U balkanskim zemljama nevjerojatno se ukorijenila sintagma ”obiteljsko srebro”. To je formulaična formulacija (ono što se prije zvalo ”novinski klišej”) koja se upotrebljava da sugerira ”neprocjenjivu” vrijednost neke imovine koju društvena vlast, vlada i parlament, pokušavaju prodati ili iznajmiti davanjem u koncesiju, umjesto da je čuvaju kao zajedničko naslijeđe zajednice, neprocjenjivu vrijednost, naš ”nacionalni interes”, djedovinu koju smo (braćo!) preuzeli od predaka i moramo je stoga predati netaknutu sljedećim generacijama (nego šta, evala!) kako bi se očuvala sama bit, zalog postojanja nacije u nesagledivoj, uvijek opasnoj budućnosti…Nevjerojatno je koliko je u samoj toj metafori – obiteljsko srebro – akumulirano laži, predresuda indoktrinarne zadrtosti, neznanja, straha, bojazni od ”drugog”, od promjena, sadašnjosti i budućnosti, što su sve simptomi paranoje koja opsjeda ”nedovršene balkanske države” obilježene konzervativizmom, antimodernizmom i reakcionarnim idejama koje je najuvjerljivije opisao još István Bibó, mađarski politički teoretičar, u svojoj seminalnoj studiji objavljenoj deset godina poslije njegove smrti, na francuskom (Misére des petits États d’Europe de l’Est. L’Harmattan, Paris, 1986).
Kao prvo, što je uopće obiteljsko srebro? To je srebreni escajg, pribor za jelo s pripadajućim posudama i vazama, podlogama za tanjure, ringovima za salvete, poslužavnicima i svim ostalim drangulijama kojima se oprema bogataški stol, u kombinaciji s kristalnim čašama, porcelanskim tanjurima i zdjelama te damastnim (gusto tkanim) stolnjacima i salvetama koje se vade iz škrinje za posebne prilike. U bečkom dvorcu Hofburg mogu se u muzeju carske kuhinje razgledati sve zbirke sačuvane iz ostavštine Habsburga, koje se i danas koriste, jer je na istom mjestu rezidencija predjednika Republike, a on se također koristi tim erarom kad priređuje diplomatske prijeme… Habsburška srebrnina je pritom – zlatnina, a najfascinantniji veliki je stolni postav načinjen od jedne tone zlata naručen i zgotovljen za investituru Franje Ferdinanda, do koje nije došlo iz poznatih razloga, usljed famoznih peripetija na jednom kraju carstva, u kraju koji se ni do danas nije posve smirio, jer je to ”zona sumraka”, europski Kurdistan… Nastojeći izolirati taj problem u historijskom kontekstu, nedavno sam na pitanje ”Što je, ustvari, Hrvatska?” vješto formulirao i pametno odgovorio: ”Balkanski Divlji Zapad europskog Bliskog Istoka…” To, dakako, vrijedi za sve ove zemlje gdje, što je volio reći Vlado Bakarić govoreći o bilo kojem problemu socijalizma, ”staro više ne postoji, a novo još nije zaživjelo”. Odnosi se samo na bivšu Jugoslaviju, jer Slovačka i Rumunjska, primjerice, davno su iz najdubljeg kapitalizma, prešli u najčišći kapitalizam, gotovo usporediv s egzemplarnim poljskim i češkim…
Obiteljsko srebro po obiteljskoj tradiciji ide jednom nasljedniku, ne dijeli se vilicu po vilicu, nož po nož raznim članovima ”ožalošćene familije”. No, to je, naravno, u dubokom neskladu s današnjim demokratskim zakonom o nasljeđivanju, gdje su svi jednaki, a feudalne i patrimonijalne običajne institucije obesnažene. U istom generacijskom redu, svi su izjednačeni, osim ako oporuka drukčije ne odredi, a i onda se ona može uspješno osporiti, ako u prihvatljivoj i zakonskoj mjeri ne kompenziraju svi oni s podjednakim pravom nasljeđivanja. Upravo to je razlog što