Liječnici i policajci moraju saslušati sve žene koje im kažu da su žrtve seksualnog nasilja te učiniti sve da im pomognu. Policajci istražujući po prijavi, a liječnici pružajući psihološku i svaku drugu medicinsku pomoć. Ne izlažući ih javnosti. Novinari ne smiju biti “protočni bojleri” koji takve priče bez razmišljanja čine javnima. Bez obzira na želju žrtve. Kad mediji objave konkretnu priču o seksualnom nasilju, posebno s imenima onoga tko javno optužuje i onoga tko je optužen, uglavnom ne pomažu žrtvi, ali joj itekako mogu odmoći. I ne samo njoj.

Seksualno nasilje nad ženama je “vruća” medijska tema što je na neki način i dobro i loše. Dobro je da se taj problem ne prešućuje. Važno je da se o njemu javno govori.

Ali je istovremeno loše što je problem toliko velik i toliko raširen i protiv njega se toliko teško boriti da je neophodno o seksualnom nasilju nad ženama neprekidno javno govoriti.

Čini se kao zatvoren krug bez izlaza.

Tema je vrlo osjetljiva i među onim je temama koje, uz poštivanje temeljnih profesionalnih načela, od novinara dodatno zahtijevaju znanja i vještine, naprimjer s područja psihologije, sociologije, kriminalistike…

Riječ je dakle o onim znanjima i vještinama koje najveći dio novinara izvorno nema. Čak i ako novinar(ka) kroz obrazovanje stekne znanja i vještine s nekog od tih područja – teško da ih ima sa svih.

Također, u većini današnjih medija postoji vrlo malen broj novinara specijaliziranih za određena tematska područja. Čak i medijskim redakcijama gdje ih ima u pravilu nitko nije tako usko specijaliziran da bi izvještavao, pa tako i kroz praksu dodatno se obrazovao, isključivo – na temu seksualnog nasilja nad ženama.

Pa čak niti seksualnim nasiljem i nasiljem općenito. Jer žrtve seksualnog nasilja su i muškarci (iako ne tako često kao žene). Nažalost i djeca.

Seksualno nasilje nerijetko je povezano i s drugim vrstama fizičkog te psihološkog nasilja.

Potrebna znanja i vještine kao i odgovornost novinara koji se bave takvim temama zbog svih navedenih razloga nadilaze poznavanje temeljnih novinarskih pravila.

Stoga novinari i mediji, čak i kada iskreno nastoje biti zastupnici žrtava, naprimjer u slučaju žena koje žele javno reći da su žrtve seksualnog nasilja, mogu postati “zlostavljači” tih zlostavljanih žena.

A mogu počiniti i druge neprofesionalne pa čak i protuzakonite pogreške. Naravno, mediji mogu i pomoći, ali opasna je zabluda da je jedini ili bar uvijek najbolji način – objaviti priču žrtve.

Ponekad takav postupak ima profesionalno opravdanje kao u slučaju priče s HRT-a koju je javno “načeo” Nacional.

Da je novinarka ispričala svoju priču novinarima Nacionala a oni je objavili bez obzira imaju li išta osim tvrdnji kolegice – to bi bio profesionalni promašaj redakcije.

Nacionalova priča o seksualnom nasilju na HRT-u ima opravdanje


No, uz priču novinarke koja tvrdi da je žrtva, između ostaloga i seksualnog uznemiravanja, postoji i pisani dokaz da se ona s tom tvrdnjom neuspješno obraćala nadređenima.

Oni nisu učinili ništa da bi raščistili o čemu se točno radi. Navodno su proveli internu istragu koja je utvrdila da su optužbe neutemeljene iako o toj istrazi nema traga.

Uz to nisu obavijestili kolegicu jesu li išta poduzeli. Na kraju, ali nikako najmanje važno, na prijevaru su je doveli u situaciju da ju je direktor kojega je optužila za seksualno nasilje vrijeđao pred drugim njoj nadređenima koji je nisu zaštitili. O čemu također postoji pisani trag.

To otvara nekoliko dodatnih pitanja i više je nego dovoljno da bi opravdalo javno bavljenje ovom temom. Bez obzira na to kako će se dalje razvijati priča o tvrdnjama za konkretnu prijavu seksualnog zlostavljanja.

