U zadnje vrijeme u mainstream filmu zamjetan je trend vezan uz nastanak niza intrigantnih trilera koji fabule grade na motivu nestanka i otmice, primjerice više ili manje uspjeli naslovi poput Nestale (Gone Girl, 2014) Davida Finchera i Djevojke u vlaku (The Girl on the Train, 2016) Tatea Taylora. U Djevojci u magli koristi se isti narativni okidač, s bitnom iznimkom. U američkim naslovima naglasak je stavljen na obične ljude u neobičnoj situaciji, primorane uskočiti u ulogu amaterskih detektiva da bi dokučili što im se događa. U talijanskom ostvarenju imamo mnogo klasičniju situaciju iz kriminalističkih narativa: nepoznanicu, koja je predmet žudnje istražitelja i naracije same, nastoji razriješiti lik detektiva. Za razliku od naoko idilične i buržujske američke suburbije u Fincherovu i Taylorovu ostvarenju, koja ispod umivene površine krije mnogo mračnije akcente, Djevojka u magli radnju smješta u specifično okruženje, daleko od urbanih sredina: posrijedi su hladne i snijegom okovane Alpe, odnosno dolina okružena planinskim vrletima te zatvorena i izolirana zajednica nepovjerljiva prema došljacima i strancima.
Djelo podosta od svoje bogate atmosferičnosti duguje prostornoj dimenziji: u mjesto vodi te iz mjesta izvodi ista cesta, što pojačava dojam klopke i zatvorenosti. Ona je analogna detektivovu nastojanju da osobu, za koju je odlučio da bude osumnjičena, navuče na svoju igru, premda iza cijele situacije možda stoji i neki drugi, mnogo perfidniji demijurg. Narav odnosa među sumještanima – gdje svi svakoga znaju i prate, kao i smještanje radnje u izoliranu dolinu u planinskom okruženju, gdje stoluje vrlo rigidna katolička sekta kojoj pripada dobar dio stanovništva, pojačava dojam klaustrofobičnosti i neugodnosti.
Film je redateljski debi Donata Carrisija, uspješnoga talijanskoga pisca kriminalističke proze te televizijskoga scenarista. Posrijedi je adaptacija njegova vlastitoga romana, koja ima nekoliko dodirnih točaka s relativno recentnom francuskom televizijskom serijom Glacé (2016), koju je za svjetsko prikazivanje pod naslovom The Frozen Dead otkupio Netflix. Dijele slično mjesto radnje: prvi se odvija u talijanskim, a druga u francuskim Alpama. U obje situacije iskusni detektivi iz grada dolaze u izolirano i zabitno područje kao ispomoć neiskusnoj policiji koja se ne može nositi s težinom slučaja jer su u njihovim zajednicama zločini rijetki te često lakše prirode. Postoje dva tipa zločina: jedan u sadašnjosti te drugi u prošlosti, a međusobno su povezani i isprepleteni. Novi prijestup upućuje na nestanke i zločine koji su se odigrali prije nekoliko desetljeća. Psihijatrijski kontekst u oba naslova igra veliku ulogu. Čak su im i likovi detektiva donekle slični.
Obojica su u poznim godinama, veterani su te zbog svojih uspjeha i iskustva cijenjeni i proslavljeni, iako često mučeni traumatičnim iskustvima iz prošlosti te nesređenom privatnom situacijom. U talijanskom ostvarenju posrijedi je slučaj u kojem se ispostavlja da je detektiv uhitio pogrešnoga čovjeka, koji je potom nepravedno osuđen na robiju, nakon čega su mediji detektiva razapeli. U francuskom slučaju riječ je o odnosu detektiva i njegova bivšega prijatelja te poslovnoga partnera, koji se raspao zbog davnoga slučaja. Glacé i Djevojka u magli počivaju na prostornim i meteorološkim odrednicama priče jer uvelike iskorištavaju ledena i opora ozračja okruženja u kojima im se radnje odvijaju.
Djevojka u magli otvara se žanrovskom konvencijom: priča počinje pri kraju, odnosno na vrhuncu, nakon čega slijedi duga analepsa u kojoj se pripovijedaju događaji prije aktualne radnje, da bi priča došla do točke u kojoj je započela te nakon toga krenula kraju. Kontekst priče je noćni razgovor Vogela (Toni Servillo) i lokalnog psihijatra Augusta Floresa (Jean Reno), čime se stvara kontekst dvostrukoga slučaja. O jednom svoja saznanja i zapažanja iznosi detektiv koji je u njemu izravno sudjelovao, a drugi je vezan uz okruženje psihijatrijskog razgovora: riječ je o seciranju psihologije i karaktera Vogela, ali dijelom i nastojanje za opravdanjem vlastitog postupanja i ponašanja.
