Dr. Richard D. Wolff je jedan od poznatijih američkih ekonomista i kritičara aktualnog ekonomskog sistema. Studirao je na prestižnim sveučilištima kao što su Harvard College, Stanford University i Yale University.
Zanimljivo je da, kako i sam Wolff priznaje, njegova kritika ne proizlazi iz neke specifične ideologije koja je u oprečnom stajalištu spram kapitalizma, već se primarno bazira na analizi aktualnog stanja i svemu što iz nje proizlazi.
Tako će, primjerice, Wolff priznati da je postojao jedan period u kojem je kapitalizam zaista bio u stanju isporučiti obećano prema većini stanovnika - naravno, iz perspektive stanovnika zapadnog razvijenog svijeta.
No, danas ni to više nije slučaj - "argumenti" s kojima se aktualni ekonomski poredak mogao braniti u debatama ubrzano nestaju.
Richard D. Wolff rođen je 1.4.1942. u gradu Youngstown, američka savezna država Ohio. Doktorirao je ekonomiju na sveučilištu Yale 1969. s disertacijom "Ekonomija kolonijalizma: Britanija i Kenija" koja je kasnije izdana i kao knjiga 1974. Osim engleskog jezika, tečno govori francuski i njemački. Oženjen je i ima dvoje djece.
List The New York Times nazvao ga je "najistaknutijim američkim marksističkim ekonomistom".
Tijekom 80-ih objavio je nekoliko knjiga na temu marksizma: "Rethinking Marxism" (Ponovno promišljanje o marksizmu), "Economics: Marxian versus Neoclassical" (Ekonomija: marksističko naspram neoklasičnoga) i "Knowledge and Class: A Marxian Critique of Political Economy" (Znanje i klasa: marksistička kritika političke ekonomije).
Za promatranje aktualne ekonomske krize, njegovo najvažnije djelo izdano je 2009. pod naslovom "Capitalism Hits the Fan: The Global Economic Meltdown and What to Do About It" (u slobodnom prijevodu: "Kapitalizam je pogodio ventilator: globalni ekonomski kolaps i što napraviti po tom pitanju"* )
* Uzrečica "pogoditi ventilator" u engleskom jeziku koristi se za opisivanje "nezgodne situacije" i skraćenica je od pune rečenice koja doslovno glasi "izmet je pogodio ventilator".
Kritika kapitalizma nemoguća je bez klasne analize i nije pretenciozno konstatirati kako je upravo Richard D. Wolff trenutačno možda i najglasniji ekonomist koji se bavi ovom, danas više no ikad bitnom, problematikom.
U svojoj analizi prepoznaje brzo rastući anti-kapitalistički sentiment koji se budi diljem zapadnog svijeta, posebice u SAD-u, no također točno konstatira kako su ti sentimenti još uvijek segmentirani i usredotočeni na pojedine uske skupine, a ne na cjelokupni sistem.
Pogrešno je situaciju u kojoj se nalazimo pojednostavniti do te točke da se kao centralni, i jedini, problem počinju ciljati, primjerice, samo bankari ili bogati upravitelji. Mnogi su već krenuli u tom pravcu - postoji cijela disidentska scena u ovom trenutku koja se bavi kritikom "pohlepe" i činjenicom da pojedinci ostvaruju gigantske profite.
Naravno, to su jednostavno vidljivi i opće prisutni elementi, no oni nisu - na neki način - "iskvarili" kapitalizam, već je sam kapitalizam taj koji takve elemente stvara.
Tako, primjerice, u isto vrijeme na sceni možemo svjedočiti pojavi brojnih inicijativa koje propagiraju teoriju da je kapitalizam samo "iskvaren" i da ga se vrlo lako može "popraviti" - bilo dodatnim regulacijama, bilo većim intervencijama države ili slično.
Takve inicijative nisu ništa drugo no otpor prema promjeni paradigme koja se svakim novim danom nameće kao neizbježna.
Otpor te vrste ne bi trebao biti nikakvo iznenađenje, dovoljno je pogledati samo noviju povijest i uvidjeti ćemo kako je svaka "promjena" bila gotovo uvijek dočekana s velikim otporom. Ne samo iz polja ekonomije, cijela znanstvena zajednica robuje ovim sentimentima, unatoč činjenici da se predstavlja kao faktualna.
U svojoj knjizi "Struktura znanstvenih revolucija", poznati autor Thomas Samuel Kuhn 1962. je konstatirao kako znanstveni krugovi prihvaćaju revolucionarni napredak periodičnim "promjenama paradigme", a ne progresivnim i linearnim kontinuitetom - što bi bilo daleko logičnije. Slično stanje imamo i u današnjoj ekonomiji, velik broj ljudi - ne samo iz redova "gornje" klase - još uvijek vjeruje, ili se barem nada, da se kapitalizam nekim čudom ponovno može stabilizirati, pa čak da će u bliskoj budućnosti svima nanovo donijeti prosperitet. Zablude su aktualne čak i u jeku potpune militarizacije i kršenja ljudskih sloboda, kao što to svjedočimo ovih dana u SAD-u ili Velikoj Britaniji.