No, postoji li opravdanje za medijsku objave baš svake priče o optužbi za seksualno nasilje?

Temama vezanima uz nasilje, uključujući i seksualno nasilje nad ženama, kao novinar se bavim već 30 godina – od početka rata u devedesetima.

Uz to, istražio sam i napisao seriju tekstova o djevojčici koja je bila žrtva trgovaca ljudima prisiljena na prostituciju.

Rezultat te osmomjesečne novinarska istrage bio je i pronalazak te djevojčice i njezin povratak kući.

Takvo što novinarima se ne događa često. Zapravo su rijetki oni kojima se to uopće dogodilo.

Također sam dugo istraživao slučaj trgovine ženama s većim brojem žrtava seksualnog nasilja uključujući i brutalno višestruko silovanje.

O tome sam također napisao seriju tekstova nakon kojih su trgovci ženama uhićeni a slučaj je završio prvom osuđujućom presudom za trgovinu ljudima u Hrvatskoj. Vođa lanca trgovaca ljudima i višestruki silovatelj osuđen je na 10 godina zatvora.

Sve to me, nadam se, kvalificira da mogu kritički govoriti o ulozi medija u borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama. A smatram da je to neophodno.

Kad se žena s tvrdnjom da je žrtva seksualnog nasilja obrati stručnoj osobi kojoj je posao baviti se takvim slučajevima ta osoba je dužna saslušati i pomoći koliko može u skladu sa svojom strukom.

Svakoga tko kaže da je žrtva seksualnog nasilja treba saslušati


Pritom je nevažno koliko je vremena prošlo od trenutka kad žena kaže da se to seksualno nasilje dogodilo. Ne treba pitati zbog čega se nije javila ranije niti se prijava ignorira čak i kada u prvom razgovoru nema niti jednog dokaza da je ta žena zaista žrtva.

Slučaj silovanja naprimjer, kao i većinu ostalih kaznenih djela, forenzika može najlakše dokazati kratko vrijeme nakon počinjenja. Kasnije se svaka istraga uglavnom temelji na iskazu žene koja je prijavila silovanje te eventualnih svjedoka.

No svjedoka obično nema ili su njihova svjedočenja još rjeđa nego gotovo iznimna priznanja silovatelja.

I novinar(ka), u slučaju razgovora sa ženom koja želi ispričati da je silovana ili na drugi način seksualno zlostavljana, treba saslušati žrtvu koliko god je potrebno.

Međutim, novinari ne smiju biti “protočni bojleri” i objavljivati te priče samo zbog toga što su im ispričane. Pogotovo ne tako da objave ime žene koja im je pričala o silovanju te identitet osobe koju je ta žena imenovala svojim zlostavljačem.

Ponekad žene koje su razočarane jer sustav nije očekivano reagirao nakon što su prijavile silovanje javno obraćanje kroz medije vide jedinom šansom da zlostavljač bude kažnjen. Događa se i da žena odluči obratiti se novinarima a da prethodno nije prijavila slučaj policiji.

Gotovo u pravilu takva javna ispovijest rezultira nizom javnih reakcija drugih žena koje navode da su i one seksualno zlostavljane, nerijetko optužujući za zlostavljanje baš onog muškarca kojeg je neka žena već javno imenovala.

Razlika između ispovijesti liječniku ili psihologu (koji su dužni o tome obavijestiti policiju) ili izravne prijave policiji u odnosu na pričanje za medije je ogromna. Policajci vode nejavnu istragu a liječnici, izuzev prijave policiji, također ne smiju širiti priču koju im je ispričala žena koja tvrdi da je žrtva seksualnog nasilja.

Suprotno tome novinarska je funkcija – objava informacija. No to niti u ludilu ne znači da novinari trebaju objaviti sve što čuju. Pa makar i od osobe koja se predstavlja kao žrtva. Pa makar i od žene koja kaže da je silovana.

Za objavu priče o seksualnom nasilju nije dovoljna tvrdnja: žrtva sam


Objavljujući svaku informaciju koju dobije novinar čini upravo suprotno temeljnim načelima profesije koja uključuju i načine i razloge odlučivanja hoće li nešto biti objavljeno ili neće.

