Prije tri dana je u medijima u Hrvatskoj objavljena vijest kako je krajem lipnja ove godine blokirane račune imalo 938 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva (OPG), čija su ukupna dugovanja, prema podacima Financijske agencije (Fina), iznosila 414,6 milijuna kuna.
S obzirom na broj blokiranih računa iz drugih razloga, ovo i nije posebna vijest u Hrvatskoj. No, ona krije posebnu zanimljivost koja otkriva uzroke općeg osiromašenja ruralnog stanovništva.
Naime, "Jedinstveni registar računa" je evidentirao 8226 otvorenih računa obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, a podaci s kraja lipnja pokazuju da je trenutno u blokadi 11,4% ukupnog broja OPG-ova. Navodno je pozitivna vijest što je u odnosu na kraj prvog polugodišta 2016. broj blokiranih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava do kraja lipnja ove godine smanjen je za 60, a iznos blokada unazad godinu dana je smanjen za 2,7 posto.
Ovdje moramo podsjetiti na podatak iz vremena pregovora o ulasku u Europsku uniju, kada je u poljoprivrednoj emisiji nedjeljom poslije podnevnog Dnevnika gostovao "stručnjak" koji je objašnjavao kako se tada u Hrvatskoj poljoprivredom bavilo oko 150 000 obitelji, od kojih je nekima to bila "usputna djelatnost" i da je takva situacija "neodrživa".
Preporuka je bila da se "uvede reda" u poljoprivrednom sektoru i da se broj kućanstava koja će se profesionalno baviti poljoprivredom "sreže na 50 000 tisuća". Naravno, plan je bio da se oni poljoprivredom bave po najvišim standardima EU, koja će jamčiti kvalitetu proizvoda i konkurentnost na tržištu.
Danas, skoro deset godine poslije, nemamo tih 50 000 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, nego samo 8226. Koliko je još ljudi koji se kao sporednom djelatnošću bave poljoprivredom i kako plasiraju svoje proizvode, nije poznato. U svakom slučaju. Cilj je postignut i poljoprivredni sektor je na umoru, a ljudi su napustili ili prodali imanja, ili su razvlašteni.
Sada imamo identičnu situaciju s nekretninama. Već duže vrijeme razna izvješća, Eurostat i druge agencije napominju kako je Hrvatska zemlja u samom vrhu s postotkom ljudi koji žive u vlastitoj nekretnini.
Odmah po ulasku u Europsku uniju, Eurostat se pobrinuo da ukaže na "'nevjerojatnu činjenicu" da među europskim državljanima u Rumunjskoj ima najviše onih koji posjeduju vlastitu nekretninu, čak 97 posto stanovništva.
Pri samom vrhu po vlasništvu nekretnina, uz drugu Litvu (92,3%), na trećem se mjestu našla Hrvatska gdje u vlastitim stanovima ili kućama živi više od 92 posto stanovništva.
Mediji su tada podsjetili "kako u bogatoj Švicarskoj nekretnine posjeduje tek 43,8 posto stanovnika, a slijedi je Njemačka s nešto više od 50 posto, dok su se, Austrija, Italija, Velika Britanija i Španjolska negdje u sredini. Gledajući prosjek Europske unije, što samo po sebi ne znači ništa, u vlastitim nekretninama živi nešto više od 70 posto populacije.
Posebno zanimljivo objašnjenje je bilo "kako je prema Eurostatovim podacima vidljivo da u siromašnijim zemljama ima više onih koji posjeduju vlastite nekretnine, dok u bogatijim zemljama poput Švicarske ili Njemačke, unatoč visokom standardu, građani nisu toliko skloni kupnji stanova".
"Takav odnos prema vlasništvu na nekretninama povezan je i s povijesnim okolnostima, pa se pretpostavlja da Nijemci nisu skloni kupnji stanova, jer su jer su nakon Drugog svjetskog rata mnoge obitelji izgubile svoje domove. Dakle, kolektivni mentalitet Nijemaca ne povezuje vlasništvo nad nekretninom s nečim osobito vrijednim. S druge strane, u Njemačkoj je razvijena široka ponuda nekretnina za najam, uz povoljne financijske uvjete. Situacija je potpuno drugačija u bivšim komunističkim zemljama u kojima većina obitelji posjeduje nekadašnje društvene stanove, a najam nekretnina je u pravilu loše uređen, pa su najmoprimci često prepušteni na milost i nemilost najmodavaca. Osim toga, rate kredita često su puno manje od mjesečnog plaćanja najma", odmah po ulasku u EU piše portal Poslovni dnevnik.
