Novinarstvu tek predstoje borbe koje su radnici u drugim sektorima već započeli. Borba za medije mora biti dio širih društvenih borbi. Te borbe nisu samo borbe za drugačije sadržaje, već i za drugačije proizvodne odnose.
Kriza medija u Hrvatskoj ovih dana doseže svoje vrhunce. Sada se čini da novina uopće više neće biti. U kriznim odnosima, novinari su, iscipelirani i pregaženi, postali nešto kao radnici bez klasne svijesti.
Kraj 10. mjeseca je obilježilo nekoliko kriznih događaja; najprije je najavljeno ukidanje zagrebačkog dopisništva Slobodne Dalmacije. Onda su radnici Tiskare Vjesnik krenuli u štrajk. Novine su štampane drugdje, a čitatelji ponekih izdanja su ostali bez redovnih priloga. Negdje u istom periodu, posrnuli gigant - EPH je najavio kresanje plaća novinarima i urednicima. Osim ovih recentnih događanja, u protekle dvije godine prestali su izlaziti Vjesnik, Nacional i Forum, a od onih nepolitičkih - Arena, Klik i Plan B, da spomenemo samo neke.
Medijska industrija grca, prije svega ona tiskanih medija, a zarada na koje su novinski izdavači u Hrvatskoj navikli, jednostavno više nema. Zgrade su pod hipotekom, strani partneri se izvlače - u slučaju EPH ili je pak već prodano sve što se prodati moglo - procjenjuje se da je Styria iz Večernjaka i sestrinskih kompanija do sada izvukla oko milijardu kuna.
Kriza medijske industrije potresa cijeli svijet pa se te globalne prilike preslikavaju i unutar Hrvatske, ali na zapadnom Balkanu one dobivaju posve lokalne boje. Tajkunske afere, prvobitna akumulacija kapitala kriminalnom pretvorbom koja do dana današnjeg nije dobila sudski epilog - u slučaju prodaje Slobodne Dalmacije, kolonijalne težnje stranih ulagača - u slučaju Styriekoja na hrvatskom tržištu primjenjuje posve drugačija pravila od onih u Austriji te prekrajanje radnog zakonodavstva samo su neki od posve lokalnih trendova i tema. Ti trendovi su za posljedicu imali pad kvalitete izvještavanja i opće srozavanje profesije.
U Hrvatskoj redakcije nemaju statute, iako je njihovo postojanje propisano Zakonom o medijima. Kao posljedicu imamo novinarske i uredničke neslobode, a piše se samo ono što vlasnicima odgovara. Pa onda ovisi tko je s kim u dilu, u maloj i uglavnom incestuoznoj močvari hrvatske politike i korporativnih imperija. Konzum i Telekom operateri su svete krave o čijim malverzacijama se uglavnom šuti jer jedini još plaćaju oglasne prostore. Simptomatično je da su istraživanja o samim medijima - njihovom vlasništvu i poslovanju, ako se igdje i pojave - financirana isključivo novcem internacionalnih istraživačkih mreža, poput ove o RPO-u, ili pak sjajnog istraživanja o poslovanju WAZ-a na Balkanu.
Čitatelji - i sami osiromašeni, piju kavu kod kuće, a umjesto novina - čitaju Konzumove letke. Njihovo povjerenje u medije je također na niskim granama. I ne, to nepovjerenje u medijsku sliku svijeta se nije pojavilo zbog blogova i interneta. Nepovjerenje je tu jer su mediji postali svijet za sebe koji uslužuje interese i izdaje svoje temeljne funkcije.
Koja je bila uloga novinara u propadanju profesije? Poneki od njih su brojali krva zrnca i organizirali lov na vještice tokom devedesetih. Onda su počeli jesti u Esplanadi. Pa su nam u periodima krize servirali večere od pet sljedova i visokoumne pizdarije. Napravili su sve kako bi tranzicija i kapitalizam bili promovirani i prikladno zapakirani. Putem su se izgubili pošteni i časni. Ostali bez posla. Promijenili profesije. Završili u manjinskim i neprofitnim redakcijama. Sudili se po sudovima. Jednostavno izblijedili.