Richard D. Wolff smatra kako tim iluzijama nema mjesta, jedinu "budućnost" kapitalizma profesor Wolff vidi u "Grčkom scenariju" koji će se širiti na druge zemlje, potencijalno i na SAD.
U svojim izlaganjima ipak pazi da ne upadne u zamku beskonačne kritike bez prijedloga za potencijalno rješenje.
Wolff smatra kako je jedino rješenje u radničkom pokretu - konkretno, ističe kako je radničko samoupravljanje potencijalno najbolji odgovor aktualnim problemima.
Kratki pregled važnijih nastupa i govora:
Zanimljivo je prisjetiti se nekih ranijih Wolffovih nastupa i izjava, unatrag nekoliko godina, što pokazuje kako su brojna pitanja i danas vrlo aktualna.
Razgovor za RT: 3.4.2012.
Izdvojeno:
RT: "Koliko je aktualna ekonomska kriza proizvod Wall Streeta?"
RW: "Dopustite da budem maksimalno direktan, jer ovo pitanje mi se često postavlja. Ovo je problem našeg ekonomskog sistema - problem jest Wall Street, koliko i svi drugi. Jasno mi je da postoji želja na ljevici, desnici, pa čak i u centru, da se nađe neka vrsta žrtvenog janjeta.
Ako ste konzervativac onda krivite ljude koji su uzeli hipoteke koje više ne mogu vraćati, ako ste pak liberal onda ste ljuti na bankare koji su im uopće dali takve hipoteke, isključivo iz vlastite pohlepe i želje da zarade na ljudima. Mislim da to nije pravi način za sagledavanje situacije - siromašni ljudi, srednja klasa i bogati, svi oni nastoje organizirati svoje živote prema pravilima koje nameće sam sistem. Bankari rade ono što im bankarski sistem nalaže da rade, isto se odnosi i na svih drugih.
Kada svi ljudi unutar sistema igraju prema pravilima tog sistema i kada je konačni rezultat loš - to znači da je sistem loš".
Kratka analiza: "Kako funkcionira klasa?"
Možda i najvažniji element koji Wolff unosi u javnu debatu je klasna analiza. U ovom kratkom izlaganju i sam konstatira kako je diskurs o klasnoj podjeli možda i najpotisnutija tema danas u SAD:
"Velik broj Amerikanaca inzistira kako se svi nalazimo u srednjoj klasi - kako postoji nekolicina očajno siromašnih na jednoj strani i nekolicina strašno bogatih na drugoj - prema njima to su nebitni ekstremi jer velika većina se nalazi u srednjoj klasi. Ovo je pretvaranje koje ignorira ili zanemaruje postojanje klasnih razlika kao što su: moć, bogatstvo, korporativne strukture."
Kao zaključak kratke analize Wolff ističe: "Smatram da će američki radnici morati ponovno otkriti značenje pojma 'klasa' i preispitati sam sistem koji funkcionira na ovakav način. Radnici će tražiti fundamentalne promjene i kada do toga dođe, ponovno će otkrivati 'jezik klase' i učiti će o njemu od radnika drugih zemalja koji ga nikada nisu ni zaboravili, i tema klase ponovno će ući u diskurs i debatu američkog društva, vjerojatno s osvetom".
U zaključku svog izlaganja Wolff daje suptilnu naznaku nečeg što se popularno može nazvati "klasni rat", no on - kao i mnogi drugi autori - svjestan je činjenice da nije potrebno razbacivati se radikalnim terminima iz jednostavnog razloga - "klasni sukob" (ne nužno nasilan) je neminovan proizvod klasne svijesti i dodatno potenciranje istog može imati samo kontraefekte na široku publiku.
Ponekad je daleko važnije radničkoj publici prezentirati "kako stvari zaista funkcioniraju", nego ih pozivati na revolucionarni obračun - pogotovo u vremenima kada je klasni diskurs zaista gurnut na samu marginu društvene debate.
Predavanje: Rosa-Luxemburg-Stiftung (Berlin), 5.11.2011.
Wolff započinje svoje predavanje kratkim komentarom o Occupy pokretu koji je tada bio aktualan u SAD-u, za kojeg ima samo riječi pohvale - navodi kako je ovo najvažniji pokret koji je stupio na snagu za vrijeme njegove karijere.
U ostatku predavanja fokusira se na temu pokretanja radničkog samoupravljanja i tvrdi kako isto mora proizaći iznutra - iz samog radnog mjesta.
"Odmah na početku reći ću što mislim u najjednostavnijim terminima i kasnije ću se nadovezati na to, ideja je sljedeća: radnici trebaju zamijeniti kapitaliste sa sobom samima. Radnici moraju početi raditi u dvostrukom kapacitetu - uz standardni posao koji su do sada radili, sada se moraju početi baviti i upravljanjem same tvrtke.
Radnici moraju sami donositi sljedeće odluke:
- što proizvoditi?
- kako proizvoditi?
- gdje proizvoditi?
- što napraviti s profitom?