obiteljska srebrnina više ne postoji gotovo ni u jednoj obitelji iz ovoga podneblja – bilo je u posljednje vrijeme previše ratova, revolucija, embarga i svakojakih nevolja, da bi se bilo koja tradicionalna vrijednost očuvala neizmijenjena… Od svih ljudi koje poznajem u regiji (a poznajem ih jako puno), pada mi napamet samo jedan jako bogati gospodin, kojega bismo možda mogli nazvati ”tajkunom”, što je termin koji sam osobno uveo u novine (u ”Globus” prije dvadeset godina, kopirajući naziv iz časopisa ”Fortune” Henryja Lucea, osnivača ”Time” magazina, gdje se u doba velike ekonomske krize, primjenjivao na poduzetnike, entrepenere, a znači – indijanski poglavica, isto što i šef, iliti chief). Taj gospodin ima frak koji odijeva kad ide na bečki bal, a srebrnina mu je francuska, meni osobno najmiliji ”Christofle” (sjedište firme je na pariškom Place de Victoire), dok je kristal francuski ”Bollinger”, ipak superioran nekoć u zagrebačkim boljim kućama uobičajenom češkom, a porcelan – tu ne može biti puno odstupanja ako je riječ o Zagrebu – Meissen s plavim uzorkom Zwiebelmuster (tvornica je utemeljena 1710.). Mnoge zagrebačke obitelji i neke riječke, imaju još dio ili poneki komad koji je nekako došao u ruke ljudi današnje generacije – ja sam, recimo, dobio jednu rukom oslikanu šalicu koju mi je ostavila prateta iz Opatije, nekoć dio servisa za 72 osobe, što je možda pripadalo Catherine Schrat, nelijepoj ljubavnici Franje Josipa. Živjela je u vili u Opatiji i ondje umrla 1940. u 86. godini.
Kad sve ovo sagledamo, moramo se upitati – kakve veze imaju ove male, praktično provizorne države bogato izmistificirane prošlosti, ubogarske sadašnjosti i posve neizvjesne budućnosti, s ljudima koji posjeduju obiteljsko srebro?
Da, mi imamo naše more, naše šume, naše neprocjenjive resurse koje nam svi žele na prevaru oduzeti, ali s druge strane, imamo naše vojske siromašnih, koji žive u tihoj bijedi i kopaju po kontejnerima, ili obitavaju u tek nešto manje beznadnoj neimaštini, imamo naše mlade koji su masovno nezaposleni i jasno osjećaju da im perspektivu pružaju jedino udaljene europske države i zemlje na drugim kontinentima. No, najvažnije je da mi pritom čuvamo ”obiteljsko srebro”! ”Nije vreme za prodaju Telekoma i Aerodroma!”, objavljuje u novinama Ivan Stefanović lider srpske opozicije, štoviše, ministar privrede ”vlade u sjeni” Demokratske stranke… Istodobno, ”Slovenci su razočarani”, javlja zagrebački ”Poslovni dnevnik”, ”ponude za Telekom Slovenije daleko su ispod očekivanja!”
A što su očekivali? Ta monopolska relativno mala slovenska državna firma kotira na burzi sa 132 eura po dionici, što bi joj, matematički, pridalo vrijednost od 870 milijuna eura, samo što im jedini kupci, Deustche Telekom i britanski fond Cinven nude – 115 eura, znači tek oko pola milijarde! Sad su se sjetili kako su 2008. dobili ponudu islandske telekom-kompanije od – 400 eura po dionici, pa su otklonili, računajući da će vrijednost rasti… Jer, to je slovensko ”obiteljsko srebro” i valjda se podrazumijeva da cio svijet samo čeka priliku da se uključi na slovensko tržište s nešto manje od 2 milijuna ljudi, umjesto da se zafrkava s, recimo, indonezijskim s 250 milijuna i rastom BDP-a od 5% godišnje. Pritom je bruto domaći proizvod po glavni stanovnika u Indoneziji od oko 10 tisuća dolara samo malo niži od srpskog od oko 12,5 tisuća (podaci po PPP-metodologiji).
