Premisa redatelja Paola Genovesea vrlo je jednostavna: u noći pomrčine Mjeseca, sedmero prijatelja, od kojih šestero čine tri bračna para, okupljaju se u stanu Rocca i Eve na večeri i druženju. Prije susreta u kratkim crtama redatelj skicira narav odnosa u svakom od parova, a gledatelj kasnije shvaća da sitnice postavljene u uvodnoj sekvenci kriju male naznake sukoba koji će kasnije eskalirati. Prvi okidač problema javit će se u raspravi o neprisutnom prijatelju kojega je ostavila supruga nakon što je saznala za njegov preljub, međutim, ona će se kao sjena nadviti nad društvo tek u trenutku kada odluče igrati igru, koju bismo mogli opisati kao svojevrsnu inačicu Istine ili izazova.
Genovese kreće od suvremene problematike međuljudske komunikacije te naše sve veće opčinjenosti i ovisnosti o komunikacijskim servisima u rasponu od društvenih mreža do mobilnih telefona. Filmom se provlači ideja da sve manje vremena provodimo izravno komunicirajući s ljudima koji su nam bliski, dok u virtualnom prostoru komuniciramo s osobama koje možda nikada nećemo upoznati. Isto tako suvremena tehnološka dostignuća predstavljaju uvlačenje u naše privatne sfere te nas čine dostupnima u svakom trenutku, čime također često prekidaju intimne trenutke, autorova je teza da svatko od nas ima svoje javno i privatno sebstvo, no internetske aplikacije i mobiteli često kriju naša tajna sebstva (privatno, javno i tajno sebstvo tagline je koji stoji na plakatu filmu). Oni pohranjuju dokaze o našim interakcijama s drugim ljudima za koje možda ne bismo željeli da u njih imaju uvide nama bliski ljudi. Zato je naslov ostvarenja ironičan jer često ispada da su pojedinci upravo najveći stranci ljudima s kojima su u najbližim odnosima.
Pravila igre vrlo su jednostavna: tijekom večeri svi moraju držati mobitele na stolu te javno pročitati svaku poruku koju dobiju ili preko razglasa obaviti sve dolazne razgovore. Kako bi potvrdili tezu da nemaju tajnu jedni pred drugima i svojim bračnim partnerima, prisutni pristaju, iako je primjetno da nisu sasvim oduševljeni idejom. Pritom se djelo vješto poigrava ambivalencijom komunikacijskih situacija jer poruke i razgovori često bivaju izvučeni iz konteksta te zaogrnuti subjektivnim stavovima i sumnjama drugih, što često može dovesti do krivih interpretacija i zaključaka.
Potpuni stranci prostorno i vremenski vrlo je koncentrirano djelo, što je Genoveseu omogućilo da u kratkom trajanju solidno okarakterizira sve likove i skicira međuljudske odnose te pritom napetost stvori putem brzih i živahnih dijaloških partija. Film počiva na dijalogu pomoću kojega se ukrštavaju stavovi, ideje, svjetonazori, a iz njihovih srazova i nerazumijevanja probijaju humorni akcenti. Međuljudska interakcija vodi se između svega sedam protagonista složenih i isprepletenih odnosa. Odvija se tijekom jedne večeri u dnevnom boravku Eve i Rocca. Navedeno je redatelju omogućilo da suvremeno vodi dinamiku relacija. Takav komoran okvir lako je mogao upasti u pretjeranu statičnost i teatralnost, no ona je vješto izbjegnuta Genovesovim dinamičnim redateljskim rukopisom koji dobro prati rastuće tenzije među protagonistima, živopisnim dijalozima koje karakterizira kratkoća i brza izmjena te usredotočenost na pokušaj da se u humornom ruhu iskažu istine o partnerskim odnosima, kao i razigrane glumačke kreacije.
Znakovito se radnja odvija u noći pomrčine Mjeseca, koja se promeće u bitan narativni simbol. Rijedak fenomen odmah nam signalizira da naoko obična večera zasigurno neće biti niti malo uobičajena. Kako ona napreduje, ali i ispijanje skupocjenih vina, tako se usložnjavaju i odnosi među protagonistima – njihove tajne i nezadovoljstva, ali i sumnje te subjektivne interpretacije izlaze na vidjelo do finalnoga krešenda, a navedeno prati i dramski rast napetosti. Humorni akcenti povlače se pred neumitnošću životne istine. Međutim, autor se u jednom trenutku ipak odlučuje poigrati s gledateljima pa njegov simbol poprima još jednu funkciju. Pomrčina Mjeseca upućuje i na prekrivanje te je kao takva u raskoraku s razotkrivanjem protagonista. Tajne mogu biti eksplicirane te dovesti u pitanje daljnje funkcioniranje odnosa, ali isto tako mogu i dalje ostati skrivene. Genovese na kraju ostavlja mogućnost da se ono što smo upravo odgledali nije dogodilo te time daje priliku likovima da nastave svoje tajne živote bez da su oni razotkriveni drugima. Zato je završnica filma ambivalentna te ostavlja prostora gledatelju da sam odluči koju će inačicu odabrati, čime se dodatno podcrtava pitanje sumnje.
