Predizborna nekrofilija

Prvo, ako i kada budu glave "obitelji kojoj oduvijek pripadamo" odlučile posjesti Srbiju za svoj europski stol, kamo uostalom pripada kao i Bijedna Naša, garant neće pitati Hrvatsku smije li to učiniti nudući da možebitno nije udovoljila ultimatumima s desne strane Dunava: predala Zagrebu sve do zadnjeg dokumente o sudbini nestalih Hrvata - ne i Srba? - u Domovinskom ratu i lokacijama neotkrivenih grobišta.

Jer je to, dignuto na entu potenciju verbalno-batinaškog politikantstva i svojevrsne predizborne nekrofilije - prvorazredno humanitarno pitanje na kojemu će "RH inzistirati dok se ne pronađe i posljednji nestali i dostojno ne pokopa posljednja žrtva iz još neotkrivenih grobišta". Hrvat?

Ne i hrvatski Srbin, kojih je među ubijenima i nestalim u Domovinskom ratu barem koliko i Hrvata? Po nekim tvrdnjama i više. No, politike s obiju strana godinama se drže "svojih razlog"“, koji s istinskim humanističkim uzusima nemaju mnogo veze, pa se izbjegava javno govoriti jednako o svim žrtvama bezumlja 1990-ih godina na zapadnom Balkanu.

"Centar za suočavanje s prošlošću Documenta poručio je hrvatskim vlastima da moraju jednako tretirati sve žrtve Doimovinskog i Drugog svjetskog rata bez obzira na njihovu nacionalnost, rasu ili spol", izvijestila je televizija N1 Hrvatska, citirajući priopćenje u povodu Međunarodnog dana nestalih osoba u kojem se tvrdi da nije zaživio tretman žrtava kako je propisan novim Zakonom o osobama nestalim u Domovinskom ratu.

"Prateći izvještaje s događanja na kojima se obilježavao Dan nestalih osoba i s tim povezane aktivnosti najviših državnih dužnosnika", tvrdi Documenta, "mogao se steći jasan i jednostran dojam da su sve nestale osobe hrvatske nacionalonosti, stradale u Domovinskom ratu, za čiju se sudbinu ne zna te da je ključ rješenja tog pitanja isključivo u državnim strukturama Republike Srbije."

Documenta primjećuje i da su "održane komemoracije primarno vezane za nestale hrvatske branitelje ili civile", a za stradale Srbe "nije bilo mjesta", čime se otvara pitanje "je li hrvatska vlast u stanju priznati sve ubijene '90-ih kao stradale građane RH kojima dugujemo pijetet".

"Hoće li RH blokirati ulazak Srbije u članstvo EU-a, ako Beograd ne udovolji uvjetu iz Zagreba o nestalima i lokacijama grobišta?" - pitali su novinari braniteljskog ministra Tomu Medveda nakon što je Plenković u povodu Međunarodnog dana nestalih osoba primio Ljiljanu Alvir. "Sami zaključite", znakovito je odgovorio.

Neki dan su predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i "vitez Svetog Groba Jeruzalemskog" Željko Reiner u ime Hrvatskog sabora sramotno nazočili u cintoru crkve sv. Mihaela u zagrebačkim Gračanima pokopu neidentificiranih kostiju navodno 294 ekshumiranih u okolici rasnih pripadnika Pavelićevog tjelesnog zdruga, inih ustaša, skupina njemačkih nacista i kojekakvih domaćih kvislinga, koji su u paničnom bijegu podsljemenskim šumama i vrletima izginuli u teškim borbama s partizanskim osloboditeljima Zagreba.

HRT će lagati da su "na ovom mjestu na kraju Drugog svjetskog rata i poraću ubijani hrvatski vojnici". Sic transit. Ubijeni ustaše i njemački nacisti, kojima se ni nakon 74 godine ne znaju imena niti odakle su, nisu bili hrvatski vojnici, nego hrvatski veleizdajnici, kvislinzi, kolaboracionisti, nacifašisti i jataci u oružanom otporu hrvatskim vojnicima u pobjedničkim postrojbama Titove partizanske vojske, međunarodno priznatih saveznika antihitlerovske koalicije, kojoj se nisu željeli predati.

Država koja se ustavno odrekla tzv. NDH ne odaje državne počasti ustašama (i njemačkim nacistima) i nije vjerodostojna kad poriče optužbe - ne samo iz Srbije - da žmiri na porast proustaštva, mržnje, međuetničke netrpeljivosti i straha među srpskom manjinom od opet čak javnih pogromaških prijetnji iz tzv. Visokog doma.