Slovenski je premijer Miro Cerar (da, sin onoga s konja s hvataljkama), lik kojega ideološki ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep, pošto je čisti konzervativac, što u slovenskim okvirima znači – kriptokumunist povezan s Kučanovim lobijem. Njegov ministar obrane – bila je to velika afera, pa ga je ipak morao otpustiti – prisluškivao je ljude involvirane u privatizaciju Telekoma, i kad je skandal pukao u parlamentu, tvrdio da je pitanje održanja te nacionalne kompanije pitanje – nacionalne sigurnosti. I taj se biped bez hvataljki očito, ne vidi u Europi, nego identificira s Bazom 20 u Kočevskom rogu, gdje su slovenski policajci, partizani i udbaši uvijek spremni opet otići u ilegalu, kao 1941. i 1991. ako se, naime, pojavi neka prijeteća strana sila, primjerice njemački mobilni Telekom.
Dakle, zašto još nije vrijeme da se proda u koncesiju Aerodorom ”Nikola Tesla”, odnosno srpski Telekom? Srpski je Telekom svojedobno – za velike pare kupio onaj u Republici Srpskoj pa ga lijepo konsolidirao, a posjeduje i crnogorskog nacionalnog operatera. Barem se utoliko ostvario projekt velikosrpskog širenja bez roaminga, što zaista nešto vrijedi – ne toliko moralno, koliko u novcu, ali samo za sada… U međuvremenu, srebro ili nesrebro, pojavio se, naime, Viber. Facebook Messenger. Skype. Whatsapp. Što to znači? Core-biznis telekoma pada, pa se kompanijski razvoj u tim firmama mora hitno prefilozofirati na neku distribuciju sadržaja, možda distribuciju uopće, dostavu u kuću, hitnu poštu, dobavu krpica i đinđa preko Interneta, neku Alibaba-špediciju, tko zna… Naime, netko zna, i već primjenjuje, a tko ne primijeni, propast će već sutra, jer više ni logika i ekonomija veličine nije dovoljna garancija opstanka, a nekmoli razvoja.
Svijet je postao jako kompliciran, kao i biznis – milijarde se komitiraju u sekundi, a tko misli da se može napredovati na bazi zaštite nacionalnih vrijednosti i resursa, te konzervativnog gospodarenja onim što se smtra ”obiteljskom srebrninom”, lud je kao Šešelj, bespomoćan u modernom svijetu. Ja se, inače, više bojim glupih, nego zločestih – sa zločestima se možeš dogovoriti, potkupiti ih i navesti da se drukčije postave. Glupi su pak fetišisti svojih prevladanih uvjerenja, ogorčeni jer vide da njihova misao nema energiju, budući da je izopćena iz svijeta, pa zapadaju u mentalno stanje koje može biti jako opasno zahvati li cijelu naciju…
Ali, evo i jednostavnog teorijskog razjašnjenja na početku postavljenog pitanja o ”čuvanju naslijeđa”. U samoj postavki problema načinjena je metodološka greška – vlasništvo nad ”djedovinom”, ”obiteljskim srebrom”, resursima ili tradicijskim ”moralnim kapitalom” tekovina je zajednice (Gemeinschaft) i pripada svakom članu te zajednice u idealnom omjeru, ali samo kao pravo na participaciju u ”profitu”, koristi od eksploatacije toga vlasništva, imanja ili kulta. No, društvene institucije (Gesellschaft) pravno reguliraju upravljanje tim dobrima i parlamentarna vlast legitimno njime upravlja, dok mu neka zamišljena ”zajednica” ne može to osporiti ili priječiti, jer u ime zajednice u raspolaganju vlasništvom u javnoj domeni ne može govoriti nitko osim – parlamenta. Svi plemenski vračevi, nadahnuti mislioci, književnici, te drugi šamani ritualnih kultova primitivnih balkanskih zemalja, koji uvijek upotrebljavaju zamjenicu ”mi”, naprosto tu nemaju mjesta… Svi mogu sudjelovati u diskusiji, ali se moraju čuvati da ne napuste teren subjektivnog i zamjenicu ”ja”. Kad god se povede rasprava o tome da se neka neprocjenjiva tekovina koncesijski iznajmi, odmah se postavi pitanje – ”a zašto MI ne bismo sami time mogli upravljati, nego ćemo drugima prepustiti profiti?” Pa zato što MI ne postojimo. Mi smo čopor, narod, a narod je raja, i kao što je poznato – fukara. Narod prestaje biti svjetina tek na vratima parlamenta. A tko ne može participirati u tako postavljenim pravilima, morat će se mentalno preseliti negdje na Bliski istok, u Aziju ili u Afriku, u šerijatska ili mistična društva, među griote i učene mule, hođatoleslame i najumnije od svih – ajatolahe. U Europi i u Europskoj uniji, sve pak ima svoju cijenu, ništa nije neprocjenjive vrijednosti, a najmanje tražena roba tu je duhovna i materijalna bijeda marginalizirinih nacija i tvrdoglavo siromašnih zajednica koje ne mogu prerasti u suvremeno društvo.