Iako film karakterizira dobro postavljena priča te izbalansiran ritam, Genovese ne uspijeva uvijek izbjeći patetiku, a katkada i didakticizam, posebice u posljednjoj trećini kada likovi jedni drugima imaju potrebu dati moralnu poduku iz prijateljskih i bračnih odnosa, što nije najspretnije izvedeno. Sukobi također počivaju na setu već viđenih motiva – odnos roditelja i djece, nevjera, ljubomora na bivše ljubavnike sadašnjih partnera, otkrivanje seksualnosti, što je donekle zamaskirano dinamičnošću cjeline i dobro strukturiranim dijalozima.
filmovi
Genovese kreće od suvremene problematike međuljudske komunikacije te naše sve veće opčinjenosti i ovisnosti o komunikacijskim servisima u rasponu od društvenih mreža do mobilnih telefona. Filmom se provlači ideja da sve manje vremena provodimo izravno komunicirajući s ljudima koji su nam bliski, dok u virtualnom prostoru komuniciramo s osobama koje možda nikada nećemo upoznati. Isto tako suvremena tehnološka dostignuća predstavljaju uvlačenje u naše privatne sfere te nas čine dostupnima u svakom trenutku, čime također često prekidaju intimne trenutke, autorova je teza da svatko od nas ima svoje javno i privatno sebstvo, no internetske aplikacije i mobiteli često kriju naša tajna sebstva (privatno, javno i tajno sebstvo tagline je koji stoji na plakatu filmu). Oni pohranjuju dokaze o našim interakcijama s drugim ljudima za koje možda ne bismo željeli da u njih imaju uvide nama bliski ljudi. Zato je naslov ostvarenja ironičan jer često ispada da su pojedinci upravo najveći stranci ljudima s kojima su u najbližim odnosima.
Pravila igre vrlo su jednostavna: tijekom večeri svi moraju držati mobitele na stolu te javno pročitati svaku poruku koju dobiju ili preko razglasa obaviti sve dolazne razgovore. Kako bi potvrdili tezu da nemaju tajnu jedni pred drugima i svojim bračnim partnerima, prisutni pristaju, iako je primjetno da nisu sasvim oduševljeni idejom. Pritom se djelo vješto poigrava ambivalencijom komunikacijskih situacija jer poruke i razgovori često bivaju izvučeni iz konteksta te zaogrnuti subjektivnim stavovima i sumnjama drugih, što često može dovesti do krivih interpretacija i zaključaka.
Potpuni stranci prostorno i vremenski vrlo je koncentrirano djelo, što je Genoveseu omogućilo da u kratkom trajanju solidno okarakterizira sve likove i skicira međuljudske odnose te pritom napetost stvori putem brzih i živahnih dijaloških partija. Film počiva na dijalogu pomoću kojega se ukrštavaju stavovi, ideje, svjetonazori, a iz njihovih srazova i nerazumijevanja probijaju humorni akcenti. Međuljudska interakcija vodi se između svega sedam protagonista složenih i isprepletenih odnosa. Odvija se tijekom jedne večeri u dnevnom boravku Eve i Rocca. Navedeno je redatelju omogućilo da suvremeno vodi dinamiku relacija. Takav komoran okvir lako je mogao upasti u pretjeranu statičnost i teatralnost, no ona je vješto izbjegnuta Genovesovim dinamičnim redateljskim rukopisom koji dobro prati rastuće tenzije među protagonistima, živopisnim dijalozima koje karakterizira kratkoća i brza izmjena te usredotočenost na pokušaj da se u humornom ruhu iskažu istine o partnerskim odnosima, kao i razigrane glumačke kreacije.
Znakovito se radnja odvija u noći pomrčine Mjeseca, koja se promeće u bitan narativni simbol. Rijedak fenomen odmah nam signalizira da naoko obična večera zasigurno neće biti niti malo uobičajena. Kako ona napreduje, ali i ispijanje skupocjenih vina, tako se usložnjavaju i odnosi među protagonistima – njihove tajne i nezadovoljstva, ali i sumnje te subjektivne interpretacije izlaze na vidjelo do finalnoga krešenda, a navedeno prati i dramski rast napetosti. Humorni akcenti povlače se pred neumitnošću životne istine. Međutim, autor se u jednom trenutku ipak odlučuje poigrati s gledateljima pa njegov simbol poprima još jednu funkciju. Pomrčina Mjeseca upućuje i na prekrivanje te je kao takva u raskoraku s razotkrivanjem protagonista. Tajne mogu biti eksplicirane te dovesti u pitanje daljnje funkcioniranje odnosa, ali isto tako mogu i dalje ostati skrivene. Genovese na kraju ostavlja mogućnost da se ono što smo upravo odgledali nije dogodilo te time daje priliku likovima da nastave svoje tajne živote bez da su oni razotkriveni drugima. Zato je završnica filma ambivalentna te ostavlja prostora gledatelju da sam odluči koju će inačicu odabrati, čime se dodatno podcrtava pitanje sumnje.
Iako film karakterizira dobro postavljena priča te izbalansiran ritam, Genovese ne uspijeva uvijek izbjeći patetiku, a katkada i didakticizam, posebice u posljednjoj trećini kada likovi jedni drugima imaju potrebu dati moralnu poduku iz prijateljskih i bračnih odnosa, što nije najspretnije izvedeno. Sukobi također počivaju na setu već viđenih motiva – odnos roditelja i djece, nevjera, ljubomora na bivše ljubavnike sadašnjih partnera, otkrivanje seksualnosti, što je donekle zamaskirano dinamičnošću cjeline i dobro strukturiranim dijalozima.
filmovi