Novinarski prekarijat
Uz ne preveliku buku, u zadnje tri godine, ukupno je otpušteno 300 novinara. Na zavodu ih je trenutačno 690. Od onih zaposlenih, na famozni RPO ih je prebačeno oko 400. Poneki izdavači - poput Bussines Media Group (donedavni izdavač Bussines.hr i Aktuala) objavljuju oglase za posao ili pak pokreću nova izdanja iako je jasno da svoje suradnike neće platiti. Polako i sigurno izbijanje radnog odnosa iz novinarske profesije je stvorilo novu vrstu prekarijata - onog novinarskog koji luta našim medijskim je stvorilo novu vrstu prekarijata - onog novinarskog koji luta našim medijskim je stvorilo novu vrstu prekarijata - onog novinarskog koji luta našim bespućem, na milost i nemilost vlasnika, uz minimum ili nimalo radnih prava. Kvaliteta izvještavanja ili pak istina su pale pod teretom pukog preživljavanja.
Status hrvatskih novinara se krije iza tri mala slova - RPO ili popularno nazvanih honoraraca. O RPO-u je već dosta pisano, promijenilo se nije ništa. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u radnom sporu koji je protiv poslodavca - Slobodne Dalmacije pokrenula novinarka Nataša Škaričić, jasno je dokazano i eleborirano da "RPO ugovori" zapravo predstavljaju ugovore o radu, dok ih poslodavci tumače po svome - kao ugovore o djelu, što im onda ostavlja puno manevarskog prostora u slučaju otkaza. Na ovu presudu koja zapravo govori o zlouporabi radnog zakonodavstva, izadavači se ne obaziru puno, pa traže posve slobodnu i još masovniju primjenu RPO sustava. U Ministarstvu rada kažu da nisu nadležni, a Ministarstvo financija i Državni inspektorat paze da im oči ostanu čvrsto zatvorene.
Sustav RPO-a za izdavače osim rezanja troškova - jer su redovne plaće puno skuplje - znači i puno više. Budući da novinari koji rade u RPO-u nisu članovi sindikata i ovise u potpunosti o hiru vlasnika - koji im vrlo jednostavno može otkazati suradnju čak i ako su u redakciji proveli više godina - na njih se uvijek može računati da će biti tu. Da će proizvoditi novine čak i kad njihovi kolege štrajkaju. RPO je tako na najbolji način izazvao razdvajanje unutar medijske tvornice - osjetno i u samim redakcijama, između "stalnih" i RPO-ovaca. Zbog čega uglavnom nije moguće stvoriti široku frontu i organizirati suvisli štrajk. Oko bilo koje teme.
Resorno ministarstvo i smanjenje PDV-a
Ministarstvo kulture kao resorno ministarstvo je u svojoj novoj postavi pokrenulo niz sastanaka sa zainteresiranim stranama, od izdavača, novinara do predstavnika komercijalnih i neprofitnih medija. Formirane su i radne grupe - sastavljene uglavnom od novinara, kojima je cilj baviti se s urgentnim pitanjima profesije, statuta redakcije, RPO-a ali i financiranja javnih medija. Na sastancima ministarstva se novinari iz nekoliko velikih redakcija uopće ne pojavljuju - jer im to brane urednici i vlasnici. Jer se uglavnom boje. Jer njihovi vlasnici misle da nove ćelije komunističke partije u ministarstvu upravo spremaju oružani ustanak.
Izdavači također hodočaste Ministarstvo i hrabro i nezaustavljivo traže daljnju fleksibilizaciju radnih mjesta kao i sniženje PDV-a na pet umjesto dosadašnjih deset posto jer je, eto, javni interes da čitamo Jutarnji ili pak Večernji list. Na tribini HND-a početkom mjeseca koja se bavila krizom medija, Boris Trupčević, kao predstavnik izdavača, poziva na dijalog. Onaj između novinara i izdavača - "koji su prirodom stvari upućeni jedni na druge". Predsjednici Sindikata novinara i HND se nekako slažu, treba ući u dijalog, treba vjerojatno sniziti i PDV. Jer bolje da se još koja kuna izgubi u džepovima vlasnika, pa možda i novinari ušićare nešto. Novinarima Trupčević pak patronizirajući poručuje: "Ne dajte da vas država organizira u neke svoje radne grupe". Isti je to Trupčević koji je na štrajk Večernjaka odgovorio đonom i zainatio se da od zahtijeva ne prizna apsolutno ništa. I da proizvede novine i za vrijeme štrajka - gotovo isključivo pomoću RPO-ovaca. Koji onda dijalog? I da li nam uopće trebaju tiskani mediji kakve imamo? Ili treba pustiti da staro propadne, a novo da se rodi?
