Perverzija!

Posljednji koji me prevario – izmamio na izbore – bio je propali mr. ljignja... dakle, apstiniram iz krajnje konsternacije, a ne stoga što bi mi bilo svejedno. Štoviše, vjerujem da će porast apstinencije u dogledno vrijeme dovesti do uskrate legitimiteta izabranima - recimo, kada na izbore izađe manje od 10% birača-glasača, a „pobijedi" neka stranka/koalicija s potporom od 3-4% građana s pravom glasa... Možda bi tada hrvatskom biraču doprlo iz dupeta u glavu da se sistem samo-razgradio, potonuo u bespuća svoje ustavno-zakonske nakaradnosti? Grubo-izravno, kao što su oni koji čitaju moje priloge odavno svikli, a politološki – vrijedno razrade. Pa, idemo...Kao prvo, „mlada hrvatska demokracija" od '90 do danas temeljito se samoprokazala kao beznadno anakrona, amoralna i licemjerna partitokracija: sva njezina politikantska koreografija zbiva se u centralnim komitetima parazitsko-klijentelističkih zdrugova – do kojih nikada nije doprla misao kristalizirana prije više od stoljeća i pol (potječe iz prve polovice 19. stoljeća) u britanskomu Donjem domu da svrha natjecanja idejama, programima, projektima... nije pribaviti povlastice jednoj grupaciji, na štetu druge i cijele nacije, nego djelovati odgovorno radi „najveće moguće dobrobiti za najveći broj građana". Obvezujući mandat spram građana, a ne (imanentno koruptivni) prema svojoj stranačkoj piramidi i klijentelističkomu biračkom tijelu kategorija je nepoznata u hrvatskom parlamentarizmu; stoga jalovište na Markovu trgu i ne zaslužuje drugačijeg sinonima osim – kokošinjca!

Drugo, ništa manje važno: itekako su prepoznatljive „tajne" sprege između profitera pretvorbeno-privatizacijske pljačke i partitokratske septičke jame. Da se i trude prikriti tu mračnu mezalijansu, njeni akteri u tome ne bi uspjeli makar samo pred onima koji umiju čitati a) medijske podvale, b) kriminogenu politiku „hrvatskih" banaka i, posebice, c) razorno antinacionalnu, uistinu veleizdajničku praksu „Hrvatske narodne banke". A niti jedna stranka ne problematizira te rak-rane hrvatske ekonomsko-socijalne sfere, ne upire programskim prstom u srce devastacije ove potencijalima itekako bogate zemlje, ne zgraža se nad uzrocima, nego samo cmizdri nad posljedičnom fenomenologijom razornih procesa poput depopulacije cijelih regija, demografske suše, nakaradne metropolizacije Zagreba, otjecanja radno najvrednijega dijela stanovništva prema inozemnim odredištima.

Treće, i najpogubnije, hrvatska se tragedija zbiva uz nesebičan doprinos – izlaskom na izbore i pribavljanjem demokratskog legitimiteta tim destruktivnim politikama – još uvijek natpolovične većine građana s pravom glasa! Bilo da optiraju za neku od „velikih stranaka" i njihovih podmuklih interesnih udruga, ili za jednodnevne podrepne muhe klero-desničarske, salonsko-ljevičarske ili pseudo-liberalne orijentacije... svejedno – birači odvaljuju kritičan doprinos golemoj prijevari zvanoj legalitet vlasti proizašle iz takvih „izbora". A upravo su perverzno zlonamjerno skrojeni SVI zakoni kojima se „uređuje" cijeli taj kompleks: oni o izbornim jedinicama, zakoni o strankama (osobito o njihovu proračunskom financiranju), o provedbi biranja i obračunu palih glasova... što prosječnu hrvatskom biraču – stvoru neobrazovanu i zadivljujuće tupavu, kad je riječ o ostvarivanju njegova temeljnog interesa: odgovornog upravljanja javnim poslovima – nije dovoljno ni da razmisli o svemu, a kamoli da POTPUNIM IGNORIRANJEM te opscene laži uskrati i privid legitimiteta njenim pokretačima i korisnicima!

U svjetlu gole istine da se partitokratska kasta nikada neće sama rasturiti, a ni promijeniti bilo što u svojoj ozakonjenoj nakaznosti, vjerujem jedino u pomak s pomoću DELEGITIMIRANJA APSTINENCIJOM do situacije u kojoj bi se, spavši na desetak posto IDIOTA koji bi i dalje plazili put „birališta" – odnosno na potporu „pobjedniku" težine 3-5% građana s pravom glasa – taj perverzni sistem urušio i otvorio vrata ustavnoj rekonstrukciji REPUBLIKE, tj. poništenju (para)države uspostavljene udbaško-ustaškom obmanom iz 1990. godine.