Nikada nisam napisao priču o seksualnom nasilju bez dokaza da se to nasilje zaista i dogodilo. A čuo sam mnogo tih priča. Dio njih od samih žena koje su dokazano bile žrtve. Ali ikad postoje dokazi ne znači da postojati opravdanje za objavu.

Također, priču o seksualnom nasilju samo jednom sam objavio tako da je bilo poznato ime žrtve. To istraživanje započeto za nestalom osobom pa je bilo logično da bude objavljen njezin identitet. Tek na kraju sam saznao da je nestala osoba žrtva otmice i seksualnog nasilja.

Iako sam joj objasnio kakve sve negativne posljedice po nju i njezinu okolinu može izazvati objava informacije da je bila žrtva seksualnog nasilja žrtva je pristala na objavu. Presudno je bilo što su pristali i njezini roditelji – jer bila je maloljetna.

Učinili su to želeći pomoći drugim djevojčicama da im se ne dogodi slična strahota. Pristajući da priču ipak napišem, iako sam izbjegao izravnu potvrdu najgoreg seksualnog nasilja, napravio sam najveću profesionalnu pogrešku u životu.

Nikada si to neću oprostiti bez obzira na to što su mi mnogi novinari zavidjeli na priči o tom slučaju a pojedinosti te priče godinama na novinarskim radionicama služe kao primjer temeljitog novinarskog istraživanja. Tekst o tom istraživanju čak je objavljen i u novinarskom priručniku.

No jedna odluka bila je pogrešna i za mene to je obesmislilo sve dobro što sam mjesecima radio. Odluka da objavim posljednju priču – o tome gdje sam djevojčicu pronašao.

U teoriji novinarstva postoji izraz “slab izvor”. Taj izraz ne označava osobu koja je fizički slaba iako mnogi na koje se taj izraz odnosi jesu ujedno i fizički slabi. “Slab izvor” zapravo znači da je riječ o izvoru informacija i(li) o akteru neke priče kojega je novinar dužan zaštititi – ponekad i od njega samoga.

Žrtve (uključujući i žrtve seksualnog nasilja) jesu “slab izvor” jer su pod stresom i frustrirane pa često i kada odluče govoriti o onome što im se dogodilo mogu reći nešto što će im, bude li objavljeno, dodatno štetiti – pogotovo ako žele otkriti svoj identitet a novinar to prihvati. Ili mogu naštetiti nekom drugom uključujući i onemogućavanje policijske akcije koja bi spasila još neku žrtvu.

Novinari moraju štititi svoje izvore, ponekad i od njih samih


Zbog toga mi novinari imamo profesionalnu obavezu “slabe izvore” štititi. To su svi koji su preživjeli neku traumu o kojoj nam govore te maloljetnici kao i osobe sa psihičkim poteškoćama.

Uz sve to novinar ima obavezu ponuditi dokaze za optužbe koje u konačnici objavi. Konkretno, o objavi odlučuju urednici, ali ne znači da reporteri izvještavajući ne trebaju poštivati profesionalna načela.

Zbog svega navedenoga novinar ne smije biti “protočni bojler” i, kad je riječ o konkretnoj priči, treba napisati (ili napraviti video prilog) a urednik objaviti samo ono što zadovoljava sve navedene profesionalne kriterije.

To naravno znači da dio priča koje je čuo od onih koji tvrde da su žrtve seksualnog nasilja novinar ne bi smio nikada objaviti. U svakom slučaju ne kao ispovijest osobe kojoj se otkriva identitet samo zbog toga što je ta osoba odlučila ispričati priču novinaru.

Jednako tako, novinari bi trebali ne baviti se takvim temama ako nisu za njih dovoljno obučeni i spremni. Ponekad novinar pričom ne može nešto dokazati, ali je jednako legitimno i profesionalno opravdano na nešto – ukazati. A to se može i bez otkrivanja identiteta pa tako i slučaju ukazivanja na problem seksualnog zlostavljanja žena.

Naprimjer, kakva je društvena klima te kakvi su zakoni koji se tiču seksualnog zlostavljanja i kako to utječe na odluku žrtava da (ne) prijavljuju što im se dogodilo kao i što bi se tu i kako moglo mijenjati važna su teme za ukazivanje na problem i moguća bolja rješenja.