Da budem još jasniji: od ponedjeljka do četvrtka, od 9 do 5, dolazite na posao i obavljate svoje specifične obveze u sklopu podjele rada unutar tvrtke. No, u petak ćete imati cjelodnevne sastanke, s ostalim radnicima, na kojima će se odlučivati o gore navedenim pitanjima".
Wolff tvrdi kako su se socijalizam i komunizam bavili ponajviše makroekonomskim pitanjima, drugim riječima: umjesto tržišta vladala je planska struktura, umjesto privatnog vlasništva dominirala je država.
U svojoj analizi Wolff odlično zamjećuje probleme tih sistema - državni/planski socijalizam 20. stoljeća nije doveo do radikalne transformacije radnog mjesta. U esenciji malo se toga promijenilo u organizaciji najvažnijeg elementa - dodatne kreirane vrijednosti.
Nema zabune - ono što Wolff vidi kao jedinog mogućeg nasljednika kapitalizma je socijalizam. No, od iznimne je važnosti izvršiti diferencijaciju socijalizma kakvog poznajemo iz vremena 20. stoljeća i potencijalnog oblika koji bi trebao zamijeniti aktualnu kapitalističku strukturu.
(s time da Wolff o socijalizmu govori "općenito" - bez ikakve diferencijacije o recimo sovjetskom ili jugoslavenskom modelu, koji su bili bitno različiti)
Radnička samouprava kakvu zagovara Wolff zaista ima jako malo veze sa socijalizmom 20. stoljeća - kao prvo, novi model u potpunosti negira postojanje nekakve snažne partijske nomenklature, a samim time i potrebe za reliktima prošlosti kao što su masovne brončane figure ili slično.
Socijalizam 20. stoljeća je pokazao da nitko nikada radnicima neće dati apsolutnu vlast, pa čak kada se i formalno kune u nju.
Progresivne ideje koja danas zastupaju autori i ekonomisti kao što su Richard D. Wolff, nemaju gotovo nikakve dodirne točke s državnim socijalizmom 20. stoljeća - ta diferencijacija je od neizmjerne važnosti jer u suprotnome dolazimo u opasnost da zbog nedostatka činjenica zalutamo u slijepu ulicu s oznakom "koja je alternativa kapitalizmu? p.s. socijalizam provjereno ne valja".
Klasični - ili originalni - marksizam, na kojeg se Richard D. Wolff često referira, zagovara tezu da radnicima nitko nikada neće dati kontrolu, već da je oni sami moraju preuzeti. Svakome tko je upoznat s 20. stoljećem biti će jasno da su te teorije značajno drugačije od socijalističkih pokreta koji u esenciji nisu bili predvođeni radničkom klasom, makar se tako predstavljali, već primarno snažnim partijama.
Richard D. Wolff je u pravu kada konstatira da su radnici u tim državama bili slobodni od uprave, ali upravu su sada zamijenili državni službenici - u konačnici nije se došlo niti blizu teoriji koja zagovara "radnici moraju sami donositi odluke" (vidi istaknuti dio gore).
Wolff priznaje kako su socijalističke revolucije 20. stoljeća imale brojne pozitivne elemente i mnogo toga se učinilo da se poboljša opće stanje, no ističe da je glavni problem - zbog kojega je došlo i do kolapsa - nepostojanje čvrste baze koja bi spriječila da svi pozitivni elementi mogu biti ponovno podobni reviziji.
Ta čvrsta baza - još jednom - je radnička samouprava.
Da li bi radnici, da im je zaista prepušteno vlasništvo, ikada pristali svoje tvrtke prepustiti u ruke privatnika i tajkuna u procesu privatizacije? Nikada, to bi bio potpuni apsurd. Socijalizam 20. stoljeća morao je radničkoj klasi prepustiti upravljanje, time stvarajući konačnu kočnicu protiv bilo kakvog oblika revizionizma.
U ostatku predavanja Richard D. Wolff opisuje kako bi izgledala potencijalna instalacija radničkog samoupravljanja i kako je do nje moguće doći.
Richard D. Wolff - predavanje "Capitalism Hits the Fan" (2009)
Predavanje "Capitalism Hits the Fan" je ujedno naslov istoimene knjige profesora Richard D. Wolffa i zasigurno njegovo najvažnije djelo do sada koje ga je postavilo u ekonomskom "mainstreamu". U dvosatnom predavanju objašnjava uzroke koji su doveli do globalne krize 2008. posebno se fokusiravši na fenomene koji su se počeli javljati još 70-ih godina - prije svega činjenicu da su radničke plaće prestale kontinuirano rasti dok se produktivnost nastavljala povećavati.
Richard D. Wolff na webu:
službene stranice: http://rdwolff.com/
Na službenim stranicama nalaze se gotovo sve poveznice na održana predavanja, video zapisi, kolumne i drugi bitni materijali.
Nadalje, Wolff svakog mjeseca objavljuje predavanja o aktualnom stanju ekonomije u svijetu, na svojem YouTube kanalu, njih možete gledati OVDJE (s oznakom "Global Capitalism Monthly: Economic Update"), a ovo je zadnje predavanje za kolovoz 2016:
