Najnoviji zaoštreni stavovi hrvatske državne politike prema BiH sliče na lupanje štapom po vodi, jer se time samo želi prikriti manjak ikakvih ideja u unutrašnjoj politici i pridobiti simpatije radikalne desnice u HDZ-u i šire. A realna snaga tih stavova je nula
Dok su trajale pripreme za podizanje Tuđmanovog spomenika u Zagrebu, na društvenim mrežama i šire vodila se prava mala narodna rasprava koliko taj uradak Kuzme Kovačića vrijedi u usporedbi s Titovim spomenikom Antuna Augustinčića. Naravno da je Augustinčićev Tito dobio gromoglasnu prednost i to ne samo zbog izvrsno pogođenih crta lica, dok je Kovačić dao Tuđmanu lice koje ne nalikuje nikome, čak ni Pavlu Kaliniću ili Radi Končaru, kako su se zezali neki. Ima tu i nešto puno važnije. Tito je kiparski prikazan u partizanskom šinjelu i u hodu, bez ikakve pobjedničke pompe, naprotiv, glava mu je pognuta kao čovjeku koji se poduhvatio nečeg velikog i duboko razmišlja kako da to veliko opstane, a ne propadne. Suprotno tome, Kovačićev Tuđman, kao i svi ostali, izgledaju kao da su odvaljeni od stijene, a njegov pogled u daljinu, koji bi valjda trebao izgledati vizionarski, doima se poput zurenje u prazno. Kao da ti kipari, iako odreda obožavatelji ili barem veliki poštovatelji Tuđmana, nisu ni sami znali u što on upire pogled, pa su se opredijelili za piljenje u nešto neodređeno i nedokučivo. I zaista, tako gledano, svi ti spomenici zapravo su sjajno uspjeli.
Hrvatska danas naprosto izgledao kao nedovršena država, što bi se i dalo razumjeti ako se ima na umu da i neke zapadne države koje se smatra kolijevkama demokracije (Velika Britanija, Sjedinjene Države) sada preispituju svoje ciljeve (iako su obje očevi globalizma, sada nervozno i kaotično kalkuliraju da li im se više isplati izolacionizam). Ali problem s Hrvatskom je gori. Ona je neuspješna država ne zato što nije ostvarila svoje ciljeve, nego baš zato što jeste, a primjeri se nameću sami po sebi. Tuđmanova Hrvatska se željela po svaku cijenu riješiti Jugoslavije i evo već treće desetljeće uživa u plodovima ostvarenog cilja, ali, žalibože, ti su plodovi daleko ispod razine bivše države, prvenstveno po ekonomskom razvoju, socijalnoj, međuetničkoj, međuspolnoj itd. emancipaciji. A evo, i spomenici su joj toliko lošiji, grozniji od spomenika iz vremena Jugoslavije da je to predmet grohotne sprdnje. S puno razloga moglo bi se dakle reći da je Tuđmanova doktrina suverenizma, ako tako nešto postoji (ne zaboravimo da su državnu nezavisnost stekle i Makedonija i Bosna i Hercegovina, iako su izričito izjavljivale da je ne žele) krahirala. Prema tome, prikladnije bi bilo ostavštini prvog hrvatskog predsjednika sagraditi simbolički grobni humak nego spomenik. Ali vraga.
Iako već to što Hrvatska zauzima pretposljednje mjesto u Evropskoj uniji sugerira da u njenom temeljnom projektu nešto ne valja, nitko se Tuđmana ne odriče, osim što je to svojedobno pokušao Ivo Sanader mičući njegove slike i biste. No odmah zatim njegov kult nastavili su zidati radikalni desničar Tomislav Karamarko, koji je čak prijetio da će se zabraniti njegovo kritiziranje na javnim mjestima, umjereni konzervativac Andrej Plenković, koji mu je ovih dana izrekao nepotrebno zanosne ode, pa čak i Zoran Milanović, na čiju je inicijativu zagrebački aerodrom dobio njegovo ime. Dakle, Tuđmanovoj sjeni klanja se čitav politički spektar današnje Hrvatske, što znači i da su sačuvane sve nosive grede njegove politike iz devedesetih, od kojih ćemo dvije spomenuti, a na treću se malo šire osvrnuti.
