Papa Pio XII. (Rim, 2. ožujka 1876. – Castel Gandolfo, 9. listopada 1958.), čiji pontifikat je trajao od 1939. do 1958. god., uistinu je zaslužio, kako to mnogi navode, da ga pamtimo kao ”najveću moralnu kukavicu” prošlog stoljeća. U najtežim vremenima za svijet, on je bio najgori, ne zbog onoga što je činio, nego zbog onoga što je propustio, nije se usudio ili nije htio učiniti.
On je kukavica po kršćanskom poimanju grijeha, i to grijeha propusta. Grijeh propusta je grijeh kukavica. Takvih kukavica sam se nagledao u političkom životu, i svi su se, bez iznimke, u političkom djelovanju pozivali na kršćanstvo.
Papa Pio XII. se nije pozivao na kršćanstvo, nije ni trebao. On je, u najkrvavijoj epizodi povijesnog svijeta uopće, dakle u brutalnosti Drugog svjetskog rata predstavljao samo kršćanstvo. Bio najmoćniji, ovozemaljski predstavnik kršćanstva, njegova riječ je značila mnogo, a njegova šutnja još više – to je bijedna šutnja moralne kukavice.
Mogao se suprotstaviti Hitleru i nacizmu, imao je sve mehanizme da se suprotstavi, pristao je preuzeti funkciju vrhovnog moralnog autoriteta katoličkog svijeta tadašnjeg vremena, ali tu ulogu nije htio odigrati na kršćanski način.
Njegovo kršćanstvo je bilo šutljivo kršćanstvo pred glasnim nacizmom. To je šutnja čovjeka koji, slikovito, okreće glavu dok se utopljenik bori za život, a kada vode izbace njegovo mrtvo tijelo, bit će prvi koji će šutnju prekinuti licemjernim plačem.
Ovo, naprotiv, ne znači da je Pio XII. nacizam otvoreno podržavao – ne, to se nije dogodilo. On je samo šutio i šutio, ali i opsesivno, u doslovnom i u pilatovski prenesenom značenju, prao ruke. Ruke šutljivca pred nacizmom, čija riječ je imala snagu, samo da se usudio posegnuti za kristovskim govorom, učinkovitog suprotstavljanja nacističkom paklu, ne mogu oprati sve vode ovog svijeta.
No ipak ga ne možemo smatrati, iako i to neki čine, nacističkim papom. To nije bio, on je bio papa šutnje pred nacizmom. Zbog te šutnje je, i što se mene tiče, moralna kukavica.
Da ne bih ostao na vrijednosnim sudovima bez referiranja na povijesne događaje, navest ću nekoliko primjera njegove šutnje, ali i krajnjeg cinizma kada je progovorio.
Kada ga je 1942. god., mislim da se zvao, ako se dobro sjećam iako taj podatak sada nigdje ne mogu pronaći, otac Pirro Stavizzi detaljno izvjestio o brutalnim nacističkim zločinima u Poljskoj, predavši mu i pismo tadašnjeg krakovskog nadbiskupa Adama Sapieha, koji piše s čime je sve suočen poljski narod, uključujući i mnogobrojne klerike, čovjek vodom uzalud isplahnutim rukam, Pio XII. je, umjesto da glasno i odlučno reagira, iskazao kukavičku sućut praćenu zamolbom da sve u Poljskoj upoznaju s time da papa zbog svega onoga što se njima događa strašno pati?!.
Nadalje, kada kreću masovna uhićenja Židova u Francuskoj, tamošnji svećenici, u Kristovom duhu, oštro protestiraju, dok Pio XII. radi ono što mu najbolje ide – kukavički šuti i pere ruke. Kada ga 1941. god. bečki nadbiskup Theodor Innitzer obavještava da je započela deportacija bečkih Židova, moleći Svetu Stolicu, da iskoristi društveni, pa i politički, a nadasve moralni utjecaj koji ima, kako bi se zaustavilo iživljavanje nad Židovima, Pio XII, je, kao prava moralna kukavica, poslao čak 2000 dolara pomoći. To je bilo najviše što je mogao dati, smatrao je da je 2000 dolara dovoljna otkupnina za kukavičku pontifikalnu šutnju.