Najavljeni porez na nekretnine će posve sigurno nepovratno preokrenuti ovaj trend. Hrvatski narod je svjestan toga i krenuo je s prikupljanjem potpisa za peticiju kojom želi spriječiti Vladu da provede reformu poreza na nekretnine i uskladi ga s onima u "bogatim zemljama Zapada", gdje postoji porez na prvu nekretninu, na drugu, na vikendicu, kuću za odmor, a visina varira o vrijednosti nekretnine ili dodatnim "sadržajima", kao što su bazeni pri vikendicama i slično.
Govori se i o mogućnosti održavanja referenduma o ovom pitanju, iako je gotovo sigurno da bi Ustavni sud referendumsko pitanje proglasio protivno zakonima Republike Hrvaste.
U međuvremenu se provodi medijska kampanja uvjeravanja građana kako vlastita nekretnina nije nikakva "sveta krava", a često "koči napredovanje u karijeri ili pronalasku boljeg posla na nekom drugom mjestu".
"Nekretnine su Hrvatima alfa i omega! Osamostaljenje i zasnivanje obitelji je velikom broju mladih nezamislivo bez vlastite nekretnine, a oni u nešto poznijim godinama preznojavaju se od same pomisli da će se susresti sa Stvoriteljem prije nego što svakom svom djetetu osiguraju barem jedan kat u obiteljskoj kući. Vlastita nekretnina na lokaciji za koju postoji emocionalna vezanost i kredit kao omča oko vrata spriječili su tisuće i tisuće Hrvata da se mobilnošću unutar Lijepe naše iskorištavaju poslovne prilike. Čekali su dobar posao tamo gdje su se okućili, a život je prošao kraj njih dok su oni s najdraže verande gledali najljepši zalazak sunca. I sad su poreznici došli i po to!", za Večernji list piše Mate Mijić.
Za sada je Vlada odgodila donošenje ovog zakona, vjerojatno dok se hrvatski narod ne uvjeri da je bolje i korisnije biti mobilna radna snaga, nevezana ni za koje mjesto ili zajednicu. Kuća ili stan nam smetaju, jer smo bez njih slobodni da tražimo sreću gdje nam se ukaže prilika.
Ne ulazeći u rasprave o potrebi oporezivanja nekretnine, iako je i ono samo po sebi sporno, jer nakon svih podmirenih dadžbina državi ili banci, plaćanje poreza unedogled znači da nekretnina nikada nije u potpunosti nečije vlasništvo. "Vlasnik" je zapravo samo korisnik, ali samo dok plaća porez. Kada se ogluši na ovu odluku zakonodavaca, rastu dug i kamate i nekretnina odjednom iz ruku vlasnika prelazi u ruke vjerovnika, što bi u ovom slučaju vjerojatno bila država.
Nije jasno ni kako će se odrediti porez ili godišnji penali na neobrađeno poljoprivredno zemljište, budući da su zbog ratnih zbivanja mnoge obitelji trajno napustile domove i dobra koja su nekada posjedovale.
Kako će sve završiti? Peticija može uplašiti političku elitu na vlasti da privremeno odgodi ovu mjeru, ali ovo pitanje mora doći na dnevni red i porez mora biti usklađen s pravilima Europske unije.
Ostvari li se naum nekih visokih dužnosnika Europske komisije o jedinstvenom poreznom sustavu za zemlje eurozone ili za sve članice EU, vjerojatno ćemo proći kao poljoprivredna domaćinstva.
Da nekakvog reda mora biti, to je svima jasno, ali je ovdje očigledna tanka linija između reda i pravde koja legalizira pljačku. Što nam je činiti? Možda smo o tome trebali razmišljati prije ulaska u EU, iako ni sada nije kasno. Vlast koju bi zaista činili političari odabrani iz naroda i za narod, ne samo da bi se uspjeli oduprijeti ovom novom nametu, nego bi radili na tome da se stvore bolji uvjeti za život i prosperitet svih nas, cijelog hrvatskog društva, ne samo skupine odabranih.
U konačnici, ako baš žele na silu nametnuti novi porez na nekretnine, neka prvo podignu razinu industrijske proizvodnje kakva je u Njemačkoj ili BDP po glavi stanovnika kakav ima Švicarska. U tom slučaju, stanovništvu možda i ne bi bilo teško platiti oko tisuću ili dvije kuna, koliko tvrde da bi bila razlika za prosječnu prvu nekretninu u odnosu na postojeću komunalnu naknadu.
Sve dok nije tako, ovo se ne može tumačiti nikako drugačije nego kao najava novog razvlaštenja i pljačke.
sott
S obzirom na broj blokiranih računa iz drugih razloga, ovo i nije posebna vijest u Hrvatskoj. No, ona krije posebnu zanimljivost koja otkriva uzroke općeg osiromašenja ruralnog stanovništva.
Naime, "Jedinstveni registar računa" je evidentirao 8226 otvorenih računa obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, a podaci s kraja lipnja pokazuju da je trenutno u blokadi 11,4% ukupnog broja OPG-ova. Navodno je pozitivna vijest što je u odnosu na kraj prvog polugodišta 2016. broj blokiranih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava do kraja lipnja ove godine smanjen je za 60, a iznos blokada unazad godinu dana je smanjen za 2,7 posto.
Ovdje moramo podsjetiti na podatak iz vremena pregovora o ulasku u Europsku uniju, kada je u poljoprivrednoj emisiji nedjeljom poslije podnevnog Dnevnika gostovao "stručnjak" koji je objašnjavao kako se tada u Hrvatskoj poljoprivredom bavilo oko 150 000 obitelji, od kojih je nekima to bila "usputna djelatnost" i da je takva situacija "neodrživa".
Preporuka je bila da se "uvede reda" u poljoprivrednom sektoru i da se broj kućanstava koja će se profesionalno baviti poljoprivredom "sreže na 50 000 tisuća". Naravno, plan je bio da se oni poljoprivredom bave po najvišim standardima EU, koja će jamčiti kvalitetu proizvoda i konkurentnost na tržištu.
Danas, skoro deset godine poslije, nemamo tih 50 000 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, nego samo 8226. Koliko je još ljudi koji se kao sporednom djelatnošću bave poljoprivredom i kako plasiraju svoje proizvode, nije poznato. U svakom slučaju. Cilj je postignut i poljoprivredni sektor je na umoru, a ljudi su napustili ili prodali imanja, ili su razvlašteni.
Sada imamo identičnu situaciju s nekretninama. Već duže vrijeme razna izvješća, Eurostat i druge agencije napominju kako je Hrvatska zemlja u samom vrhu s postotkom ljudi koji žive u vlastitoj nekretnini.
Odmah po ulasku u Europsku uniju, Eurostat se pobrinuo da ukaže na "'nevjerojatnu činjenicu" da među europskim državljanima u Rumunjskoj ima najviše onih koji posjeduju vlastitu nekretninu, čak 97 posto stanovništva.
Pri samom vrhu po vlasništvu nekretnina, uz drugu Litvu (92,3%), na trećem se mjestu našla Hrvatska gdje u vlastitim stanovima ili kućama živi više od 92 posto stanovništva.
Mediji su tada podsjetili "kako u bogatoj Švicarskoj nekretnine posjeduje tek 43,8 posto stanovnika, a slijedi je Njemačka s nešto više od 50 posto, dok su se, Austrija, Italija, Velika Britanija i Španjolska negdje u sredini. Gledajući prosjek Europske unije, što samo po sebi ne znači ništa, u vlastitim nekretninama živi nešto više od 70 posto populacije.
Posebno zanimljivo objašnjenje je bilo "kako je prema Eurostatovim podacima vidljivo da u siromašnijim zemljama ima više onih koji posjeduju vlastite nekretnine, dok u bogatijim zemljama poput Švicarske ili Njemačke, unatoč visokom standardu, građani nisu toliko skloni kupnji stanova".
"Takav odnos prema vlasništvu na nekretninama povezan je i s povijesnim okolnostima, pa se pretpostavlja da Nijemci nisu skloni kupnji stanova, jer su jer su nakon Drugog svjetskog rata mnoge obitelji izgubile svoje domove. Dakle, kolektivni mentalitet Nijemaca ne povezuje vlasništvo nad nekretninom s nečim osobito vrijednim. S druge strane, u Njemačkoj je razvijena široka ponuda nekretnina za najam, uz povoljne financijske uvjete. Situacija je potpuno drugačija u bivšim komunističkim zemljama u kojima većina obitelji posjeduje nekadašnje društvene stanove, a najam nekretnina je u pravilu loše uređen, pa su najmoprimci često prepušteni na milost i nemilost najmodavaca. Osim toga, rate kredita često su puno manje od mjesečnog plaćanja najma", odmah po ulasku u EU piše portal Poslovni dnevnik.