E sad, ako je problem nestalih neriješen, a jest i, realno, nikad neće biti do kraja riješen čak ni smiješnim - mrkva i batina? - odredbama rečenog Zakona o nestalim osobama, gdje su predviđene novčane nagrade tima što će dati plodotvorne informacije o nestalima ili tajnim grobištima te kazne onima koji znaju o tomu, a ne žele reći državi.

Prvo, kako će vlast znati da netko znâ, a ne želi reći, dokazati mu to i kazniti ga? Nikako. I, drugo, tko će se normalan, ma koliko human bio, izložiti s obitelji opasnom životnom riziku - država ih ne može zaštititi - jer informacija o nestalim osobama, ubijenima, ubijanju, ubojicama, tajnim ukopima, premiještanju posmrtnih ostataka žrtava podrazumijeva niz neugodnih pitanja. Otkud to znaš? Tko ti je rekao? Jesi li bio očevidac? Gdje si bio i što si radio u to doba? Zašto si odlučio prijaviti nakon toliko vremena? Itd.

A zašto problem, da malo ironiziramo ne postaviti na radikalno drugi način. Možda pomogne? Ajmo mi s vlasti u RH biti bolji/čovječniji od onih u Srbiji - je li, srca kamenoga i bez ljudskih osjećaja? - te prije prijetnji i ultimatuma koji ne vode ničemu dobrom pomesti svoje dvorište. Ako je žrtva - žrtva, kako populistički vole reći oni što komemoriraju ubijene ustaše, ali ne i njihove žrtve i masakrirane partizane.

Nije važno tko će prvi obavijestiti drugu stranu o nestalim u ratu njihovim najmilijima, nego to da se otkrije njihova sudbina i mrtvi dostojno pokopaju. I što više, ako već ne svi, od još traženih 1892 nestalih/ubijenih Hrvata u Domovinskom ratu i što više stradalih Srba, nestalih i mrtvih u neznanim grobovima u RH i BiH pod kontrolom tadašnjeg HVO-a i sadašnje HDZ-ove vlasti. Ajmo urbi et orbi prvi pokazati da je istina o svim ratnim žrtvama prioritet nad prioritetima, neovisno o etničkoj pripadnosti (Tomo Medved).

Dvadeset četiri godine nakon rata koji je voljom međunarodne zajednice završio kako je završio, ratnodomovinska je mitologija raison d'être (kvazi)političkog mainstreama i u Zagrebu i u Beogradu, što koči svaki iskren dijalog ne samo o sudbini nestalih osoba. Ovnovima na brvnu nije do žrtava, suradnje, suživota i dobrosusjedstva u regiji, iako znaju da bez civiliziranih međudržavnih odnosa nema budućnosti ključnim akterima sigurnosti i stabilnosti u regiji.

RH i Srbija su u rovitom predizbornom razdoblju kada se ne biraju riječi i sredstva za populističko ulagivanje biračkom tijelu teškim granatiranjem "neprijatelja" s one strane Dunava, ali jest tragično što se zlorabe ratno stradalništvo, žrtve, mrtvi i nestali ne bi li se podebljali izgledi za ostanak na vlasti. Zlorabiti tuđu patnju i najdublje osjećaje u spirali politikantskog šaketanja ne pridonosi uljuđenim međudržavnim odnosima te podjaruje razdore i strasti iz prošlosti na objema stranama. Kontaminira budućnost.

Prošlost ne smije biti uteg budućnosti, ma što je tko komu učinio i ma kako ta prošlost bila toksična. Novi naraštaji ne pristaju biti taoci nekih i nečijih neplaćenih računa u prošlosti, što dnevno dokazuju - iseljavanjem iz svojih domovina na zapadnom Balkanu. Masovnim iseljavanjem koje se multiplicira to brže, što su lokalne političke maloumnosti toksičnije, te s isljenih oko 2,5 milijuna ljudi koji nisu željeli biti topovsko meso u ratnoj patologiji pretvara ove prostore u civilizacijsku špilju kojoj doskora više nitko neće biti svoj na svomu. Niti je izgledno da će RH ikad pronaći ili barem saznati sudbinu svih od 1892 nestalih i neidentificiranih, koji su još ostali na popisu.

