Predsjednici je Hrvatska očito neuspješan projekt, a to je šamar i HDZ-u i Tuđmanu

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović bila je u Sjedinjenim Državama, bila je na zasjedanju Opće skupštine UN-a gdje je promovirala Zlarin, a usputno je u intervjuu za HRT opalila šamar ovdašnjim vlastodršcima, među kojima je i ona, kakav odavno nije opaljen. Bila je to zvučna šamarčina i to prije svega HDZ-u (jer ipak je HDZ od 1990. godine uglavnom na vlasti), a u manjoj mjeri i SDP-u (jer ipak je on od 1990. godine povremeno na vlasti).

Odgovarajući na pitanje o tome što je radila u New Yorku, što je radila na Općoj skupštini UN-a, kazala je da je »jako, jako zadovoljna«. I to je u redu, a onda je uslijedio strahobalni kritički nastavak. Reče predsjednica da nas svi »prepoznaju i govore tako lijepo o Hrvatskoj«. Dodala je da mora ponoviti ono što je rekla u Pittsburghu, a rekla je »danas je prekrasno reći ja sam Hrvat ili ja sam iz Hrvatske kada smo ovdje u svijetu, ali kod kuće još nije«.

Džaba smo krečili

Teško je zamisliti veći poraz hrvatske državotvorne politike koju provodi HDZ, koju provodi već gotovo tri desetljeća (uz dvije kratke stanke izazvane izbornim porazima i izbornim pobjedama SDP-ovih koalicija), teško je zamisliti da netko, pa k tome još netko tko je potekao iz HDZ-a lupa takav šamar tako dugoj vlasti HDZ-a, pokojnom predsjedniku države i stranke Franji Tuđmanu i svemu za što su se oni zalagali. Dakle, mi danas živimo u Hrvatskoj u kojoj još nije prekrasno reći »ja sam Hrvat«, a nije prekrasno ni reći »ja sam iz Hrvatske«. Tako nešto prekrasno je reći u Sjedinjenim Državama, a očito i drugdje u inozemstvu, recimo Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Njemačkoj, Švedskoj, ali u Hrvatskoj - jok.

Pa čemu onda sva ta borba za Hrvatsku, Hrvate i hrvatstvo, ako još uvijek nije prekrasno u Hrvatskoj reći »ja sam Hrvat« ili »ja sam iz Hrvatske«? Zaludu, uglavnom. Sve se svodi na to da je pokojni Boris Maruna imao pravo kada je, nakon što se iz svojih emigrantskih pjesničkih dana vratio u Hrvatsku, napisao »Bilo je lakše voljeti te iz daljine«. No, ta izjava predsjednice Republike otvara i neka druga pitanja. Pa po čemu se to tako korjenito razlikuje današnja Hrvatska, samostalna i suverena, demokratska i višestranačka, od one socijalističke Hrvatske, nesamostalne i nesuverene, nedemokratske i jednopartijske? Ako kod kuće u toj i takvoj (da se poslužimo jednom od omiljenih fraza Franje Tuđmana) Hrvatskoj nije prekrasno reći »Ja sam Hrvat« ili »ja sam iz Hrvatske«, jesmo li svi, a posebno oni koji su uglavnom bili na vlasti, da se poslužimo jednim glasovitim grafitom iz Srbije 1999. godine uoči početka napada NATO-a, »džaba krečili«. U suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj nije prekrasno reći »ja sam Hrvat«? Nema žešće kritike koju je netko uputio HDZ-u. Da Bernardić mjesecima razmišlja, da njegovi suradnici s njime mjesecima razmišljaju, da se cijela opozicija poduhvati iste mentalne i intelektulne vježbe i napora, ne bi se domislili tako nečega. Sve to skupa znači da danas baš i nismo mnogo napredovali od one socijalističke Hrvatske, koju se danas, upravo iz HDZ-a, a svakako iz ustiju predsjednice Republike, nastoji iz crvene prebojati u crnu boju i zaogrnuti koprenom zaborava i antihrvatstva.

Neuspješno društvo

Nije prošlo mnogo otkako je predsjednica Republike u Krapini kazala da se u tim vremenima (Franjo Tuđman i o njima je govorio kao o »zlosilju i mrakobjesju«) Hrvatsku nije smjelo ni spominjati, iako se cijela jedna socijalistička republika cijele jedne Jugoslavije baš hrvatskim imenom zvala.
Sve to skupa znači da je Hrvatska, više od 27 godina nakon međunarodnog priznanja, više od deset godina otkako je članica NATO-a i više od šest godina otkako je članica Europske unije, i stotinjak dana koliko je dijeli od preuzimanja predsjedanjem te iste Unije, naprosto neuspješna država, a nije neuspješna samo država nego su neuspješni i društvo i zajednica, pa i ona Hrvatska demokratska. Ako je tome tako, a sudeći prema izjavi predsjednice Republike jest, postavlja se pitanje smisla cijelog pothvata. Zaputiti se u nešto tako zamašno kao što je stvaranje vlastite države, pokušati ostvariti nešto što većina naroda na svijetu nije uspjela (eto, recimo, Baski i Katalonci, Škoti i Velšani), zato da bi nakon tako dugog razdoblja od formalnog ostvarenja cilja, i ne tako dugog razdoblja od ostvarenja nekih strateških ciljeva kao što su ulazak u NATO i EU, situacija bila takva da nas se tapše po ramenima kada u inozemstvu kažemo da smo Hrvati ili da smo iz Hrvatske, a kod kuće (pri čemu se sve radilo zato da bi nam bilo dobro kod kuće) je stanje daleko od toga da bismo ga mogli proglasiti »prekrasnim«, onda je doista logično postaviti pitanje cilja, smisla i svrhe. Na temelju izjave predsjednice, a nije da je ta izjava bez osnove, možemo zaključiti da su Hrvati i Hrvatska nešto poput poboljšane verzije Poljaka i Poljske iz 19. stoljeća. Za razliku od tadašnjih Poljaka današnji Hrvati imaju državu koju zovu svojom, ali, baš kao i tim Poljacima, najveća im je utjeha ta što ih se u svijetu tapša po ramenu, što se manje ili više opravdano spominje njihova kultura, a od države, ma kako se ona zvala, zapravo i nemaju neke koristi.

Sve to što je predsjednica Republike izrekla u rečenicu-dvije izrekla je uoči predsjedničkih izbora. Naravno da je i ona suodgovorna za takvo stanje. Možda baš i ne mnogo, jer takve su predsjedničke ovlasti, ali možda baš i ne malo, jer ipak je bila članica stranke koja dominira Hrvatskom od 1990. godine. Zgodno je i to što je predsjednica izjavila što je izjavila u Sjedinjenim Državama, jer bit će da je njoj, možda je inspirirana Marunom, Hrvatsku lakše kritizirati iz daljine.

novilist