Plenković, gigakriza i početak kraja

Tada izvanbračna partnerica predsjednika HDZ-a, Ana Karamarko, za konzultantski posao koja je radila za firmu MOL-ovog lobista Joze Petrovića primala je 2.500 eura mjesečno. Ukupno, za trajanja ugovora, oko pola milijuna kuna.

Ova brojka je dosta bitna.

Jedanaest mjeseci nakon što je ugovor istekao, njen tad već zakoniti suprug, Tomislav Karamarko, postao je prvi potpredsjednik hrvatske Vlade. Još šest mjeseci kasnije, zbog otkrića o poslu supruge s Jozom Petrovićem, Vlada je pala, raspisani su izvanredni izbori, a Tomislav Karamarko je završio s političkom karijerom. Pola milijuna kuna zarade u poslu koji je trajao skoro dvije godine bilo je previše i za javnost i za Most, tadašnje koalicijske partnere HDZ-a.

Nešto ranije, kojih sedam godina, svoje »doviđenja i hvala na suradnji« izrekao je Ivo Sanader, tad premijer i predsjednik HDZ-a. Brzo nakon iznenadnog odlaska počeli su ga stizati sudski procesi, od kojih je, po općoj ocjeni, najozbiljniji onaj za Fimi mediju. Tamo se, kako tvrdi USKOK (u, hvala na pitanju i brizi za hrvatsko pravosuđe – procesu koji još traje) radilo o izvlačenju više od 70 milijuna kuna iz državnih institucija i tvrtki preko marketinške agencije Fimi media. Presuda koju je Vrhovni sud ukinuo i naložio ponovno suđenje je utvrdila da je Sanader nezakonito stekao 15,27 milijuna kuna, dok je HDZ dobio pet milijuna kuna kazne i oduzimanje nezakonite koristi od 24,2 milijuna kuna.

Dakle, ako se uzme kombinirano prvostupanjska i poništena presuda Sanaderu i HDZ-u, radi se o četrdesetak milijuna kuna štete.

Osamdeset puta više od svote koja je »glave« došla Karamarka. Reklo bi se da smo napredovali, da je pojačana osjetljivost na političku korupciju znak napretka društva.

Konzultantske usluge u restrukturiranju Agrokora, međutim, koštat će više od pola milijarde kuna.

Milijarde.

Tisuću puta više od novca koji je primila Ana Karamarko.

Ne treba, stoga, previše mudrosti da se zaključi kako je afera s mejlovima potpredsjednice Vlade koja je dosad pokazala kako je lex Agrokor pisala neformalna grupa ljudi od povjerenja Martine Dalić, uglavnom igrača iz financijskog i pravnog sektora, potencijalno najveća afera u povijesti ove zemlje. Jer, svi ti »dečki s hotmaila« postali su nakon instaliranja jednog od njih za posebnog Vladinog povjerenika u Agrokoru, konzultanti za restrukturiranje Agrokora. Da, oni čije će usluge ukupno koštati više od pola milijarde kuna.

Milijarde.

Teško je zaključiti u ovom trenutku što je uvredljivije za zdrav razum i elementarnu pristojnost – činjenica da Martina Dalić i Plenković ne vide da je išta u cijeloj priči sporno, ili da se izvlače na »megakrizu« u koju je moglo zapasti domaće gospodarstvo da, eto, oni nisu djelovali brzo. I »dečki s hotmaila«, također.

Jer, ovo nije megapolitička (i vjerojatno kaznenopravna kriza). Mega kriza je bila afera konzultantica. Ovo je gigakriza. Tisuću puta veća.

Ili je ipak veća uvreda izvlačenje premijera na to da je za lex Agrokor Martina Dalić dobila nagradu u 2017. godini? Stvarno? To je argument u zemlji u kojoj je »Zlatna kuna« često bila prečica za istražni zatvor?

Uglavnom, ukoliko je Plenković doista razmišljao o izvanrednim izborima, sad može zaboraviti na njih – barem na one koji bi osobno inicirao kako bi utvrdio svoju poziciju u stranci i zemlji. Ukoliko ova gigakriza rezultira izborima, rejting koji sad HDZ bilježi mogu slobodno zaboraviti. U situaciji u kojoj se vođenje zemlje outsourca »dečkima s hotmaila«, s istančanim ukusom za restorane, preko noći i otpisani, nesigurni i zbrkani predsjednik SDP-a Davor Bernardić odjednom počinje zvučati kao državnik (okej, namjerno malo karikiram) i kao netko tko može s punim pravom reći – što sam vam svo ovo vrijeme govorio.

U cijeloj priči, međutim, o čijim pravnim, političkim i društvenim posljedicama ćemo raspravljati još godinama, poseban prezir zaslužuje pokušaj da se angažiranja ekipe s hotmaila pravda očuvanjem radnih mjesta u Agrokoru. Ne (samo) zbog toga što je pola milijarde kuna jako puno radnih mjesta.

Nego zbog toga što je uređena država neopisivo važnija od bilo kojeg radnog mjesta. Ona je uvjet toga da gospodarstvo konačno može početi normalno funkcionirati. A onda će biti posla – i to ne samo za one što se u vrhunskim i manje reprezentativnim, ali skrovitim restoranima, dogovaraju o zakonima na kojima će zaraditi milijune.

»Obrana radnih mjesta« ovdje je samo kolateralna korist nečijeg profita i niska politička frazeologija premijera čija je politička zvijezda upravo počela ozbiljno zalaziti.

 

novilist