Prva je greda glupo ukidanje preko noći društvenog vlasništva i uvođenje grabežnog kapitalizma, koji je navodno trebao biti spasonosan, ali je otpočetka hroptao u dubokoj i neprekidnoj krizi, da bi ovu najveću (Agrokor) navodno prebrodio, ali uz pomoć stranih kreditora i menadžera, dakle nije pokazao ni elementarnu sposobnost vlastitog regeneriranja. Druga greda je etnički čista zemlja, ostvarena što nasilnom što dobrovoljnom desrbizacijom, što se također smatralo spasonosnim za Hrvatsku, ali sada nju napuštaju i sami Hrvati i to u mjeri da iz bolnica već zabrinuto poručuju da će ovolika depopulacija u dogledno vrijeme dovesti do nestašice krvi. Napokon, treća greda je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, koja je novim izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva sasvim izgubila kompas i sada je već na granici toga da je se smatra nastavkom rata drugim sredstvima. O tome govori odluka Plenkovićeve vlade da pošalje Saboru na usvajanje deklaraciju, koja je, doduše, malo ublažavana, ali je praktički ostala kod toga da se od BiH traži izmjena Ustava i Izbornog zakona kako bi se osigurala ravnopravnost Hrvata u toj zemlji. Gledaj ti to. Jedna država traži od druge da promijeni Ustav?! Da su u pitanju ozbiljnija vremena kao devedesetih, čovjek bi se zapitao što je, dođavola, to, neki hrvatski ‘ustavni anšlus’?! Srećom, nije to, Hrvatska više ne može ni pomišljati da prošetava tenkove južnom i srednjom BiH, da ruši amblematske stare mostove ili otvara konclogore za Bošnjake. Riječ je naprosto o tome da hrvatska državna politika nema ideja što bi sa sobom, pa parazitira malo na krizi u susjednoj državi, a više na lešini Tuđmanove politike u njoj.
Netko je to ovih ovako precizno definirao. Praktički istodobno dok je Tuđmanova politika osuđena kao zločinačka u procesu ‘šestorki’, njemu se u Zagrebu podiže spomenik, kao da je riječ o nekakvom državničkom svecu, što, žalibože, zbilja i jeste. Jer čak i za njegovog života Sabor je imao petlje usvojiti jednu ‘probosansku’ deklaraciju, što se moglo shvatiti i kao stanovito kajanje, ali u ovoj najnovijoj nema toga ni u tragovima. To govori da svjedočimo regresiji Hrvatske kao ozbiljne i odgovorne države, i nije iznenađenje što su na to reagirala tri visoka međunarodna predstavnika u BiH, optužujući Hrvatsku za miješanje u unutrašnje stvari te države. Podržali su ih i bivši predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović, da bi onda Andrej Plenković u neuobičajenom, ali očekivanom sarkazmu rekao za Mesića da je penzioner koji ne razumije kako pomoći Hrvatima u BiH u novim okolnostima koje moraju trpjeti. Eh, kakvog li neumjesnog pametovanja. Za Mesića se zna da desetljećima ima iste stavove o BiH, dok je s Plenkovićem nešto sasvim drugo. Dosad nije bilo poznato da ih uopće ima, jer se to uglavnom svodilo na umjerenjačko variranje Tuđmanove politike u BiH.
Ali, evo, sada je zaoštrio stvar i pojavljuje se kao pozadinski redaktor ove najnovije, poluiredentističke deklaracije, s očitom namjerom da se dodvori desnici u HDZ-u i šire. Tako se u njoj proklamira da je hrvatski narod u BiH dio jedne i jedinstvene hrvatske nacije, iako bi u HDZ-u sigurno skočili na stražnje noge kada bi tako nešto došlo sa srpske, a pogotovo bošnjačke strane. Evo, zbog ovoga su najnoviji stavovi hrvatskog državnog vrha o BiH natražno provokativni, a u krajnjoj liniji i nerealni i neostvarivi. I zato im najbolje pristaje usporedba sa spomenutim Tuđmanovim pogledom u prazno.