Pritom je važno imati iskustva razgovora sa žrtvama, ali ne da bi im se razotkrivao identitet. U svakom slučaju najgore je objavljivati priče koje mogu nanovo viktimizirati žrtve.

Točno je da objava takvih priča potiče i druge žene da ispričaju svoje priče na istu temu o čemu su dugo šutjele. Ali ideja da se tako nešto ozbiljno mijenja je samozavaravanje. I zavaravanje žrtva.

Također kad policajci, a možda potom i tužitelji, reagiraju na objavljene priče optužbe je teško dokazati zbog protoka vremena. A postoje tu još barem dva ogromna problema o kojima se većinom ne razmišlja.

Prvi je da svaka javno iznesena konkretna priča, pogotovo ona u kojoj je poznat identitet žene koja priča o seksualnom zlostavljanju, uz stvarne žrtve motivira na javni istup i neke žene koje ne govore istinu kad tvrde da su seksualno zlostavljanje. Razlozi mogu biti razni.

Nedopustivo je da medij objavi optužbu za silovanje koju ne može dokazati


Ta opasnost naročito postoji kad se prva javi osoba inače prisutna u javnosti, pa sve povezano s tom pričom postaje popularna medijska tema.

Drugi problem je optuživanje konkretnih muškaraca za seksualno nasilje. I meni se, kao i valjda svakoj normalnoj osobi, beskrajno gade muškarci koji zlostavljaju žene na bilo koji način a pogotovo seksualno.

Ali radeći novinarski posao ne smijem pridonositi hajci ni na koga pa niti na muškarca kojega je žena optužila za seksualno nasilje.

A kad nekoga javno optužite za silovanje ili omogućite takvu optužbu tom je čovjeku uništen život i u slučaju da se krivica ne dokaže.

Biti javno optužen da si naprimjer ukrao milijune a da se to na kraju na sudu ne dokaže “pjesma” je prema nedokazanoj javnoj optužbi za silovanje. Što naravno ne znači da je u redu javno bez dokaza optuživati ljude za krađu kao i za bilo što drugo.

Uostalom, što je presumpcijom nevinosti? Što je s pravilom da je, ako nema čvrstih dokaza, bolje ne kazniti krivca (bez obzira na težinu optužbi) nego greškom kazniti nevinoga? Zbog takvog stava neki ljudi nisu osuđeni čak i kad su bivali optuženi za ubojstvo.

A u medijima optuženima za silovanje to je kazna veća nego zatvorska za bilo kakav drugi delikt dokazan na sudu. Biste li voljeli da vas netko tako optuži a da niste krivi?

Više puta se dogodilo da su mi kao novinaru različiti ljudi pričali o tome kako su doživjeli nasilje, uključujući i seksualno a da to nije bilo moguće dokazati.

Štoviše, pamtim slučajeve iz ratova devedesetih kad su neki ljudi optuživani za nasilje, uključujući i silovanja i ubojstva, i na temelju tuđih iskaza su osuđeni.

U nekoliko takvih situacija kasnije istraživanje je pokazalo da osuđene osobe, unatoč iskazima onih na sudu onih koji su tvrdili da su bili svjedoci ili čak žrtve zločina, uopće nisu bili na mjestu zločina pa čak niti na području na kojem se zločin dogodio.

A kad imenom javno optužite za seksualno nasilje nekoga tko vam je susjed ili radite u istom uredu ili izlazite na ista mjesta – svi će vam čestitati i verbalno vas podržati.

Ako novinar ne može dokazati neka ukaže na problem i kako ga riješiti


Ta podrška njih ništa ne košta, ali im može pomoći da sami sebi laskaju kako su dobri ljudi.

Čak i ako su okretali glavu na drugu stranu, ponekad i doslovno, kad su možda mogli pomoći da seksualno nasilje bude spriječeno ili bar kažnjeno.

Koliko god ponašanje dijela ljudi bilo dvolično kad je ova tema u pitanju i koliko god se ostalima ne sviđalo – to je ponašanje njihovo pravo sve dok ne krše zakon.