Pritom nas Carrisi dovodi u anti-detektivsko okruženje jer prvo postavlja priču na temelju prepoznatljivih i često korištenih žanrovskih konvencija da bi ih potom nastojao potkopati. Prvo pod udar dolazi lik detektiva, kojem je manje stalo do razrješenja slučaja a mnogo više do vlastite javne reputacija. Međutim, u Vogelovu slučaju mnogo je znakovitije što se njegovi principi logičkog rezoniranja pokazuju neuporabljivima. Djevojka u magli znakovito nas ostavlja s dvojbom, pa cjelina počiva na poticanju ambivalencije. Nismo sigurni tko je u pravu: detektiv ili navodni osumnjičeni. Počiva li logičko rezoniranje prvog na činjenici da ne može podnijeti poraz pa svugdje vidi zavjeru ili je drugi jednostavno toliko inteligentan da ga je uspio preveslati? Na kraju se ispostavlja da je možda Vogelova istraga počivala na sasvim krivim premisama te da se negativac i razrješenje priče krije negdje drugdje. Kad sam već spomenuo i narativno razrješenje, ono kao i njegova funkcija također se propituju, jer klasična moralna potka o razrješenju zločina i kažnjavanju prijestupnika - koja jamči očuvanje društvenoga poretka, ovdje izravno biva propitana.
Carrisi polagano gradi priču, dozira otkrića i zavrzlame kako bi gledatelja držao u neizvjesnosti. Likovi su mu podosta plošni i jednodimenzionalni, katkad ostavljaju dojam da scenarist nije točno znao što bi s njima učinio, kao u slučaju Vogelova pomoćnika Borghija (Lorenzo Richelmy). Cjelina je elegantno postavljena, a dojam ambivalencije dodatno se pojačava efektom očuđenja. Redatelj sekvence omeđuje prikazom makete planinskoga mjestašca na kojoj se naglašava mjesto na kojem će se naredni segment radnje odvijati. Maketa je napravljena u stilu bajkovitih narativa, napose trodimenzionalnih knjiga za djecu. Bajkovitost je u raskoraku s mentalitetom mjestašca te naravi zločina koji se u njemu odigrao, ali istodobno podcrtava i nestabilnost detektivova povezivanja činjenica, upućujući da ono stoji na razmeđi zbilje i fantazije.
Detektiv Vogel nikako nije simpatičan te pokazuje neortodoksne metode vođenja istrage. Nije mu stalo do dokazivanja istine koliko do vlastite reputacije te ne može podnijeti poraz, pa ne bira sredstva da bi dokazao svoju inačicu priče. Pritom se uvelike oslanja na pomoć medija pa Djevojku u magli možemo shvatiti i kao djelo koje progovara o medijaliziranoj kulturi te kulturi spektakla. Detektivu je potreban negativac, priča oko njega, javna hajka, kako bi preusmjerio pažnju sa svoga djelovanja, čime se principi slaganja priče kriminalističke istrage ne razlikuju bitno od kreiranja medijskih narativa.
filmovi
Djelo podosta od svoje bogate atmosferičnosti duguje prostornoj dimenziji: u mjesto vodi te iz mjesta izvodi ista cesta, što pojačava dojam klopke i zatvorenosti. Ona je analogna detektivovu nastojanju da osobu, za koju je odlučio da bude osumnjičena, navuče na svoju igru, premda iza cijele situacije možda stoji i neki drugi, mnogo perfidniji demijurg. Narav odnosa među sumještanima – gdje svi svakoga znaju i prate, kao i smještanje radnje u izoliranu dolinu u planinskom okruženju, gdje stoluje vrlo rigidna katolička sekta kojoj pripada dobar dio stanovništva, pojačava dojam klaustrofobičnosti i neugodnosti.
Film je redateljski debi Donata Carrisija, uspješnoga talijanskoga pisca kriminalističke proze te televizijskoga scenarista. Posrijedi je adaptacija njegova vlastitoga romana, koja ima nekoliko dodirnih točaka s relativno recentnom francuskom televizijskom serijom Glacé (2016), koju je za svjetsko prikazivanje pod naslovom The Frozen Dead otkupio Netflix. Dijele slično mjesto radnje: prvi se odvija u talijanskim, a druga u francuskim Alpama. U obje situacije iskusni detektivi iz grada dolaze u izolirano i zabitno područje kao ispomoć neiskusnoj policiji koja se ne može nositi s težinom slučaja jer su u njihovim zajednicama zločini rijetki te često lakše prirode. Postoje dva tipa zločina: jedan u sadašnjosti te drugi u prošlosti, a međusobno su povezani i isprepleteni. Novi prijestup upućuje na nestanke i zločine koji su se odigrali prije nekoliko desetljeća. Psihijatrijski kontekst u oba naslova igra veliku ulogu. Čak su im i likovi detektiva donekle slični.
