Prešli smo dakle, u niti petnaestak mjeseci vladavine HDZ-a i Mosta u potpuno novu razinu društvene realnosti, u kojoj se slobode čvrsto i uporno pokušavaju – i uspijevaju - omeđiti voljom većine
Kad se pogleda u retrovizor, nazadak ostavlja bez riječi. Koliko je Hrvatska polako, strpljivo i poslušno poput žabe u vodi koja se zagrijava, a uz posve neučinkovit i pogrešno usmjeren otpor, postaje zemljom iz koje je vrijedno pobjeći glavom bez obzira.
Prije nepune tri godine, kad je konzervativna revolucija bila tek prijeteća izmaglica budućnosti i pojam koji je u javnosti izazivao uglavnom upitnike, pričalo se vrlo ozbiljno o građanskom odgoju kao nužnom u školama.
Danas? Danas se raspravalja o vojnoj obuci kao prirodnom nastavku školskog obrazovanja.
Prešli smo dakle, u niti petnaestak mjeseci vladavine HDZ-a i Mosta u potpuno novu razinu društvene realnosti, u kojoj se slobode čvrsto i uporno pokušavaju – i uspijevaju - omeđiti voljom većine, a krug kojim se time zapasuje je, naravno, sve manji i manji.
Relativizacija mržnje pritom je krunsko oruđe kojom vlast zapravo potiče atmosferu mraka, a zna se da mrak ima nezgodnih osobina za one koji zalutaju u njega. Oprezniji su stoga uglavnom već začepili, mantrajući u bradu kako su ionako „svi isti“, uvjeravajući pritom same sebe da je taj bijeg zapravo vrhunski moralni čin.
I tako to ide; kad se krenu rušiti dosegnute razine slobode, ljudi se počinju zatvarati u sebe, a pitanje gdje će se vlast zaustaviti potpuno nepotrebno. Upitno je jedino - tko je sljedeći.
Jer, zaista, zašto bi pobogu netko mislio da granica može postojati kad je Vlada, odnosno Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, spremna ugroziti i najizdašniji europski fond težak 6,8 milijardi eura, dakle EURA, koji bi se mogli uliti u Hrvatsku, samo zato jer im je plan borbe protiv diskriminacije – preliberalan. Pazite, ne radi se pritom čak ni o pukom uratku ljevice, antidiskriminacijski plan, koji je preduvjet za povlačenje EU novca, a koji je Stierovo ministarstvo srušilo, je prošao kroz Oreškovićevu Vladu.
No, unatoč tome što je sad na čelu Vlade čovjek za kojeg je Milorad Pupovac jednom rekao da bi ga valjalo platiti suhim zlatom (a uskoro će vjerojatno i javno požaliti što je to izrekao), sad je plan borbe protiv diskriminacije – preliberalan. A EU milijarde – sporedne. Imaju revolucionari mraka u ovoj zemlji preča posla.
Recimo, da ugase glasilo srpske manjine koje ih svojim „feralovskim“ gardom očito izluđuje do beskraja. Da utvrde vlast ultra klerikalne struje na javnoj televiziji. Da čim više minoriziraju potencijalni teroristički napad iz mržnje na gay-friendly klub u Zagrebu. Da se ustašonostalgija sve češće tolerira pod firmom „delikatnog pitanja“. I da se uredno izmjenjuju objede sa svojim mentalnim parnjacima iz susjednog pašaluka.
Da se, a to je sljedeći level, putinovskim stilom udari na nevladine udruge, koje su dosad na toliko načina uskočile ondje gdje je država zakazala. Jasno, pod nevladine udruge se tu ne smatraju ni crkva, ni branitelji, već one građanske, koje pokušavaju očuvati i proširiti prostor slobode. One su sljedeće na redu. One, Povjerenstvo za sukob interesa i Državno odvjetništvo.
Kakva li će zemlja ovo biti tek kad ilčići i tu preuzmu kontrolu?
Za bit onog što se događa u zemlji je potpuno nevažno podržava li sve to Andrej Plenković srcem i dušom, ili samo surfa na valu desničarske revolucije iz straha i(li) koristi. On je glavni i odgovorni u ovom epu urušavanja o kojem ćemo jednom pričati čudeći se kako nam se mogao dogoditi. On je taj koji je mogao minimumom državničke hrabrosti presjeći čvorove mržnje i poručiti revolucionarima mraka da neće proći: micanje ploče u Jasenovcu i dolazak na prosvjed nakon napada na Super Super nisu, naime, potezi koji bi iziskivali nadljudsku hrabrost ili inteligenciju. Samo, treba to i htjeti. Ili smjeti.
A revolucionari mraka neće stati sami od sebe.
Niti će im, uostalom, kad dovoljno ojačaju, biti dovoljno da je na vlasti lik koji ih tek tolerira.
novilist