Kao prvo, što je uopće obiteljsko srebro? To je srebreni escajg, pribor za jelo s pripadajućim posudama i vazama, podlogama za tanjure, ringovima za salvete, poslužavnicima i svim ostalim drangulijama kojima se oprema bogataški stol, u kombinaciji s kristalnim čašama, porcelanskim tanjurima i zdjelama te damastnim (gusto tkanim) stolnjacima i salvetama koje se vade iz škrinje za posebne prilike. U bečkom dvorcu Hofburg mogu se u muzeju carske kuhinje razgledati sve zbirke sačuvane iz ostavštine Habsburga, koje se i danas koriste, jer je na istom mjestu rezidencija predjednika Republike, a on se također koristi tim erarom kad priređuje diplomatske prijeme… Habsburška srebrnina je pritom – zlatnina, a najfascinantniji veliki je stolni postav načinjen od jedne tone zlata naručen i zgotovljen za investituru Franje Ferdinanda, do koje nije došlo iz poznatih razloga, usljed famoznih peripetija na jednom kraju carstva, u kraju koji se ni do danas nije posve smirio, jer je to ”zona sumraka”, europski Kurdistan… Nastojeći izolirati taj problem u historijskom kontekstu, nedavno sam na pitanje ”Što je, ustvari, Hrvatska?” vješto formulirao i pametno odgovorio: ”Balkanski Divlji Zapad europskog Bliskog Istoka…” To, dakako, vrijedi za sve ove zemlje gdje, što je volio reći Vlado Bakarić govoreći o bilo kojem problemu socijalizma, ”staro više ne postoji, a novo još nije zaživjelo”. Odnosi se samo na bivšu Jugoslaviju, jer Slovačka i Rumunjska, primjerice, davno su iz najdubljeg kapitalizma, prešli u najčišći kapitalizam, gotovo usporediv s egzemplarnim poljskim i češkim…
Obiteljsko srebro po obiteljskoj tradiciji ide jednom nasljedniku, ne dijeli se vilicu po vilicu, nož po nož raznim članovima ”ožalošćene familije”. No, to je, naravno, u dubokom neskladu s današnjim demokratskim zakonom o nasljeđivanju, gdje su svi jednaki, a feudalne i patrimonijalne običajne institucije obesnažene. U istom generacijskom redu, svi su izjednačeni, osim ako oporuka drukčije ne odredi, a i onda se ona može uspješno osporiti, ako u prihvatljivoj i zakonskoj mjeri ne kompenziraju svi oni s podjednakim pravom nasljeđivanja. Upravo to je razlog što obiteljska srebrnina više ne postoji gotovo ni u jednoj obitelji iz ovoga podneblja – bilo je u posljednje vrijeme previše ratova, revolucija, embarga i svakojakih nevolja, da bi se bilo koja tradicionalna vrijednost očuvala neizmijenjena… Od svih ljudi koje poznajem u regiji (a poznajem ih jako puno), pada mi napamet samo jedan jako bogati gospodin, kojega bismo možda mogli nazvati ”tajkunom”, što je termin koji sam osobno uveo u novine (u ”Globus” prije dvadeset godina, kopirajući naziv iz časopisa ”Fortune” Henryja Lucea, osnivača ”Time” magazina, gdje se u doba velike ekonomske krize, primjenjivao na poduzetnike, entrepenere, a znači – indijanski poglavica, isto što i šef, iliti chief). Taj gospodin ima frak koji odijeva kad ide na bečki bal, a srebrnina mu je francuska, meni osobno najmiliji ”Christofle” (sjedište firme je na pariškom Place de Victoire), dok je kristal francuski ”Bollinger”, ipak superioran nekoć u zagrebačkim boljim kućama uobičajenom češkom, a porcelan – tu ne može biti puno odstupanja ako je riječ o Zagrebu – Meissen s plavim uzorkom Zwiebelmuster (tvornica je utemeljena 1710.). Mnoge zagrebačke obitelji i neke riječke, imaju još dio ili poneki komad koji je nekako došao u ruke ljudi današnje generacije – ja sam, recimo, dobio jednu rukom oslikanu šalicu koju mi je ostavila prateta iz Opatije, nekoć dio servisa za 72 osobe, što je možda pripadalo Catherine Schrat, nelijepoj ljubavnici Franje Josipa. Živjela je u vili u Opatiji i ondje umrla 1940. u 86. godini.
