to zapravo i nije! Dok drugi slave kairos sretna trenutka, on usredotočuje kameru na zbunjeno Goranovo lice. I… odmah nam je jasno da Goran nije otac djeteta što ga nosi njegova supruga. Uz nezadrživo rađanje ljubomore koja se iscrtava na licu naslovnog protagonista, filmska ga pripovijest i tjelesno karikira kroz somnabulno kretanje – poput lutke. Autor pa sve to potencira – sada ne više ironičnim, nego sarkastičnim – izmjenama zvučnih komentara. Nakon nepodnošljive elektroničke teksture, na vijest o bebi koja dolazi, s(p)retno će se ubaciti stari šlager Kućica u cvijeću.
I… da, Goran ima rođendan. (Zbog toga se i skuplja društvo u Delnicama.) Međutim, želeći iznenaditi zbunjenog Gorana, ekipa ga dovodi do situacije ultimativne ljubomore. Nakon što mu Lina saopći da mora u Split na još jedan liječnički pregled, on se osjeti do boli usamljenim. Postaje ljubomornim na Slavka, a što završava tragičnom smrću potonjeg (način na koji se to odvije jedan je od vizualno najdojmljivijih trenutaka filma). No, to je tek početak… Fatalnim razvijanjem patologije ljubomore tijek zbivanja će se oteti kontroli (ne samo protagonistu, nego čini se i autoru). Kako ne bih spojlao cijeli triler-postav, neću spominjati sve detalje tragičnog krvoprolića, no, ipak moram spomenuti da će scenarističkom idejom troje protagonista preživjeti, no svaki će od njih na neki način, biti nagužen… pardon nategnut. Što neće smetati redatelju da upravo s njih troje nategnuto poentira prolog i epilog filma u Opatiji!
Marasović je svoj film očigledno dugo i promišljeno pripremao. Već spomenuti Gisvold – a kojega je autor susreo na scenarističkoj radionici u Norveškoj – u film je unio već poznati feeling jezovite hladnoće koju nam prenose, primjerice muškarci koji mrze žene. Švedska, Norveška, anyway… Hrvatski autor je također, vidi se, odgledao puno trash i horor-filmova (ali i filmova općenito). Motivi krvavih obračuna kao da su preuzeti iz nekih od najdojmljivijih filmova Davida Lyncha, Johna Dahla, ranih radova braće Coen, no posebice Quentina Tarantina. I sam će ambijent Gorana umnogome podsjetiti na Mrsku osmorku (The Hateful Eight, 2015) ovoga posljednjeg. Ali, ima tu i još koječega drugog…
Neki najdraži filmovi u povijesti hrvatskog kina, kod Marasovića se ironijski/sarkastično otkrivati ono podsvjesno vrlo samosvjesne autorske osviještenosti! I Golikov će Tko pjeva zlo ne misli kao i Reljin Vlak u snijegu ovdje zadobiti dotad nezamislive metafilmske i metamedijske konotacije. I još više… Ljuban, Draga i Pero u perverznoj će recepciji pisca ovih redaka postati Goran, Lina i Niko u Marasovićevom pomaknutom horor-treš vizionarstvu. Doista, Nataša Janjić svojim blijedim licem neodoljivo podsjeća na malu glumicu koja tumači Dragu (Gordana Inkret) iz Vlaka u snijegu!
Goran nije sasvim uspjeli treći film jednog od najzanimljivijih autora hrvatskog kina. Ima podosta dramaturških pukotina, poput primjerice sekvence u kojoj Goran vozi mladu Slovenku (Ida Krajnc) od Delnica do Fužina. Sekvence, pak, alkoholiziranja, drogiranja, homoerotike, porna, saune… svojom bizarnošću i grotesknošću pomalo istjeruju zbiljskost svojih likova koji teško da bivaju ljudi od krvi i mesa, nego prije lutke bez svoje volje i stava koje nosi fatalizam filmskog postava. Nakon sjajnog prodora što ga je učinio s Vis-à-Vis ovo je mali pad… Ipak, film se čini vrlo primjerenim za zimsko blagdansko vrijeme. Zašto? Pa upravo stoga što razotkriva mračni ID ispod egzaltirane radosti tih dana u godini. I da… sjajno se prisjetiti omiljenog mi šlagera Vozi me vlak v daljave.
filmovi
Dakle, Goran u čamotinji bijele nigdine uprizoruje obiteljski susret jedne, blago rečeno, neobične obitelji. Nakon što nas redatelj uvodi u film putem sekvence prisnosti između Gorana i najboljeg mu prijatelja Slavka (Goran Bogdan), otpočetka smo suočeni s nekom skrivenom nelagodom prikaza. I to kako vizualno, tako i auditivno… Naime, u prvoj polovini Gorana dominira jeziva (a rekao bih i iritantna) zvučna podloga (osmislili su je Alen i Nenad Sinkauz). Kakav je, zapravo, Goran? Njegovo lice odaje tjeskobnost do te mjere da se odmah upitamo radi li se o ljudskoj osobi ili tek lutki na koncu čije niti povlači neki zli demijurg sasvim perverznih namjera! Jer… vrlo brzo nakon nesputanog prijateljskog druženja sa Slavkom, već scena u improviziranoj finskoj kupelji pokazuje usijanost cijelog ozračja u, naoko, snježnoj idili. Doslovno, usijanje se vidi na Goranovoj ruci i tijelima dvojice protagonista. Kasnije, dolazak Linina brata Nike (Janko Popović Volarić) u pratnji Dragana (Filip Križan) unosi neki besprizorni nemir u cjelokupnu teksturu filma. Već u tim ranim trenucima filma redatelj ironijski supostavlja pjesan o Zeki i potočiću sa zaglušujućim elektronskim zvukovima što predstavljaju izravan napad na slušne organe. („Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“, reći će Disciplina kičma naslovom svog prvijenca iz 1983.!)
Turobna atmosfera intenzivira se u kući Linina i Nikina oca (Milan Štrljić). Shvaćamo ubrzo da se radi o lokalnom moćniku, vlasniku gradske pilane. Hladni susret Oca i Sina zgušnjava još i prije istaknutu nelagodu. Na samoj se večeri zbude i sretna vijest… Naime, Lina radosno izvijesti o svojoj trudnoći. Ali, Marasović već ovdje najavljuje suspense, koji to zapravo i nije! Dok drugi slave kairos sretna trenutka, on usredotočuje kameru na zbunjeno Goranovo lice. I… odmah nam je jasno da Goran nije otac djeteta što ga nosi njegova supruga. Uz nezadrživo rađanje ljubomore koja se iscrtava na licu naslovnog protagonista, filmska ga pripovijest i tjelesno karikira kroz somnabulno kretanje – poput lutke. Autor pa sve to potencira – sada ne više ironičnim, nego sarkastičnim – izmjenama zvučnih komentara. Nakon nepodnošljive elektroničke teksture, na vijest o bebi koja dolazi, s(p)retno će se ubaciti stari šlager Kućica u cvijeću.
I… da, Goran ima rođendan. (Zbog toga se i skuplja društvo u Delnicama.) Međutim, želeći iznenaditi zbunjenog Gorana, ekipa ga dovodi do situacije ultimativne ljubomore. Nakon što mu Lina saopći da mora u Split na još jedan liječnički pregled, on se osjeti do boli usamljenim. Postaje ljubomornim na Slavka, a što završava tragičnom smrću potonjeg (način na koji se to odvije jedan je od vizualno najdojmljivijih trenutaka filma). No, to je tek početak… Fatalnim razvijanjem patologije ljubomore tijek zbivanja će se oteti kontroli (ne samo protagonistu, nego čini se i autoru). Kako ne bih spojlao cijeli triler-postav, neću spominjati sve detalje tragičnog krvoprolića, no, ipak moram spomenuti da će scenarističkom idejom troje protagonista preživjeti, no svaki će od njih na neki način, biti nagužen… pardon nategnut. Što neće smetati redatelju da upravo s njih troje nategnuto poentira prolog i epilog filma u Opatiji!
Marasović je svoj film očigledno dugo i promišljeno pripremao. Već spomenuti Gisvold – a kojega je autor susreo na scenarističkoj radionici u Norveškoj – u film je unio već poznati feeling jezovite hladnoće koju nam prenose, primjerice muškarci koji mrze žene. Švedska, Norveška, anyway… Hrvatski autor je također, vidi se, odgledao puno trash i horor-filmova (ali i filmova općenito). Motivi krvavih obračuna kao da su preuzeti iz nekih od najdojmljivijih filmova Davida Lyncha, Johna Dahla, ranih radova braće Coen, no posebice Quentina Tarantina. I sam će ambijent Gorana umnogome podsjetiti na Mrsku osmorku (The Hateful Eight, 2015) ovoga posljednjeg. Ali, ima tu i još koječega drugog…
Neki najdraži filmovi u povijesti hrvatskog kina, kod Marasovića se ironijski/sarkastično otkrivati ono podsvjesno vrlo samosvjesne autorske osviještenosti! I Golikov će Tko pjeva zlo ne misli kao i Reljin Vlak u snijegu ovdje zadobiti dotad nezamislive metafilmske i metamedijske konotacije. I još više… Ljuban, Draga i Pero u perverznoj će recepciji pisca ovih redaka postati Goran, Lina i Niko u Marasovićevom pomaknutom horor-treš vizionarstvu. Doista, Nataša Janjić svojim blijedim licem neodoljivo podsjeća na malu glumicu koja tumači Dragu (Gordana Inkret) iz Vlaka u snijegu!
Goran nije sasvim uspjeli treći film jednog od najzanimljivijih autora hrvatskog kina. Ima podosta dramaturških pukotina, poput primjerice sekvence u kojoj Goran vozi mladu Slovenku (Ida Krajnc) od Delnica do Fužina. Sekvence, pak, alkoholiziranja, drogiranja, homoerotike, porna, saune… svojom bizarnošću i grotesknošću pomalo istjeruju zbiljskost svojih likova koji teško da bivaju ljudi od krvi i mesa, nego prije lutke bez svoje volje i stava koje nosi fatalizam filmskog postava. Nakon sjajnog prodora što ga je učinio s Vis-à-Vis ovo je mali pad… Ipak, film se čini vrlo primjerenim za zimsko blagdansko vrijeme. Zašto? Pa upravo stoga što razotkriva mračni ID ispod egzaltirane radosti tih dana u godini. I da… sjajno se prisjetiti omiljenog mi šlagera Vozi me vlak v daljave.
filmovi