Njegov cinični kukavičluk obilježio je prošlo stoljeće svjetske povijesti, premda ne i crkvene povijesti, ona naime, u čisto metodološkom smislu, ne pripada povijesnim znanostima, nego teologiji.
Crkvena povijest nije prava povijest, riječ je teološkoj redukciji i tendencioznom iskrivljavanju povijesnih događaja. Crkveni povjesničari se stvaraju na teološkim fakultetima te je iluzorno od njih očekivati da ih zanimaju povijesne spoznaje – oni povijest koriste kako bi osnažili teološke istine.
To čine i s ovim papom, danas ga romantiziraju, lažno prikazuju i brane. Uzaludan je to posao. Budući da teološke istine počivaju na objavi, a objava na Božjem autoritetu, razumljiv je horizont slobode teološke misli.
Slobode u teologiji ne smije i ne može biti, a ako to netko smetne s uma, bit će proglašen heretikom. Najbolje i najispravnije teološko određenje slobode je upravo to – sloboda je hereza, a čovjek slobode je heretik.
Pio XII, po ovom kriteriju, nije bio heretik, on je bio čovjek šutnje koji je pokušao ugledati, ali to nije uspio, čiste ruke. Tko će takvom dati čiste ruke? Ljudi šutnje nemaju čiste ruke.
U Katoličkoj crkvi slobodni su samo heretici, a oni, upravo zbog hereze slobode, nisu njezini članovi. Sloboda je heretična ne samo za Katoličku crkvu, kao i za mnoge druge, gotovo sve, religijske zajednice, ona je heretična za sva, u Bergsonovom smislu, zatvorena društva.
Hrvatska je dominantno zatvoreno društvo. U Hrvatskoj je sloboda heretična, to znaju svi koji tu sretnu herezu demonstriraju i nesputano žive. Zatvoreno društvo ne zanima istina kao istina, oni je usmjereno prema društveno proglašenim istinama, jer one omogućavaju da takvo društvo opstane.
Te istine su, razumije se, istine povijesnih, moralnih i egzistencijalnih kukavica, ali kukavice to ne brine, bitno im je da sačuvaju zatvorenost društva. Sve dok je društvo zatvoreno, kukavice se ne moraju suočavati s povijesnom i moralnom istinom o sebi. Uopće me ne čudi što sva zatvorena društva, uključujući i Hrvatsku, ubojice, pogotovo one u ratu, proglašavaju herojima.
Moralni kukavičluk ima zadanu logiku – neprestano ističe hrabrost, vojne pobjede, moralnu uzvišenost i povijesni značaj. Kada pogledamo tko je kukavicama hrabar, a riječ je uvijek o uniformiranim zločincima, kada pogledamo za kakav moralni sustav se zalažu, postaje nam jasno da društvo ima sreću što su moralne kukavice, upravo zbog kukavičluka, lišene djelovanja.
Kada bi se takvi pripadnici ljudske vrste odvažili na djelovanje, ovaj svijet bi bio svijet u kojem bi porastao broj ubijenih, prevarenih, opljačkanih, protjeranih i poniženih. Moralne kukavice, pukom srećom, Božjim zahvatom ili evolucijskom procesom, kronično boluju od kukavičluka. Katolička Crkva ima sreću što je papa Pio XII. bio moralna kukavica, jer da nije, otvoreno bi podržavao Hitlera, ovako je pred Hitlerom šutio i prao ruke.
Da ne bih kolumnu dovršio u maniri teologa, dakle tendenciozno i izvanpovijesno, navest ću i jedan primjer koji govori da je papa Pio XII. ipak mogao pomoći, jer je to primjer aktivnog pomaganja. On je 1943. naredio da se za Židove otvore vrata rimskih samostana. Ovom odlukom spašeno je 4000 ljudskih života. To što je ovu akciju operativno vodio visokopozicionirani klerik Franz Paul Stangl, poznat po tome da je mnogim nacističkim zločincima, uključujući i zapovjednika Treblinke, omogućio transfer u Južnu Ameriku, druga je stvar. To je problem Pija XII. i njegovih ruku.
