Ako je ikada neka naivna hrvatska duša i povjerovala u apolitičnost inicijatora čadoraškog derneka u Savskoj 66, pa nasjela bajci da se pod nesuvislom egidom „oba su pala – oba će i pasti“ radi o prosvjedu iz isključivo statusnih razloga, te ako je itko proteklih mjeseci preslijepio (slijep prespavao) svrstavanja perjanica ilegalnog okupljanja uz kleronacionalističke bukače i počasna sjedenja na njihovim kirvajima – eto se sami ložači izvanrednog stanja oglasiše otvoreno političkim manifestom: „braniteljski prosvjed neće tako brzo završiti, nego će i proširiti djelovanje na pripreme za braniteljski nastup na parlamentarnim izborima“.
Dakako, u bliskoj suradnji s desničarskim šljamom. Da ne bude zabune: čadoraši, eda bi imali zastupnika u idućem sazivu Hrvatskog sabora (u što uopće ne sumnjaju) ne pregovaraju samo s notornom pendrekušom, koja partnere traži i po kadrovskom jakuševcu, nego i sa „svim jačim strankama o mogućoj predizbornoj koaliciji“, osim sa SDP-om i HNS-om. Razlog: „Te dvije stranke nikada nisu podržavale branitelje, kada smo tražili njihovu podršku da se riješe neke stvari“.
Čak i površnom politološkom analizom objelodanjenja nakane „branitelja“ za umješavanjem u parlamentarni život – zakonodavnu vlast – naziru se tri gole istine: čadoraši sebe doživljavaju kao koncentrat interesno-meritokratskog hrvatstva, koje nalazi sugovornika i potpornika samo u nacionalističko-klerikalnim, ekstremno desničarskim zdrugovima; grupacija, u čije ime politička stajališta oblikuju i promoviraju jedan bezobrazno privilegiran invalid i jednako arogantan utajivač poreza, dosljedno ostvaruje nakanu da uzurpira i privatizira „Domovinski rat“; formulacija programskog gurua glasi: „odnos prema Domovinskom ratu, borba za njegove vrijednosti i sve ostalo nematerijalne prirode“, iliti boj za dostojanstvo, ne za privilegije. Svrha ulaska zastupnika čadoraša u Sabor stoga je „izrada jednog zakona u kojem bi bila obuhvaćena sve prava hrvatskih branitelja – i da taj zakon postane ustavni“. Dakle, u Savskoj 66 izbrušena je strategija za uspostavu Ustavom normirane i proklamirane meritokratske kaste, onako kao što je – snopom namjenskih zakona – okamenjena moć partitokratskih struktura.
Dakako, s privilegirane se koalicijske adrese prolomio gromoglasan pljesak: „Najbolje je da branitelji odlučuju o braniteljima… kojima je učinjeno mnogo nepravde – što oni znaju bolje nego itko“. Posve očekivano, itekako će biti dodvoravanja onima koji, konsolidirajući desničarski blok, obećavaju koju tisuću glasova više kriptoustaškim strančicama i time im omogućuju opstanak uz rub proračunskog korita. Ali, to je samo jedna – svjetlija – strana medalje; druga, izrazito mračna, jest postrančenje, i to pod crnim barjacima, „vrijednosti Domovinskog rata“, makar što pod njima podrazumijevali. Te riječi u programskoj deklaraciji postrojbe iz Savske 66 izravna su jeka retorike vođe kvazi-opozicijskog zdruga sa Džamije, koji – nemajući strategije za rješavanje niti jednoga esencijalnog problema ove jadne zemljice u dužničkom ropstvu – poseže za imaginarnim „vrijednostima“ definiranim i samorazumljivim koliko i nebulozna poruka „100% za Hrvatsku“.
Prosječan građanin, zbunjen ne samo bijednom ponudom na stranačkom hreliću, nego i činjenicom da stranka na vlasti i njeni koalicijski partneri ne nude ništa osim difamacija protivnika, prostačke dernjave i verbalnog cipelarenja na razini kabadahija iz prigradskih ulica u koje se ne zalazi nakon zalaska sunca, sada imaju razloga za dodatnu sablazan: pretvaranje čuvara fantazma u političku asocijaciju karaktera stranke, mnogom će biraču otežati čak i utješan izlazak na biralište da bi glasao protiv. U tom je svjetlu prevođenje „vrijednosti Domovinskoga rata“ u posvećenu dogmu izravan udar na demokraciju, kao slobodu izbora mimo tiranije nedodirljivih istina – svođenje glasanja na opredjeljivanje za ili protiv „Hrvatske 100%“. Starmala hrvatska demokracija, od samog nastanka pluća ispunjenih kleronacionalističkom muteži, pojavom pasdaranske partije stječe – uz raniju, nabubrelu rojenjem strančica bez ijedne inteligentne ideje i razložna povoda, i drugu olovnu kuglu o nogama.
Dakle, umjesto da najvažnija predizborna tema bude razgradnja partitokracije i – s njom tijesno povezan – administrativni preustroj, radi drastičnog smanjenja broja općinica, gradića i glupanijica, a radikalnog unapređenja decentralizirane samouprave, građani će još jednom put izbornih mjesta pod pritiskom izvaninstitucionalno nametnutih diktata… od kojih se neće moći obraniti ni stisnuta nosa!
seebiz