Prema novim proizvodnim odnosima
Novinari do sada - neke nove modele nisu bili u stanju misliti. Za razliku od industrijskih radnica i radnika koji su štrajkali glađu - Kamensko, blokirali tvornice - Petrokemija, betonom zalijevali strojeve - Jedinstvo, blokirali ulaz stečajnoj upraviteljici - Jadrankamena, predlagali nove modele upravljanja - RIZ - ništa se slično u ovoj slobodno lebdećoj profesiji nije dogodilo. Bio je taj jedan štrajk - neuspješan u smislu ostvarenja zahtijeva - u Večernjemi to je otprilike to. U laži zvanoj socijalni dijalog, smišljenoj uglavnom radi pacifizacije sindikalne energije, HND povremeno piše rosvjedna pisma, a danas zajedno sa Sindikatom novinara dio spasa vidi i u smanjenju PDV-a i ponovo - dijalogu.
Političko organiziranje novinara koji stoje zajedno kao kolektivna snaga i kao takvi određuju uvjete svoga rada i profesije, ne postoji. Ne postoji niti umrežavanje i solidarnost s drugim društvenim skupinama. Mogućnost granskog štrajka se trenutačno čini čistom fikcijom. Novinar, iscepelaren i ponižen se ovdje pojavljuje kao radnik bez klasne svijesti. On najčešće sebe ne shvaća kao radnika, već kao tumača informacija koji se kreće u nekom slobodnom prostoru kreative i interpretacije, daleko od rada i klase. Lijevo orijentirane publikacije pak, tematiziraju rad i klasu, ali se u stvarnosti zadovoljavaju preživljavanjem na skresanom državnom budžetu, pa prostore slobode proširuju samo u intelektualnoj tvornici i na papiru, dok svoje suradnike najčešće ne plaćaju.
Novinarstvu tek predstoje borbe koje su radnici u drugim sektorima već započeli. Borba za medije mora biti dio širih društvenih borbi. Te borbe nisu samo borbe za drugačije sadržaje, već i za drugačije proizvodne odnose.
Izvor: H-alter
Kriza medija u Hrvatskoj ovih dana doseže svoje vrhunce. Sada se čini da novina uopće više neće biti. U kriznim odnosima, novinari su, iscipelirani i pregaženi, postali nešto kao radnici bez klasne svijesti.
Kraj 10. mjeseca je obilježilo nekoliko kriznih događaja; najprije je najavljeno ukidanje zagrebačkog dopisništva Slobodne Dalmacije. Onda su radnici Tiskare Vjesnik krenuli u štrajk. Novine su štampane drugdje, a čitatelji ponekih izdanja su ostali bez redovnih priloga. Negdje u istom periodu, posrnuli gigant - EPH je najavio kresanje plaća novinarima i urednicima. Osim ovih recentnih događanja, u protekle dvije godine prestali su izlaziti Vjesnik, Nacional i Forum, a od onih nepolitičkih - Arena, Klik i Plan B, da spomenemo samo neke.
Medijska industrija grca, prije svega ona tiskanih medija, a zarada na koje su novinski izdavači u Hrvatskoj navikli, jednostavno više nema. Zgrade su pod hipotekom, strani partneri se izvlače - u slučaju EPH ili je pak već prodano sve što se prodati moglo - procjenjuje se da je Styria iz Večernjaka i sestrinskih kompanija do sada izvukla oko milijardu kuna.
Kriza medijske industrije potresa cijeli svijet pa se te globalne prilike preslikavaju i unutar Hrvatske, ali na zapadnom Balkanu one dobivaju posve lokalne boje. Tajkunske afere, prvobitna akumulacija kapitala kriminalnom pretvorbom koja do dana današnjeg nije dobila sudski epilog - u slučaju prodaje Slobodne Dalmacije, kolonijalne težnje stranih ulagača - u slučaju Styriekoja na hrvatskom tržištu primjenjuje posve drugačija pravila od onih u Austriji te prekrajanje radnog zakonodavstva samo su neki od posve lokalnih trendova i tema. Ti trendovi su za posljedicu imali pad kvalitete izvještavanja i opće srozavanje profesije.