Kad sve ovo sagledamo, moramo se upitati – kakve veze imaju ove male, praktično provizorne države bogato izmistificirane prošlosti, ubogarske sadašnjosti i posve neizvjesne budućnosti, s ljudima koji posjeduju obiteljsko srebro?
Da, mi imamo naše more, naše šume, naše neprocjenjive resurse koje nam svi žele na prevaru oduzeti, ali s druge strane, imamo naše vojske siromašnih, koji žive u tihoj bijedi i kopaju po kontejnerima, ili obitavaju u tek nešto manje beznadnoj neimaštini, imamo naše mlade koji su masovno nezaposleni i jasno osjećaju da im perspektivu pružaju jedino udaljene europske države i zemlje na drugim kontinentima. No, najvažnije je da mi pritom čuvamo ”obiteljsko srebro”! ”Nije vreme za prodaju Telekoma i Aerodroma!”, objavljuje u novinama Ivan Stefanović lider srpske opozicije, štoviše, ministar privrede ”vlade u sjeni” Demokratske stranke… Istodobno, ”Slovenci su razočarani”, javlja zagrebački ”Poslovni dnevnik”, ”ponude za Telekom Slovenije daleko su ispod očekivanja!”
A što su očekivali? Ta monopolska relativno mala slovenska državna firma kotira na burzi sa 132 eura po dionici, što bi joj, matematički, pridalo vrijednost od 870 milijuna eura, samo što im jedini kupci, Deustche Telekom i britanski fond Cinven nude – 115 eura, znači tek oko pola milijarde! Sad su se sjetili kako su 2008. dobili ponudu islandske telekom-kompanije od – 400 eura po dionici, pa su otklonili, računajući da će vrijednost rasti… Jer, to je slovensko ”obiteljsko srebro” i valjda se podrazumijeva da cio svijet samo čeka priliku da se uključi na slovensko tržište s nešto manje od 2 milijuna ljudi, umjesto da se zafrkava s, recimo, indonezijskim s 250 milijuna i rastom BDP-a od 5% godišnje. Pritom je bruto domaći proizvod po glavni stanovnika u Indoneziji od oko 10 tisuća dolara samo malo niži od srpskog od oko 12,5 tisuća (podaci po PPP-metodologiji).
Slovenski je premijer Miro Cerar (da, sin onoga s konja s hvataljkama), lik kojega ideološki ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep, pošto je čisti konzervativac, što u slovenskim okvirima znači – kriptokumunist povezan s Kučanovim lobijem. Njegov ministar obrane – bila je to velika afera, pa ga je ipak morao otpustiti – prisluškivao je ljude involvirane u privatizaciju Telekoma, i kad je skandal pukao u parlamentu, tvrdio da je pitanje održanja te nacionalne kompanije pitanje – nacionalne sigurnosti. I taj se biped bez hvataljki očito, ne vidi u Europi, nego identificira s Bazom 20 u Kočevskom rogu, gdje su slovenski policajci, partizani i udbaši uvijek spremni opet otići u ilegalu, kao 1941. i 1991. ako se, naime, pojavi neka prijeteća strana sila, primjerice njemački mobilni Telekom.