Ali mi novinari nemamo pravo niti na dvoličnost niti na pisanje i objavljivanje svega što do nas dođe, bez poštivanja profesionalnih načela i bez razmišljanja što zapravo činimo.

A čak i kad mislimo da pomažemo stvarnim žrtvama možda im odmažemo.

Vjerujem da se još svi sjećamo slučaja maloljetnice koja je prijavila da ju je mjesecima silovalo pet maloljetnika.

Informaciju kako je istražni sudac odlučio ne pritvoriti tu petoricu lokalni portal je objavio likujući zbog ekskluzive koju su potom prenijeli i mnogi drugi mediji.

Da ta informacija nije objavljena nitko ne bi ništa znao, osim djevojčice i petorice prijavljenih za silovanje i njihovih obitelji te možda stanovnika njihovog sela. Barem ne bi znala ogromna većina onih koji su saznali iz te vijesti.

Objavom te vijesti je prekršen zakon koji nalaže da istraga u slučaju kad je uključena maloljetna osoba nije javna. A svih šestero su maloljetni.

Uz to ubrzo je drugostupanjskom odlukom poništena ona prva i petorica prijavljenih za silovanje su ipak morali u istražni zatvor.

To je rezultiralo objavom vijesti ovoj odluci na istom portalu. Novinari su se pohvalili da su objavom vijesti o prvobitnom neodređivanju pritvora zaslužni za naknadno pritvaranje. Bez te objave, ustvrdili su, pritvor se ne bi dogodio.
I opet su to drugi mediji prenosili kao dokaz odličnog novinarskog posla iako je takva tvrdnja zapravo neutemeljena optužba i neukusno te potpuno neutemeljeno hvalisanje.

Između ostaloga rezultat je bila javna hajka na prvog istražnog suca koji nije odredio pritvor uz zahtjeve da ga se kazni. Iako je taj sudac postupio u okviru zakonskih odredbi, što god mi mislili o njegovoj odluci.

Tako je dodatno “podgrijana” čitava priča koja u toj fazi uopće nije niti trebala niti smjela izići u javnost. Novinare koji su se ogriješili i o zakon i o temeljne profesionalne standarde nije briga za petoricu maloljetnih osumnjičenika za opetovano silovanje? Niti vas nije briga za njih?

Nepostojanje namjere da naštetimo nije opravdanje kad to učinimo


A da li je ikoga briga za djevojčicu koja je takvim ponašanjem novinara dodatno viktimizirana, izložena užasnom stresu i obilježena za čitav život bez obzira na to što joj nije objavljeno ime. Objavljeno je ime sela a jedan medij je čak poslao novinara da napravi reportažu u tom selu povodom čitavog slučaja.

Sljedeći put kad vidite novinarski prilog o seksualnom nasilju nad ženama nadam se da ćete se sjetiti da je empatija prema žrtvi normalna i poželjna, ali da žrtvi nećete pomoći komentarima na društvenim mrežama ili prepričavanjem “sočnih” pojedinosti nasilnog čina u krugu prijatelja.

Pomoći ćete potaknuvši žrtvu da se obrati Ženskoj sobi, jedinoj udruzi u Hrvatskoj koja se bavi isključivo pomaganjem ženama koje su žrtve seksualnog nasilja te liječnicima i(li) policajcima.

Pomoći ćete ako se založite da se mijenja društvena klima u kojoj se žene stide priznati da su žrtve. Pomoći ćete ako se založite da se postrože zakoni koji sankcioniraju seksualne zločine.

Pomoći ćete ako se založite da država uloži mnogo više novca i truda u infrastrukturu koja bi omogućila efikasniju zaštitu potencijalnih žrtava – od obrazovanja do ponašanja u obiteljima i radnoj okolini.

A ako ste novinar(ka) svemu navedenome možete pridonijeti radeći svoj posao odgovorno i poštujući profesionalne standard.

I zapamtite da ćete veću uslugu i žrtvama i čitavom društvu a i sebi samima učiniti ako ne izvještavate o konkretnim slučajevima seksualnog nasilja nego ako to činite tako da umjesto zastupnika zlostavljanih žena budete njihovi dodatni zlostavljači. Nepostojanje namjere nije opravdanje – jednako kao i neznanje.

nacional