Perpetuum zombile

 

Jer, prije svega, bahato vrijeđaju inteligenciju svojih birača. Ta se nemila pojava ponavlja i u sadašnjoj kampanji pred parlamentarne izbore, kao što se zbila i pred proljetošnje predsjedničke… i – nikom ništa! Niti je kritična masa građana s pravom glasa okrenula leđa notornim hohštaplerima i opsjenarima, niti je u ijednoj parazitsko-klijentelističkoj naplavini sazrela autokritička svijest o amoralnosti prijevare, niti je ijedan birač tužio „svoga“ zastupnika za vulgarno iznevjeravanje predizbornih obećanja. Pa čak ni onu ništariju, koja nije navraćala u Sabor osim da prespava između dvaju lijepljenja pršuta na čelo. Nije – i neće!

Okamenjeno je, naime, ozračje u kojem se brutalna obmana smatra legitimnim sredstvom natjecanja u kontekstu „blagdana demokracije“, kako periodičnom vašaru tepaju sudionici u tomu nečasnom balegarenju; nakon četvrt stoljeća uhodavanja, „mlada hrvatska demokracija“ izrasla je do king-kong size dimenzija svoje nakaznosti, samoprokazala se čudovištem čiju prljavštinu ne može sprati nikakav medijsko-piarovski WC-sanitar. Politička klima atrofirala je do pojave kojoj najbolje pristaje definicija recikliranje zombija: što traže u izbornoj areni bivši predsjednik, bivša premijerka, bivši zamjenik predsjednika Vlade… ako ne naklonost glasača-imbecila, koji ne pamte ništa od njihova beščašća? I opet – nikom ništa! Oba vodeća zdruga, kao i sitna fauna i flora natiskana uz njihove rektalne jasle, i ne pomišljaju odustati od prijesne laži, arogancije i prezira spram biračke stoke sitnoga zuba.

Gadi mi se citirati, razvaljivanja radi, ijednu od poruka kojima ovih dana te kastinske podružnice zasipaju medijski prostor i javne površine; iskreno, i jedna – primjerice: Hrvatska napreduje! – dovoljna je da se čovjek zgrozi od nemoći nad tako očitom neistinom, nadasve (do povraćanja!) osjeti ponižen agresijom lažljivaca s Iblerova trga. Da, napreduje, odista: u smjeru potpune kataklizme, kao paradigmatski primjer zemlje izvanrednih prirodnih potencijala, radišna stanovništva i sjajne geoekonomske pozicije, koju je „njezina demokratski izabrana vlast“ gurnula u bankstersko dužništvo, ekonomsko-socijalni slom i demografsku kugu nezabilježene od vremena kada je filoksera rastjerala Dalmatince po ispiralištima zlata u Patagoniji i rudnicima kauri-smole u pustošima Novog Zelanda. Na izopačen način, točan je stoga drugi dio iste poruke: nema povratka! I nema, nego (ima, pod vlašću bezobzirne dvoglave nemani) samo daljnjeg srljanja u siromaštvo i kolaps, bijedno tavorenje na periferiji Europske unije stvorenoj upravo strategijom Bruxellesa, Berlina, Pariza, Londona… o ograđivanju „stare Unije“ pojasom paradržavica potonulim u beznađe, bez ponosa, ijednog elementa suvereniteta i budućnosti dostojne Europljanina 21. vijeka!

Što može biti poraznije od činjenice da niti jedna relevantna interesna skupina u ovoj zemlji, osim šačice halbintelektualnih marginalaca, ne problematizira (makar) ključne aspekte krize, ne zadire u analizu njenih korijena, ne bavi se smišljanjem strategije za izlazak iz limba „tranzicije“, koja traje-li-traje?
Respektabilne nacije, sve od nastanka u građanskim revolucijama 17. i 18. stoljeća, ne potvrđuju svoju zrelost busanjem u šovinističke grudi, nego koncipiranjem i realizacijom projekata socijalno-ekonomskog razvoja kojim se, po teoretičarima parlamentarne demokracije, „ostvaruje najviša moguća razina dobrobiti za najveći mogući broj građana“; na Balkanu, međutim, nacije služe kao agensi indoktrinacije, ruku-pod-ruku s klerikalnim fundamentalizmom, zarad uzurpacije vlasti… pa i izazivanjem ratova, kad se iscrpe pacificirajući potencijali ideoloških projekata i svetih trojstava partija-armija-birokracija.

Nigdje u današnjem svijetu nisu somnambuli poput Fukuyame i Huntingtona našli prilježnije sljedbenike, nego u balkanskim partitokratskim kastama, među hrvatskim, srpskim, bosanskim… o, da  - i slovenskim, makedonskim i crnogorskim kleptokratima! Nigdje nije društveni dijalog o „pravcima razvoja“ tako temeljito ugušen kao od Triglava do Gevgelije, nigdje tako gusto zasijano sjeme intelektualne jalovosti, idejne paralize i programskog cinizma s potpisom klerofašističkih i udbaško-nacionalističkih stožera za privatizacijsku pljačku i veleizdajničku rasprodaju minuloga rada generacija, pa i same supstance (prostora, prirodnih izvora), stranom kapitalu!

Agresija Europske unije i Sjedinjenih Država ide dotle da barata i mjesečarskim geopolitičkim terminima: izmišljen je Zapadni Balkan – nad narodima poništene samobitnosti uspostavljen je protektorat kao nad čoporom debilne balavurdije, premda su ti isti Slovenci, Hrvati, Srbi… desetljećima razvijali jedinstven samoupravni eksperiment, kakvoga nije bila u stanju osmisliti cjelokupna zapadna filozofska ni socio-politološka misao. Nameću im (nam!) se himere poput čvrste valute, premda nijedna od „osamostaljenih republika“ nema elementarne monetarne autonomije, tamjana i škropi o svetosti autoregulirajućega tržišta – dok isti ti žreci predatorskog neoliberalizma itekako štite svoje industrije klasičnim polugama etatističkog protekcionizma. EUropa građana, bez granica i ujednačenih prava i sloboda državljana svih zemalja-članica otkriva gubavu obrazinu stare kurve, licemjerne i kolonijalističke, bilo pod nacionalnim bojama moćnih država, ili modrom veksilološkom karikaturom sa zlatnim zvjezdicama!

A o svemu tome, od svih-do-jedne hrvatskih parazitsko-klijentelističkih naplavina – ni mukajet! Zašto? Zato jer njihove profiterske konklave, društvanca „njihova djeca“ koja će se još jednom uhljebiti u kokošinjcu, ufurguziti po državnim i javnim poduzećima, zavodima i upravama, institutima i inim čvorištima sustava za ozakonjenu pljačku, korupcijsku otimačinu i pretakanje narodnog u privatno… nemaju nikakvog interesa za promjenu matrice. Računi dolaze na naplatu marginaliziranima – a kasta je jamila i za deveto koljeno!