Dakle, zašto još nije vrijeme da se proda u koncesiju Aerodorom ”Nikola Tesla”, odnosno srpski Telekom? Srpski je Telekom svojedobno – za velike pare kupio onaj u Republici Srpskoj pa ga lijepo konsolidirao, a posjeduje i crnogorskog nacionalnog operatera. Barem se utoliko ostvario projekt velikosrpskog širenja bez roaminga, što zaista nešto vrijedi – ne toliko moralno, koliko u novcu, ali samo za sada… U međuvremenu, srebro ili nesrebro, pojavio se, naime, Viber. Facebook Messenger. Skype. Whatsapp. Što to znači? Core-biznis telekoma pada, pa se kompanijski razvoj u tim firmama mora hitno prefilozofirati na neku distribuciju sadržaja, možda distribuciju uopće, dostavu u kuću, hitnu poštu, dobavu krpica i đinđa preko Interneta, neku Alibaba-špediciju, tko zna… Naime, netko zna, i već primjenjuje, a tko ne primijeni, propast će već sutra, jer više ni logika i ekonomija veličine nije dovoljna garancija opstanka, a nekmoli razvoja.
Svijet je postao jako kompliciran, kao i biznis – milijarde se komitiraju u sekundi, a tko misli da se može napredovati na bazi zaštite nacionalnih vrijednosti i resursa, te konzervativnog gospodarenja onim što se smtra ”obiteljskom srebrninom”, lud je kao Šešelj, bespomoćan u modernom svijetu. Ja se, inače, više bojim glupih, nego zločestih – sa zločestima se možeš dogovoriti, potkupiti ih i navesti da se drukčije postave. Glupi su pak fetišisti svojih prevladanih uvjerenja, ogorčeni jer vide da njihova misao nema energiju, budući da je izopćena iz svijeta, pa zapadaju u mentalno stanje koje može biti jako opasno zahvati li cijelu naciju…
Ali, evo i jednostavnog teorijskog razjašnjenja na početku postavljenog pitanja o ”čuvanju naslijeđa”. U samoj postavki problema načinjena je metodološka greška – vlasništvo nad ”djedovinom”, ”obiteljskim srebrom”, resursima ili tradicijskim ”moralnim kapitalom” tekovina je zajednice (Gemeinschaft) i pripada svakom članu te zajednice u idealnom omjeru, ali samo kao pravo na participaciju u ”profitu”, koristi od eksploatacije toga vlasništva, imanja ili kulta. No, društvene institucije (Gesellschaft) pravno reguliraju upravljanje tim dobrima i parlamentarna vlast legitimno njime upravlja, dok mu neka zamišljena ”zajednica” ne može to osporiti ili priječiti, jer u ime zajednice u raspolaganju vlasništvom u javnoj domeni ne može govoriti nitko osim – parlamenta. Svi plemenski vračevi, nadahnuti mislioci, književnici, te drugi šamani ritualnih kultova primitivnih balkanskih zemalja, koji uvijek upotrebljavaju zamjenicu ”mi”, naprosto tu nemaju mjesta… Svi mogu sudjelovati u diskusiji, ali se moraju čuvati da ne napuste teren subjektivnog i zamjenicu ”ja”. Kad god se povede rasprava o tome da se neka neprocjenjiva tekovina koncesijski iznajmi, odmah se postavi pitanje – ”a zašto MI ne bismo sami time mogli upravljati, nego ćemo drugima prepustiti profiti?” Pa zato što MI ne postojimo. Mi smo čopor, narod, a narod je raja, i kao što je poznato – fukara. Narod prestaje biti svjetina tek na vratima parlamenta. A tko ne može participirati u tako postavljenim pravilima, morat će se mentalno preseliti negdje na Bliski istok, u Aziju ili u Afriku, u šerijatska ili mistična društva, među griote i učene mule, hođatoleslame i najumnije od svih – ajatolahe. U Europi i u Europskoj uniji, sve pak ima svoju cijenu, ništa nije neprocjenjive vrijednosti, a najmanje tražena roba tu je duhovna i materijalna bijeda marginalizirinih nacija i tvrdoglavo siromašnih zajednica koje ne mogu prerasti u suvremeno društvo.