Dok su trajale pripreme za podizanje Tuđmanovog spomenika u Zagrebu, na društvenim mrežama i šire vodila se prava mala narodna rasprava koliko taj uradak Kuzme Kovačića vrijedi u usporedbi s Titovim spomenikom Antuna Augustinčića. Naravno da je Augustinčićev Tito dobio gromoglasnu prednost i to ne samo zbog izvrsno pogođenih crta lica, dok je Kovačić dao Tuđmanu lice koje ne nalikuje nikome, čak ni Pavlu Kaliniću ili Radi Končaru, kako su se zezali neki. Ima tu i nešto puno važnije. Tito je kiparski prikazan u partizanskom šinjelu i u hodu, bez ikakve pobjedničke pompe, naprotiv, glava mu je pognuta kao čovjeku koji se poduhvatio nečeg velikog i duboko razmišlja kako da to veliko opstane, a ne propadne. Suprotno tome, Kovačićev Tuđman, kao i svi ostali, izgledaju kao da su odvaljeni od stijene, a njegov pogled u daljinu, koji bi valjda trebao izgledati vizionarski, doima se poput zurenje u prazno. Kao da ti kipari, iako odreda obožavatelji ili barem veliki poštovatelji Tuđmana, nisu ni sami znali u što on upire pogled, pa su se opredijelili za piljenje u nešto neodređeno i nedokučivo. I zaista, tako gledano, svi ti spomenici zapravo su sjajno uspjeli.
Hrvatska danas naprosto izgledao kao nedovršena država, što bi se i dalo razumjeti ako se ima na umu da i neke zapadne države koje se smatra kolijevkama demokracije (Velika Britanija, Sjedinjene Države) sada preispituju svoje ciljeve (iako su obje očevi globalizma, sada nervozno i kaotično kalkuliraju da li im se više isplati izolacionizam). Ali problem s Hrvatskom je gori. Ona je neuspješna država ne zato što nije ostvarila svoje ciljeve, nego baš zato što jeste, a primjeri se nameću sami po sebi. Tuđmanova Hrvatska se željela po svaku cijenu riješiti Jugoslavije i evo već treće desetljeće uživa u plodovima ostvarenog cilja, ali, žalibože, ti su plodovi daleko ispod razine bivše države, prvenstveno po ekonomskom razvoju, socijalnoj, međuetničkoj, međuspolnoj itd. emancipaciji. A evo, i spomenici su joj toliko lošiji, grozniji od spomenika iz vremena Jugoslavije da je to predmet grohotne sprdnje. S puno razloga moglo bi se dakle reći da je Tuđmanova doktrina suverenizma, ako tako nešto postoji (ne zaboravimo da su državnu nezavisnost stekle i Makedonija i Bosna i Hercegovina, iako su izričito izjavljivale da je ne žele) krahirala. Prema tome, prikladnije bi bilo ostavštini prvog hrvatskog predsjednika sagraditi simbolički grobni humak nego spomenik. Ali vraga.
Iako već to što Hrvatska zauzima pretposljednje mjesto u Evropskoj uniji sugerira da u njenom temeljnom projektu nešto ne valja, nitko se Tuđmana ne odriče, osim što je to svojedobno pokušao Ivo Sanader mičući njegove slike i biste. No odmah zatim njegov kult nastavili su zidati radikalni desničar Tomislav Karamarko, koji je čak prijetio da će se zabraniti njegovo kritiziranje na javnim mjestima, umjereni konzervativac Andrej Plenković, koji mu je ovih dana izrekao nepotrebno zanosne ode, pa čak i Zoran Milanović, na čiju je inicijativu zagrebački aerodrom dobio njegovo ime. Dakle, Tuđmanovoj sjeni klanja se čitav politički spektar današnje Hrvatske, što znači i da su sačuvane sve nosive grede njegove politike iz devedesetih, od kojih ćemo dvije spomenuti, a na treću se malo šire osvrnuti.