Koalicija za REKOM (Regionalna komisija za utvrđivanje ratnih žrtava; s potporom EU-a i svih zemalja u regiji, osim RH, jer drži da je to državni, ne regionalni posao) u povodu je Međunarodnog dana nestalih osoba pozvala vlade postjugoslavenskih zemalja na zajedničko rješavanje sudbine nestalih još 10.167 u ratovima u RH, BiH i na Kosovu.

"Najmanje 1300 osoba je posljednji put viđeno u nekom od zatočeničkih logora u BiH", ističe se u priopćenju. "Preduvjet je da vladine komisije prestanu nastupati kao glasnogovornice interesa stranaka na vlasti i da se prema svim žrtvama odnose jednako važno i u interesu obitelji i javnosti da saznaju sudbinu nestalih. Činjenica da su 2019. godine identificirani posmrtni ostaci samo 85 osoba, i to 60 nestalih u ratu u BiH i 25 nestalih na području Hrvatske (ministar Medved tvrdi da ih je u RH identificirano nešto više od 100, op. a.), ukazuje na savez u opstrukciji rješavanja teškog nasljeđa zajedničke prošlosti. Zabrinjava praksa da se ne pokreću ekshumacije poznatih lokacija masovnih grobnica. Ima ozbiljnih indicija da određene državne institucije, kao što je Ministarstvo obrane Republike Srbije i zapovjednici ratnih postrojbâ, raspolažu podacima o većem broju lokacija masovnih grobnica, ali da se te informacije čuvaju u okviru 'službenih tajni' i privatnih arhiva."

Njemački je Deutsche Welle lani objavio da su aktivisti Žarko Puhovski, Vesna Teršelič i Nataša Kandić u ime REKOM-a otvorenim pismom tražili od predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović imenovanje osobnog izaslanika u REKOM, kako je učinio njezin prethodnik Ivo Josipović, ali je ona to odbila učiniti unatoč činjenici da se REKOM spominje u novoj strategiji EU-a za zapadni Balkan. Poručila je da "svaka žrtva zaslužuje pijetet", ali i kako je "riječ o pitanju kao dijelu Berlinskog procesa, što je u nadležnosti Banskih dvora, a ne Pantovčaka".

Potpisnici otvorenog pisma su, objavio je Deutsche Welle, podsjetili da su "već utvrđeni identitet i okolnosti smrti najmanje 10.000 žrtava u ratu na području RH“, pa „nema razloga da žrtve u Hrvatskoj ne dobiju regionalno priznanje i ne budu zajedničke žrtve". Te žrtve i ini stradalnici moneta su za potkusurivanje i dobar razlog pokvarenjacima za unovčiti tuđu nesreću.

Razumije se zašto Medved i njegovi moraju govori kako govore - "vlada premijera Plenkovića čini sve", sic transit, dakle ništa, jer odnose sa Srbijom drži u zamrzivaču - a možda ni sami u to ne vjeruju, ali jest ludo da od tog eha najviše štete imaju upravo tzv. mali, obični ljudi, u obiteljima koje su ostale bez svojih najmilijih.

Njima se bezočno manipulira i s političkih govornica i s oltara, iz udruga i medija, odasvud gdje ima tih ljudi nahvao (dim Marin). Vuče se nesretne na "događanja naroda" navodno u njihovo ime, podjaruje protiv ovog ili onog na vlasti ili oporbi, laže u njihovo ime, etc. Do gnjusne predizborne nekrofilije, na opće zgražanje svakog s dva zrna soli u glavi.

Sve ankete, međutim, nedvojbeno pokazuju da se većini građana živo fućka ne samo za nezrelu/nakaradnu hrvatsku politiku već i više za političare, za ustaše i partizane, etničke podjele, tzv. nacionalne interese, domovinskoratnu mitologiju što ju je instaliralo "državotvorno plemstvo", koje bogovski živi od nje, etc.

Svi su izgledi - ako je suditi po glasnosti tih što su si umislili da su vlasnici države, naroda, digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja, pa se drčno guraju pred tv-kamere i sazivaju presice - da će uskoro "neuvažavanje" oktroiranih dogmâ o "ljubavi prema domovini i slobodi koju su nam izborili hrvatski branitelji" strogo kazneno goniti.

Po Karamarkovoj zamisli da građani samo među svoja četiri zida smiju govoriti o tomu što misle o hrvatskoj državi, njezinim vrijednostima i vođama? Nazdravlje. Ideja za vola ubit'. Demokratskog, je li.

h-alter