U Hrvatskoj redakcije nemaju statute, iako je njihovo postojanje propisano Zakonom o medijima. Kao posljedicu imamo novinarske i uredničke neslobode, a piše se samo ono što vlasnicima odgovara. Pa onda ovisi tko je s kim u dilu, u maloj i uglavnom incestuoznoj močvari hrvatske politike i korporativnih imperija. Konzum i Telekom operateri su svete krave o čijim malverzacijama se uglavnom šuti jer jedini još plaćaju oglasne prostore. Simptomatično je da su istraživanja o samim medijima - njihovom vlasništvu i poslovanju, ako se igdje i pojave - financirana isključivo novcem internacionalnih istraživačkih mreža, poput ove o RPO-u, ili pak sjajnog istraživanja o poslovanju WAZ-a na Balkanu.
Čitatelji - i sami osiromašeni, piju kavu kod kuće, a umjesto novina - čitaju Konzumove letke. Njihovo povjerenje u medije je također na niskim granama. I ne, to nepovjerenje u medijsku sliku svijeta se nije pojavilo zbog blogova i interneta. Nepovjerenje je tu jer su mediji postali svijet za sebe koji uslužuje interese i izdaje svoje temeljne funkcije.
Koja je bila uloga novinara u propadanju profesije? Poneki od njih su brojali krva zrnca i organizirali lov na vještice tokom devedesetih. Onda su počeli jesti u Esplanadi. Pa su nam u periodima krize servirali večere od pet sljedova i visokoumne pizdarije. Napravili su sve kako bi tranzicija i kapitalizam bili promovirani i prikladno zapakirani. Putem su se izgubili pošteni i časni. Ostali bez posla. Promijenili profesije. Završili u manjinskim i neprofitnim redakcijama. Sudili se po sudovima. Jednostavno izblijedili.
Novinarski prekarijat
Uz ne preveliku buku, u zadnje tri godine, ukupno je otpušteno 300 novinara. Na zavodu ih je trenutačno 690. Od onih zaposlenih, na famozni RPO ih je prebačeno oko 400. Poneki izdavači - poput Bussines Media Group (donedavni izdavač Bussines.hr i Aktuala) objavljuju oglase za posao ili pak pokreću nova izdanja iako je jasno da svoje suradnike neće platiti. Polako i sigurno izbijanje radnog odnosa iz novinarske profesije je stvorilo novu vrstu prekarijata - onog novinarskog koji luta našim medijskim je stvorilo novu vrstu prekarijata - onog novinarskog koji luta našim medijskim je stvorilo novu vrstu prekarijata - onog novinarskog koji luta našim bespućem, na milost i nemilost vlasnika, uz minimum ili nimalo radnih prava. Kvaliteta izvještavanja ili pak istina su pale pod teretom pukog preživljavanja.
Status hrvatskih novinara se krije iza tri mala slova - RPO ili popularno nazvanih honoraraca. O RPO-u je već dosta pisano, promijenilo se nije ništa. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u radnom sporu koji je protiv poslodavca - Slobodne Dalmacije pokrenula novinarka Nataša Škaričić, jasno je dokazano i eleborirano da "RPO ugovori" zapravo predstavljaju ugovore o radu, dok ih poslodavci tumače po svome - kao ugovore o djelu, što im onda ostavlja puno manevarskog prostora u slučaju otkaza. Na ovu presudu koja zapravo govori o zlouporabi radnog zakonodavstva, izadavači se ne obaziru puno, pa traže posve slobodnu i još masovniju primjenu RPO sustava. U Ministarstvu rada kažu da nisu nadležni, a Ministarstvo financija i Državni inspektorat paze da im oči ostanu čvrsto zatvorene.
Sustav RPO-a za izdavače osim rezanja troškova - jer su redovne plaće puno skuplje - znači i puno više. Budući da novinari koji rade u RPO-u nisu članovi sindikata i ovise u potpunosti o hiru vlasnika - koji im vrlo jednostavno može otkazati suradnju čak i ako su u redakciji proveli više godina - na njih se uvijek može računati da će biti tu. Da će proizvoditi novine čak i kad njihovi kolege štrajkaju. RPO je tako na najbolji način izazvao razdvajanje unutar medijske tvornice - osjetno i u samim redakcijama, između "stalnih" i RPO-ovaca. Zbog čega uglavnom nije moguće stvoriti široku frontu i organizirati suvisli štrajk. Oko bilo koje teme.
