Plenković se sigurno ne plaši reakcije malobrojnih i minornih proustaških ekstremista u Hrvatskoj, koji mu nikad nisu bili ozbiljna prijetnja. Njegov ključni problem s ustaškom pločom u Jasenovcu očito se krije u činjenici da on u slučaju njezinog micanja strepi od negativne reakcije svog biračkog tijela
Milorad Pupovac sigurno je u pravu. Vrijeme za uklanjanje ploče u Jasenovcu doista je isteklo. S tim se vjerojatno slaže i premijer Andrej Plenković, jer da je mislio ukloniti sramotnu ploču s ustaškim pozdravom, koja je podignuta upravo na mjestu na kojem je nekoć bio Luburićev stožer jasenovačkog logora, on bi to učinio odmah.
Ali Plenković to očito ne želi učiniti, bez obzira na to što time riskira politički sukob sa svojim koalicijskim partnerima i destabilizaciju vladajuće koalicije, iako je stabilnost Vlade za njega politički imperativ.
Iz takvog Plenkovićevog ponašanja možemo izvući najmanje dva važna zaključka. Prvi se odnosi na činjenicu da premijer i šef HDZ-a svoje koalicijske partnere očito ne shvaća ozbiljno. Plenković ne vjeruje u ozbiljnost Pupovčeve prijetnje, kao što se ne plaši ni upozorenja HNS-a. O tome svjedoče i recentna izmotavanja ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića o legalnosti sporne ploče u Jasenovcu. Jer dok je ministru za njezino micanje tobože potrebno mišljenje fantomskog vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, policija iste države u čijoj je službi i Bošnjaković na nedavnom Maratonu neretvanskih lađa zaplijenila je veliku crnu zastavu HOS-a, na kojoj je i natpis »Za dom spremni«, a protiv onih koji su tu zastavu javno istaknuli podnesene su prekršajne prijave.
Znači li to da na Neretvi vrijede neki drugi zakoni nego u Jasenovcu, s obzirom na to da Bošnjaković tvrdi da izričito zakonsko uporište za micanje ploče ne postoji? Naravno da to nije točno, što zaista ne treba više podrobnije dokazivati, jer je toliko puta objašnjeno. Ono što nedostaje za micanje ploče isključivo je politička volja premijera Plenkovića, koji to ne želi učiniti iz prozaičnih, politikantskih razloga.
To, naime, proizlazi iz našeg drugog zaključka, koji je još važniji od prvoga. A on nam otkriva da će se Plenković u ovom slučaju radije zamjeriti koalicijskim partnerima, većini hrvatske javnosti i međunarodnim faktorima – jer ustaška ploča predstavlja negaciju vrijednosti poslijeratne Europe i gura nas na marginu EU-a – nego vlastitom biračkom tijelu. Odjednom ni Plenkovićev proeuropski imidž više nije na prvom mjestu.
Plenković se sigurno ne plaši reakcije malobrojnih i minornih proustaških ekstremista u Hrvatskoj, koji mu nikad nisu bili ozbiljna prijetnja. Njegov ključni problem s ustaškom pločom u Jasenovcu očito se krije u činjenici da on u slučaju njezinog micanja strepi od negativne reakcije svog biračkog tijela, koje je uvijek desnije od stranačkog vrha, iako i taj strah, s obzirom na teško objašnjivu lojalnost prosječnog birača te stranke, vjerojatno nije racionalan. Plenković je ipak uvjeren da bi micanje ploče loše odjeknulo među njegovim biračima, a oni očito vole »Za dom spremni«.
novilist
