Potrebita država neka crkne

P redsjednica države Kolinda Grabar Kitarović našla je načina da ne plati porez na iznos od 1,17 milijuna kuna, koliko će joj iz državnog proračuna biti isplaćeno za naknadu troškova prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora. Sa svojom strankom, Hrvatskom demokratskom zajednicom, predsjednica se dogovorila da se cijeli iznos isplati na račun HDZ-a, nakon čega će ova stranka podijeliti donacije u iznosima koje navede predsjednica države. Kako kažu predsjednica i njezina stranka, novac će do zadnje lipe biti isplaćen potrebitima. Sve je, naravno sukladno zakonu i sve podsjeća na pjesmu The Beat Fleeta: »U zemlji apsurda zakon je ka Burda / pa se po njemu kroji, sve po zakonu »samo izbroji« / i začepi pravu rupu, to je lako / kod nas bit snalažljiv je zajebat zakon / zajebat sve nas, ma nema problema / zakon je pun rupa poput goblena / pa vezi sliku za sebe, rođake i priku...« U ovom slučaju, doduše, predsjednica ne veze sliku za rođake, ali veze je za sebe i prike iz stranke koja ju je kandidirala za mjesto predsjednice. Sliku veze na račun države, za koju javno daje na znanje da ne vjeruje u njezino funkcioniranje.

K olinda Grabar Kitarović humanitarnom, antiporeznom gestom daje na znanje da je novac od plaćanja poreza zapravo bačen novac. O tome ne želimo suditi, jer u zemlji nezadovoljnih teško ćete naći nekog tko je spreman braniti njezinu poreznu i ine politike, ali podvlačimo tu bizarnost, da predsjednica države u državu nema povjerenja i da uplaćeni porez smatra bačenim novcem. Ako tako misli osoba koja državu predstavlja, nema druge nego zaključiti da je država otišla dođavola i da parola »snađi se« vrijedi za svakog njezinog građanina. Pritom još jednom podsjetimo na navedeni stih: »kod nas bit snažljiv je zajebat zakon«.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, dakle, uspješno je »zajebala zakon«, a u isto vrijeme sa svojom strankom nastupila je kao velika dobrotvorka. U zemlji apsurda, gdje je zakon »ka burda«, ovaj sitni vez HDZ-a i KGK bit će ubilježen kao politička pobjeda razigranog dvojca. Novac će biti uplaćen potrebitima, a potrebita država neka crkne. A što drugo, kad sirota nije dostojna da joj njezina vlastita predsjednica plati porez.U društvenim okolnostima koje podrazumijevaju da demokratski izabrana predsjednica na javnoj sceni od dobrog dijela društva dobiva gromoglasne aplauze za opisani i slične zahvate, pravo je zadovoljstvo popričati s ljudima iz nekog drugog društva, iz neke druge države, gdje se ljudi zabavljaju korisnijim stvarima od traženja rupa u zakonu i nastojanja da se vlastita povijest prekroji po mjeri aktualnih dnevno-političkih zbivanja.

T o zadovoljstvo minulog tjedna imali smo zahvaljujući dvojici mladih ljudi s Islanda, iz Reykjavika. Gunnar Grimson i Robert Bjarnson osmislili su alat koji građanima glavnog grada Islanda omogućuje da sudjeluju u raspodjeli dijela gradskog budžeta namijenjenog građevinskim radovima. Rezultati projekta više su nego sjajni: građani Reykjavika u posljednje četiri godine izgradili su u svom gradu 420 parkova, dječjih igrališta, produžili biciklističke staze i pružili ih tamo gdje ih nije bilo. Kao i sve briljantne stvari, projekt je više nego jednostavan. Građani predlažu projekte potrebne njihovim susjedstvima, gradska vlast ih daje na glasanje putem Interneta, a onda o njima opet odlučuju građani. Dotaknuli smo u razgovoru mnoge teme pa i onu o homofobiji, na što nam je jedan od njih rekao: »Važno je odgovoriti na pitanje kakvo društvo želite, što će djeca učiti u školi i što će čuti kod kuće. To je stvar kulture jednog naroda. Neke kulture, na žalost, teže prihvaćaju različitosti od drugih.«

I mi se u Hrvatskoj, naravno, ponekad zapitamo kakvo društvo želimo, a odgovori koje sami sebi možemo dati počesto su porazni. S obzirom na teme koje su naša glavna preokupacija, mi želimo društvo u kojem ćemo dovijeka imati koga mrziti. Mrzit ćemo Srbe, a ako njih nema naći će se pri ruci dovoljnoi »jugonostalgičara«, »komunjara«, »uhljeba«... Želimo društvo u kojem je zakon »ka Burda«, u kojem »bit snalažljiv znači zajebat zakon«, u kojem najviši državni dužnosnici izbjegavaju platiti porez, kako bi mogli okolo dijeliti milostinju i na milostinji zarađivati političke bodove. O tim našim željama, rekosmo, govore teme kojima smo zaokupljeni toliko da ćemo kraj tema o kakvima diljem Europe danas govore dvojica mladih Islanđana proći kao pored »turskog groblja«. Neka se ne uvrijede mladi Islanđani, ali imamo mi važnijeg posla.

novilist