Resorno ministarstvo i smanjenje PDV-a
Ministarstvo kulture kao resorno ministarstvo je u svojoj novoj postavi pokrenulo niz sastanaka sa zainteresiranim stranama, od izdavača, novinara do predstavnika komercijalnih i neprofitnih medija. Formirane su i radne grupe - sastavljene uglavnom od novinara, kojima je cilj baviti se s urgentnim pitanjima profesije, statuta redakcije, RPO-a ali i financiranja javnih medija. Na sastancima ministarstva se novinari iz nekoliko velikih redakcija uopće ne pojavljuju - jer im to brane urednici i vlasnici. Jer se uglavnom boje. Jer njihovi vlasnici misle da nove ćelije komunističke partije u ministarstvu upravo spremaju oružani ustanak.
Izdavači također hodočaste Ministarstvo i hrabro i nezaustavljivo traže daljnju fleksibilizaciju radnih mjesta kao i sniženje PDV-a na pet umjesto dosadašnjih deset posto jer je, eto, javni interes da čitamo Jutarnji ili pak Večernji list. Na tribini HND-a početkom mjeseca koja se bavila krizom medija, Boris Trupčević, kao predstavnik izdavača, poziva na dijalog. Onaj između novinara i izdavača - "koji su prirodom stvari upućeni jedni na druge". Predsjednici Sindikata novinara i HND se nekako slažu, treba ući u dijalog, treba vjerojatno sniziti i PDV. Jer bolje da se još koja kuna izgubi u džepovima vlasnika, pa možda i novinari ušićare nešto. Novinarima Trupčević pak patronizirajući poručuje: "Ne dajte da vas država organizira u neke svoje radne grupe". Isti je to Trupčević koji je na štrajk Večernjaka odgovorio đonom i zainatio se da od zahtijeva ne prizna apsolutno ništa. I da proizvede novine i za vrijeme štrajka - gotovo isključivo pomoću RPO-ovaca. Koji onda dijalog? I da li nam uopće trebaju tiskani mediji kakve imamo? Ili treba pustiti da staro propadne, a novo da se rodi?
Prema novim proizvodnim odnosima
Novinari do sada - neke nove modele nisu bili u stanju misliti. Za razliku od industrijskih radnica i radnika koji su štrajkali glađu - Kamensko, blokirali tvornice - Petrokemija, betonom zalijevali strojeve - Jedinstvo, blokirali ulaz stečajnoj upraviteljici - Jadrankamena, predlagali nove modele upravljanja - RIZ - ništa se slično u ovoj slobodno lebdećoj profesiji nije dogodilo. Bio je taj jedan štrajk - neuspješan u smislu ostvarenja zahtijeva - u Večernjemi to je otprilike to. U laži zvanoj socijalni dijalog, smišljenoj uglavnom radi pacifizacije sindikalne energije, HND povremeno piše rosvjedna pisma, a danas zajedno sa Sindikatom novinara dio spasa vidi i u smanjenju PDV-a i ponovo - dijalogu.
Političko organiziranje novinara koji stoje zajedno kao kolektivna snaga i kao takvi određuju uvjete svoga rada i profesije, ne postoji. Ne postoji niti umrežavanje i solidarnost s drugim društvenim skupinama. Mogućnost granskog štrajka se trenutačno čini čistom fikcijom. Novinar, iscepelaren i ponižen se ovdje pojavljuje kao radnik bez klasne svijesti. On najčešće sebe ne shvaća kao radnika, već kao tumača informacija koji se kreće u nekom slobodnom prostoru kreative i interpretacije, daleko od rada i klase. Lijevo orijentirane publikacije pak, tematiziraju rad i klasu, ali se u stvarnosti zadovoljavaju preživljavanjem na skresanom državnom budžetu, pa prostore slobode proširuju samo u intelektualnoj tvornici i na papiru, dok svoje suradnike najčešće ne plaćaju.
Novinarstvu tek predstoje borbe koje su radnici u drugim sektorima već započeli. Borba za medije mora biti dio širih društvenih borbi. Te borbe nisu samo borbe za drugačije sadržaje, već i za drugačije proizvodne odnose.
Izvor: H-alter
