Izostanak ministra kulture s proglašenja hrvatske prijestolnice europske kulture 2020. ne govori ništa o kandidatima već isključivo o njemu samom, čiji je antifašizam uvjerljiv jednako kao i pokazano europejstvo. Bez obzira na sve, »Luka različitosti« treba poteći ne čekajući ni dana, već sutra, bez odbrojavanja ove četiri godine. Isto tako istekom drugog desetljeća 21. stoljeća ne smije stati
T og 28. veljače 1990. godine u HNK Ivana pl. Zajca praizvedeno je »Vježbanje života«, ne samo vrhunsko kazališno ostvarenje izvedeno 86 puta uvijek pred punim gledalištem, već i kultna predstava koja je postala umjetničkim amblemom Rijeke, grada bogate i složene povijesti u potrazi za identitom.
Točno trideset godina kasnije Rijeka će postati Europskom prijestolnicom kulture! Priznanje je to koje su od 1985. godine i Atene, kada je zaživjela ideja slavne Meline Mercouri, ponijeli mnogi prestižni gradovi, Firenca, Amsterdam, Berlin, Pariz...
A te 1990., dok su nam pažnju plijenili Mafalda i Fumuolo u nezaboravnim interpretacijama Neve Rošić i Galiana Pahora, tu je titulu ponio Glasgow, danas, nakon Londona i Edinburgha, treća turistička destinacija u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Tri desetljeća u životu jednog grada dovoljno je vremena da se sagleda koliko je svojih snova pretvorio u stvarnost. I krene dalje, novim putevima i izazovima. Stoga je razumljiva euforija nakon što je predsjednik Povjerenstva nezavisnih stručnjaka Steve Green prestižnu titulu EPK 2020. dodijelio Rijeci u konkurenciji s Dubrovnikom, Pulom i Osijekom.
Ne samo zbog opreza i mnogih neostvarenih snova iz prošlosti, već realnosti radi, nakon zasluženo ispijenog šampanjca, valja reći da Rijeka još uvijek nije ni europska ni prijestolnica, ali je na dobrom putu da to postane.
Riječani s pravom očekuju da njihov grad bude ne samo europski već i svjetski onoliko koliko je to bio u svojoj bogatoj povijesti kada je po torpedu, rafineriji i još mnogo toga bio ne samo industrijska i gospodarska perjanica već u svakom pogledu prestižna i poželjna za život.
Uzmimo za Dan D 3. listopada 1885. godine kada je u Helmer-Fellnerovom zdanju prvi put upaljena električna rasvjeta dok se izvodila Verdijeva »Aida« na pozornici na kojoj su kasnije gostovali i Sarah Bernardt, Giacomo Puccini, Enrico Caruso, Pietro Mascagni, Beniamino Gigli...
I tih 135 godina svog kazališta Rijeka će obilježiti 2020. godine kao Europska prijestolnica kulture, kazališta koje je i danas stožerna institucija riječke kulture oko čije osi treba pustiti tisuću cvjetova da procvjetaju. U prostoru svekolike stvaralačke i umjetničke slobode riječi i misli. Što je, na užas onih koji u Hrvatskoj zagovaraju mržnju i huškaju na nasilje, civilizirana Europa proglasila svojim najvišim vrijednostima, prepoznatim upravo u Rijeci.
Izostanak ministra kulture s proglašenja hrvatske prijestolnice europske kulture 2020. ne govori ništa o kandidatima već isključivo o njemu samom, čiji je antifašizam uvjerljiv jednako kao i pokazano europejstvo. Bez obzira na sve, »Luka različitosti« treba poteći ne čekajući ni dana, već sutra, bez odbrojavanja ove četiri godine. Isto tako istekom drugog desetljeća 21. stoljeća ne smije stati.
Samo tako bit ćemo uistinu i europski i prijestolnica, samo tako naši snovi o Rijeci mogu postati stvarnost grada koji ponosno želimo potomcima ostaviti u baštinu. Vježbanje života nikada ne smije prestati, kultura mora postati zamašnjak koji će pokrenuti cjelokupni razvoj grada kako bi Rijeka koju sanjamo postala stvarnost. Ne učinimo li to, slaba će nam utjeha biti da smo trenutačno europskiji od ostatka Hrvatske.
Zato potecimo zajedno.
novilist
