[caption id="attachment_71360" align="alignleft" width="460"] Muzejski primjerci nekadašnje "Đurine" slavne proizvodnje[/caption]
Četiri eksponata smještena u muzeju na otvorenom, u ulici koja se još uvijek naziva po notornom ustaškom doglavniku Mili Budaku, u blizini poslovnog tornja – svojevrsnog nadgrobnog spomenika nekadašnjem industrijskom divu „Đuri Đakoviću“ – istovremeno su podsjetnik na njegovu bolju prošlost i trodimenzionalna potkrijepa općem osjećaju da je sadašnjost nekadašnjeg industrijskog giganta poput tih grotesknih izložaka.
Zapušteni valjak za asfalt, zahrđala tramvajska kola i dvije parne lokomotive, spašeni su od rezališta voljom Đurinih ponosnih poslovnih glavešina s kraja sedamdestih koje je predvodio legendarni Antun Milović, posljednji Brođanin koji je bio neprikosnoveni poslovni autoritet s pokrićem u sposobnostima. Inače, naš oproštajni, relativno dugi razgovor koji smo imali pred početak ljeta 1990. godine, nakon višestranačkih izbora i koji je bio u sjeni problema u koje je „Đuro“ totalno zaglibio, protekao je u prisjećanjima na slavonskobrodski simbol moćnih vremena rasta i nade. Milović se tada vratio iz Zagreba gdje bio posljednji predsjednik Vlade SR Hrvatske (predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske), pomalo ošamućen događajima i odsustvom relevantnih prognoza, te kao grobar nekih "Đurinih" OOUR-a. Govorio mi je, između ostalog, o nužnosti opstanka radničkih savjeta i nekih neupitnih dosega samoupravljnja, o istinskoj ulozi sindikata; bio je zabrinut za sve što se iza brda demokraskih promjena valja, svjestan i vlastite odgovornosti. No, povratka nije bilo.
Prolazeći Budakovom ulicom, pored glavnog ulaza u firmu koja je zapošljavala, neki tvrde, preko 15 000 radnika, i pored metalnih grdosija koje nekako uspijevaju odoljeti nevremenu i nebrizi, ali i podsmijehu prolaznika, prolazeći pored tih poljuljanih simbola nekadašnje brodske industrijske prošlosti zavidnih rezultata, na trenutak sam se zaustavio na polupraznom parkiralištu preko puta i napravio nekoliko snimaka. Iako je na ulici bilo tiho, iza "žice" čuo sam buku strojeva, škripanje preša, udarce pneumatskih čekića, šištanje pare, tutanjavu manevarske lokomotive, grmljavinu istovarenih limenih ploča, smijeh radnika, vidio sliku vreve koja je titrala od topline... Sjećanja mogu biti itekako stvarna.
Dok tutnje vlakovi ideologija i političke indoktrinacije u smjeru suprotnom od vlakova napretka i socijalnog mira, dok radnike koji svakodnevno gledaju u lice propasti dodatno slama arogancija nesposobne pasmine poslodavaca i menadžera uzgojene u stranačkim inkubatorima, dok Grad Slavonski Brod mašta o turizmu i riječnim kruzerima – prije će se pokrenuti četiri muzejska primjera nekadašnje industrijske slave, nego gospodarstvo grada i „Đuro Đaković“.
[caption id="attachment_71361" align="alignnone" width="460"]
Parnjača u hladovini[/caption]
[caption id="attachment_71359" align="alignleft" width="460"]
Glavni ulaz u sporednu firmu[/caption]
Četiri eksponata smještena u muzeju na otvorenom, u ulici koja se još uvijek naziva po notornom ustaškom doglavniku Mili Budaku, u blizini poslovnog tornja – svojevrsnog nadgrobnog spomenika nekadašnjem industrijskom divu „Đuri Đakoviću“ – istovremeno su podsjetnik na njegovu bolju prošlost i trodimenzionalna potkrijepa općem osjećaju da je sadašnjost nekadašnjeg industrijskog giganta poput tih grotesknih izložaka.
Zapušteni valjak za asfalt, zahrđala tramvajska kola i dvije parne lokomotive, spašeni su od rezališta voljom Đurinih ponosnih poslovnih glavešina s kraja sedamdestih koje je predvodio legendarni Antun Milović, posljednji Brođanin koji je bio neprikosnoveni poslovni autoritet s pokrićem u sposobnostima. Inače, naš oproštajni, relativno dugi razgovor koji smo imali pred početak ljeta 1990. godine, nakon višestranačkih izbora i koji je bio u sjeni problema u koje je „Đuro“ totalno zaglibio, protekao je u prisjećanjima na slavonskobrodski simbol moćnih vremena rasta i nade. Milović se tada vratio iz Zagreba gdje bio posljednji predsjednik Vlade SR Hrvatske (predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske), pomalo ošamućen događajima i odsustvom relevantnih prognoza, te kao grobar nekih "Đurinih" OOUR-a. Govorio mi je, između ostalog, o nužnosti opstanka radničkih savjeta i nekih neupitnih dosega samoupravljnja, o istinskoj ulozi sindikata; bio je zabrinut za sve što se iza brda demokraskih promjena valja, svjestan i vlastite odgovornosti. No, povratka nije bilo.
Prolazeći Budakovom ulicom, pored glavnog ulaza u firmu koja je zapošljavala, neki tvrde, preko 15 000 radnika, i pored metalnih grdosija koje nekako uspijevaju odoljeti nevremenu i nebrizi, ali i podsmijehu prolaznika, prolazeći pored tih poljuljanih simbola nekadašnje brodske industrijske prošlosti zavidnih rezultata, na trenutak sam se zaustavio na polupraznom parkiralištu preko puta i napravio nekoliko snimaka. Iako je na ulici bilo tiho, iza "žice" čuo sam buku strojeva, škripanje preša, udarce pneumatskih čekića, šištanje pare, tutanjavu manevarske lokomotive, grmljavinu istovarenih limenih ploča, smijeh radnika, vidio sliku vreve koja je titrala od topline... Sjećanja mogu biti itekako stvarna.
Dok tutnje vlakovi ideologija i političke indoktrinacije u smjeru suprotnom od vlakova napretka i socijalnog mira, dok radnike koji svakodnevno gledaju u lice propasti dodatno slama arogancija nesposobne pasmine poslodavaca i menadžera uzgojene u stranačkim inkubatorima, dok Grad Slavonski Brod mašta o turizmu i riječnim kruzerima – prije će se pokrenuti četiri muzejska primjera nekadašnje industrijske slave, nego gospodarstvo grada i „Đuro Đaković“.
[caption id="attachment_71361" align="alignnone" width="460"]
Parnjača u hladovini[/caption]
[caption id="attachment_71359" align="alignleft" width="460"]
Glavni ulaz u sporednu firmu[/caption]