Obojica su u poznim godinama, veterani su te zbog svojih uspjeha i iskustva cijenjeni i proslavljeni, iako često mučeni traumatičnim iskustvima iz prošlosti te nesređenom privatnom situacijom. U talijanskom ostvarenju posrijedi je slučaj u kojem se ispostavlja da je detektiv uhitio pogrešnoga čovjeka, koji je potom nepravedno osuđen na robiju, nakon čega su mediji detektiva razapeli. U francuskom slučaju riječ je o odnosu detektiva i njegova bivšega prijatelja te poslovnoga partnera, koji se raspao zbog davnoga slučaja. Glacé i Djevojka u magli počivaju na prostornim i meteorološkim odrednicama priče jer uvelike iskorištavaju ledena i opora ozračja okruženja u kojima im se radnje odvijaju.
Djevojka u magli otvara se žanrovskom konvencijom: priča počinje pri kraju, odnosno na vrhuncu, nakon čega slijedi duga analepsa u kojoj se pripovijedaju događaji prije aktualne radnje, da bi priča došla do točke u kojoj je započela te nakon toga krenula kraju. Kontekst priče je noćni razgovor Vogela (Toni Servillo) i lokalnog psihijatra Augusta Floresa (Jean Reno), čime se stvara kontekst dvostrukoga slučaja. O jednom svoja saznanja i zapažanja iznosi detektiv koji je u njemu izravno sudjelovao, a drugi je vezan uz okruženje psihijatrijskog razgovora: riječ je o seciranju psihologije i karaktera Vogela, ali dijelom i nastojanje za opravdanjem vlastitog postupanja i ponašanja.
Pritom nas Carrisi dovodi u anti-detektivsko okruženje jer prvo postavlja priču na temelju prepoznatljivih i često korištenih žanrovskih konvencija da bi ih potom nastojao potkopati. Prvo pod udar dolazi lik detektiva, kojem je manje stalo do razrješenja slučaja a mnogo više do vlastite javne reputacija. Međutim, u Vogelovu slučaju mnogo je znakovitije što se njegovi principi logičkog rezoniranja pokazuju neuporabljivima. Djevojka u magli znakovito nas ostavlja s dvojbom, pa cjelina počiva na poticanju ambivalencije. Nismo sigurni tko je u pravu: detektiv ili navodni osumnjičeni. Počiva li logičko rezoniranje prvog na činjenici da ne može podnijeti poraz pa svugdje vidi zavjeru ili je drugi jednostavno toliko inteligentan da ga je uspio preveslati? Na kraju se ispostavlja da je možda Vogelova istraga počivala na sasvim krivim premisama te da se negativac i razrješenje priče krije negdje drugdje. Kad sam već spomenuo i narativno razrješenje, ono kao i njegova funkcija također se propituju, jer klasična moralna potka o razrješenju zločina i kažnjavanju prijestupnika - koja jamči očuvanje društvenoga poretka, ovdje izravno biva propitana.
Carrisi polagano gradi priču, dozira otkrića i zavrzlame kako bi gledatelja držao u neizvjesnosti. Likovi su mu podosta plošni i jednodimenzionalni, katkad ostavljaju dojam da scenarist nije točno znao što bi s njima učinio, kao u slučaju Vogelova pomoćnika Borghija (Lorenzo Richelmy). Cjelina je elegantno postavljena, a dojam ambivalencije dodatno se pojačava efektom očuđenja. Redatelj sekvence omeđuje prikazom makete planinskoga mjestašca na kojoj se naglašava mjesto na kojem će se naredni segment radnje odvijati. Maketa je napravljena u stilu bajkovitih narativa, napose trodimenzionalnih knjiga za djecu. Bajkovitost je u raskoraku s mentalitetom mjestašca te naravi zločina koji se u njemu odigrao, ali istodobno podcrtava i nestabilnost detektivova povezivanja činjenica, upućujući da ono stoji na razmeđi zbilje i fantazije.
Detektiv Vogel nikako nije simpatičan te pokazuje neortodoksne metode vođenja istrage. Nije mu stalo do dokazivanja istine koliko do vlastite reputacije te ne može podnijeti poraz, pa ne bira sredstva da bi dokazao svoju inačicu priče. Pritom se uvelike oslanja na pomoć medija pa Djevojku u magli možemo shvatiti i kao djelo koje progovara o medijaliziranoj kulturi te kulturi spektakla. Detektivu je potreban negativac, priča oko njega, javna hajka, kako bi preusmjerio pažnju sa svoga djelovanja, čime se principi slaganja priče kriminalističke istrage ne razlikuju bitno od kreiranja medijskih narativa.
filmovi