Prva je greda glupo ukidanje preko noći društvenog vlasništva i uvođenje grabežnog kapitalizma, koji je navodno trebao biti spasonosan, ali je otpočetka hroptao u dubokoj i neprekidnoj krizi, da bi ovu najveću (Agrokor) navodno prebrodio, ali uz pomoć stranih kreditora i menadžera, dakle nije pokazao ni elementarnu sposobnost vlastitog regeneriranja. Druga greda je etnički čista zemlja, ostvarena što nasilnom što dobrovoljnom desrbizacijom, što se također smatralo spasonosnim za Hrvatsku, ali sada nju napuštaju i sami Hrvati i to u mjeri da iz bolnica već zabrinuto poručuju da će ovolika depopulacija u dogledno vrijeme dovesti do nestašice krvi. Napokon, treća greda je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, koja je novim izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva sasvim izgubila kompas i sada je već na granici toga da je se smatra nastavkom rata drugim sredstvima. O tome govori odluka Plenkovićeve vlade da pošalje Saboru na usvajanje deklaraciju, koja je, doduše, malo ublažavana, ali je praktički ostala kod toga da se od BiH traži izmjena Ustava i Izbornog zakona kako bi se osigurala ravnopravnost Hrvata u toj zemlji. Gledaj ti to. Jedna država traži od druge da promijeni Ustav?! Da su u pitanju ozbiljnija vremena kao devedesetih, čovjek bi se zapitao što je, dođavola, to, neki hrvatski ‘ustavni anšlus’?! Srećom, nije to, Hrvatska više ne može ni pomišljati da prošetava tenkove južnom i srednjom BiH, da ruši amblematske stare mostove ili otvara konclogore za Bošnjake. Riječ je naprosto o tome da hrvatska državna politika nema ideja što bi sa sobom, pa parazitira malo na krizi u susjednoj državi, a više na lešini Tuđmanove politike u njoj.
Netko je to ovih ovako precizno definirao. Praktički istodobno dok je Tuđmanova politika osuđena kao zločinačka u procesu ‘šestorki’, njemu se u Zagrebu podiže spomenik, kao da je riječ o nekakvom državničkom svecu, što, žalibože, zbilja i jeste. Jer čak i za njegovog života Sabor je imao petlje usvojiti jednu ‘probosansku’ deklaraciju, što se moglo shvatiti i kao stanovito kajanje, ali u ovoj najnovijoj nema toga ni u tragovima. To govori da svjedočimo regresiji Hrvatske kao ozbiljne i odgovorne države, i nije iznenađenje što su na to reagirala tri visoka međunarodna predstavnika u BiH, optužujući Hrvatsku za miješanje u unutrašnje stvari te države. Podržali su ih i bivši predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović, da bi onda Andrej Plenković u neuobičajenom, ali očekivanom sarkazmu rekao za Mesića da je penzioner koji ne razumije kako pomoći Hrvatima u BiH u novim okolnostima koje moraju trpjeti. Eh, kakvog li neumjesnog pametovanja. Za Mesića se zna da desetljećima ima iste stavove o BiH, dok je s Plenkovićem nešto sasvim drugo. Dosad nije bilo poznato da ih uopće ima, jer se to uglavnom svodilo na umjerenjačko variranje Tuđmanove politike u BiH.
Ali, evo, sada je zaoštrio stvar i pojavljuje se kao pozadinski redaktor ove najnovije, poluiredentističke deklaracije, s očitom namjerom da se dodvori desnici u HDZ-u i šire. Tako se u njoj proklamira da je hrvatski narod u BiH dio jedne i jedinstvene hrvatske nacije, iako bi u HDZ-u sigurno skočili na stražnje noge kada bi tako nešto došlo sa srpske, a pogotovo bošnjačke strane. Evo, zbog ovoga su najnoviji stavovi hrvatskog državnog vrha o BiH natražno provokativni, a u krajnjoj liniji i nerealni i neostvarivi. I zato im najbolje pristaje usporedba sa spomenutim Tuđmanovim pogledom u prazno.