Najavljeni porez na nekretnine će posve sigurno nepovratno preokrenuti ovaj trend. Hrvatski narod je svjestan toga i krenuo je s prikupljanjem potpisa za peticiju kojom želi spriječiti Vladu da provede reformu poreza na nekretnine i uskladi ga s onima u "bogatim zemljama Zapada", gdje postoji porez na prvu nekretninu, na drugu, na vikendicu, kuću za odmor, a visina varira o vrijednosti nekretnine ili dodatnim "sadržajima", kao što su bazeni pri vikendicama i slično.
Govori se i o mogućnosti održavanja referenduma o ovom pitanju, iako je gotovo sigurno da bi Ustavni sud referendumsko pitanje proglasio protivno zakonima Republike Hrvaste.
U međuvremenu se provodi medijska kampanja uvjeravanja građana kako vlastita nekretnina nije nikakva "sveta krava", a često "koči napredovanje u karijeri ili pronalasku boljeg posla na nekom drugom mjestu".
"Nekretnine su Hrvatima alfa i omega! Osamostaljenje i zasnivanje obitelji je velikom broju mladih nezamislivo bez vlastite nekretnine, a oni u nešto poznijim godinama preznojavaju se od same pomisli da će se susresti sa Stvoriteljem prije nego što svakom svom djetetu osiguraju barem jedan kat u obiteljskoj kući. Vlastita nekretnina na lokaciji za koju postoji emocionalna vezanost i kredit kao omča oko vrata spriječili su tisuće i tisuće Hrvata da se mobilnošću unutar Lijepe naše iskorištavaju poslovne prilike. Čekali su dobar posao tamo gdje su se okućili, a život je prošao kraj njih dok su oni s najdraže verande gledali najljepši zalazak sunca. I sad su poreznici došli i po to!", za Večernji list piše Mate Mijić.
Za sada je Vlada odgodila donošenje ovog zakona, vjerojatno dok se hrvatski narod ne uvjeri da je bolje i korisnije biti mobilna radna snaga, nevezana ni za koje mjesto ili zajednicu. Kuća ili stan nam smetaju, jer smo bez njih slobodni da tražimo sreću gdje nam se ukaže prilika.
Ne ulazeći u rasprave o potrebi oporezivanja nekretnine, iako je i ono samo po sebi sporno, jer nakon svih podmirenih dadžbina državi ili banci, plaćanje poreza unedogled znači da nekretnina nikada nije u potpunosti nečije vlasništvo. "Vlasnik" je zapravo samo korisnik, ali samo dok plaća porez. Kada se ogluši na ovu odluku zakonodavaca, rastu dug i kamate i nekretnina odjednom iz ruku vlasnika prelazi u ruke vjerovnika, što bi u ovom slučaju vjerojatno bila država.
Nije jasno ni kako će se odrediti porez ili godišnji penali na neobrađeno poljoprivredno zemljište, budući da su zbog ratnih zbivanja mnoge obitelji trajno napustile domove i dobra koja su nekada posjedovale.
Kako će sve završiti? Peticija može uplašiti političku elitu na vlasti da privremeno odgodi ovu mjeru, ali ovo pitanje mora doći na dnevni red i porez mora biti usklađen s pravilima Europske unije.
Ostvari li se naum nekih visokih dužnosnika Europske komisije o jedinstvenom poreznom sustavu za zemlje eurozone ili za sve članice EU, vjerojatno ćemo proći kao poljoprivredna domaćinstva.
Da nekakvog reda mora biti, to je svima jasno, ali je ovdje očigledna tanka linija između reda i pravde koja legalizira pljačku. Što nam je činiti? Možda smo o tome trebali razmišljati prije ulaska u EU, iako ni sada nije kasno. Vlast koju bi zaista činili političari odabrani iz naroda i za narod, ne samo da bi se uspjeli oduprijeti ovom novom nametu, nego bi radili na tome da se stvore bolji uvjeti za život i prosperitet svih nas, cijelog hrvatskog društva, ne samo skupine odabranih.
U konačnici, ako baš žele na silu nametnuti novi porez na nekretnine, neka prvo podignu razinu industrijske proizvodnje kakva je u Njemačkoj ili BDP po glavi stanovnika kakav ima Švicarska. U tom slučaju, stanovništvu možda i ne bi bilo teško platiti oko tisuću ili dvije kuna, koliko tvrde da bi bila razlika za prosječnu prvu nekretninu u odnosu na postojeću komunalnu naknadu.
Sve dok nije tako, ovo se ne može tumačiti nikako drugačije nego kao najava novog razvlaštenja i pljačke.
sott
