Jedna od grubljih prevara javnosti, koju političari više ne moraju ni ponavljati jer građani misle da je točna, odnosi se na “štampanje” novca od strane Narodne banke. Pogrešno se smatra da izdavanje novca, odnosno primarna emisija, mora dovesti do inflacije, pada vrijednosti novca u odnosu na robe na tržištu, što se očituje povećanjem cijena. Kad se radi o posuđivanju novca iz inozemstva, nekim se čudom inflacija ne očekuje. Zato ćemo malo razjasniti neke ključne pojmove.
Prvo, do inflacije dolazi kada se količina raspoloživog novca povećava u odnosu na količinu realno potrebnih i tržišno dostupnih proizvoda i usluga. Kad bi, primjerice, svi radnici nekim čudom od sljedećeg mjeseca dobivali 10 puta veće plaće, sigurno bi se potražnja prema robama i uslugama povećala, i lako bi došlo do nestašica. U tim okolnostima, radnici bi mogli zbog većih plaća skuplje plaćati potrebne robe i usluge, a to bi poduzetnicima značilo i da mogu povećati cijenu, jer će posao sklopiti i s višom cijenom. Ovo je sasvim jasna, jednostavna pretpostavka o nastanku inflacije, vidljive kroz povećanje cijena.
Povećanje plaća radnicima, na žalost, nije na vidiku, ali zato postoje mnogo gadniji i teži oblici generiranja inflacije i skrivanja njenog stvarnog nastanka. Jedan od generatora inflacije je i uvoz kapitala posuđivanjem u inozemstvu. Zaduživanjem kod inozemnih kreditora na naše se tržište ubacuje novac. Taj novac se ne daje radnicima, nego bankama. Banke tada izdaju kredite s kamatama, u Hrvatskoj relativno visokih kamatnih stopa, i ne radeći ništa grabe postotak od mukom stečene zarade domaćih poduzetnika. Neki od poduzetnika se, doduše, ne muče mnogo da steknu zaradu jer su od korumpiranih političara na dar dobili državne monopole, pa svoju ideju o zaradi koju zaslužuju jednostavno pretvore u visinu cijene svojih proizvoda i usluga.
No vratimo se na inflaciju nastalu posuđivanjem u inozemstvu. Odličan primjer za takvu inflaciju su bile cijene stanova. Dok su građani lako dobivali stambene kredite od banaka, i dok su ih olako prihvaćali, cijene stanova su jako porasle. U desetak godina, tokom tranzicije Evrope na Euro kao službenu valutu, cijene stanova u Hrvatskoj su porasle i više nego dvostruko, naročito u Zagrebu. To je čisti primjer inflacije, nastale zbog novca ubačenog u opticaj kreditnim zaduživanjem. Inflacija je doduše bila manje vidljiva, jer se statističkim metodama može manipulirati podacima – neke se robe i usluge na tržištu mogu jednostavno izbaciti iz proračuna inflatornih kretanja.
Pojava inflacije, obično se smatra, promijenit će i tečaj domaće valute u odnosu na stranu valutu. To ipak ne mora biti slučaj, jer inflacija i valutni tečaj nipošto nisu ista stvar. Država na svom terenu vlastitu valutu propisuje kao (jedino) platežno sredstvo, a ako izazove nestašicu vlastite valute, podiže joj cijenu. Da li Vam sada postaje jasno?
Evo kako to država radi: s jedne strane se zadužuje kod domaćih dobavljača, kojima ne plaća proizvode i usluge, a isto to čine i državni tajkuni, koji plaćaju strancima ali ne i domaćim dobavljačima. Tako na domaćem tržištu nastaje nestašica novca, koja smanjuje pritisak na promjenu deviznog tečaja. Naime, kune možda ne vrijede mnogo, ali se od njih živi, i zbog toga ih morate imati! Država zato može držati “stabilan” tečaj na tržištu valuta, iako bi, zbog inflatornih kretanja, tečaj trebalo promijeniti u korist stranih valuta, odnosno, priznati da kuna nema vrijednost koja se prikazuje od strane HNB-a.
Ostaje još nejasno pitanje gdje je, zapravo, višak stvorenog novca? Evo gdje: fakture koje izdaje država također predstavljaju novac u opticaju. Kad bolnice, na primjer, ne plate lijekove preko godinu dana, dobavljači u startu povećavaju cijene, očekujući kasnu naplatu, i uračunavajući u cijenu bankovne kredite, bez kojih ne mogu poslovati jer im se ne plaćaju dugovi, pa nemaju obrtni kapital za novi uvoz lijekova. U neke cijene lijekova je zato ugrađena trgovačka marža mnogo viša od potrebne marže, kad bi se isporuke redovno plaćale. Povećanje cijene lijekova, potrebno za financiranje interesa krupnih bankarskih kapitalista, se građanima predstavlja kao manjak novca potrebnog za bolje zdravstvene usluge. Uvodi se participacija, prikupljaju dobrotvorni prilozi za liječenje sirotinje… zbog čega bi trebalo hapsiti, ali to je druga tema. Uglavnom, izdane fakture su zapravo novac koji cirkulira tržištem, ali u nekoj vremenskoj perspektivi.
Masa danas izdanih faktura za godinu ili tri će biti plaćena i pretvorena u nečiji tok novca, ali će plaćanja biti izvršena takvom dinamikom da na tržištu uvijek nedostaje novaca, i da tečaj uvijek ostane “stabilan” zbog umjetno izazvane nestašice kuna. Država će, s obzirom na potrošnju veću od održive potrošnje, nove količine novca u opticaj ubacivati daljnjim zaduživanjem kod stranih banaka (skoro sve “naše” banke su, kao što znate, strane banke). Kontrolirajući opticaj, odnosno zadržavajući novac za sebe a ne puštajući ga u promet, ponovno će izazivati nestašice novca i sakriti inflaciju “pod tepih” neizvršenih plaćanja po dugovanjima.
Kako u cijeloj priči naša država ne povećava nacionalno bogatstvo i proizvodnju nego čini sve da domaću proizvodnju uništi, inflacija se ipak mora očitovati i na nekoj vrsti povećanja cijene roba i usluga. Taj dio se, za sada, uspješno prikriva. Ponekad, doduše, proizvodi zbog ekonomske krize i male kupovne moći građana i pojeftine, ali zato mnogo više izgube na kvaliteti, ponekad i veličini pakiranja. Ponekad neki proizvodi jednostavno nestanu i pojave se zamjenski, po istoj cijeni, ali s manjom isporučenom vrijednošću (manjom količinom, slabijom kvalitetom, itd.). Ponekad uvoz jeftine i nesigurne stočne hrane, recimo, uzrokuje povećanja razine aflatoksina u mlijeku. No ovakve metode prikrivanja inflacije imaju ograničeni rok trajanja, a oni koji “namještaju igru” to dobro znaju. Kao u Grčkoj, i nama će jednom reći da nam više ne mogu posuđivati novac.
U odsustvu domaće proizvodnje, nećemo dugove imati čime vraćati pa ćemo im morati dati svoje resurse: vode, otoke, proizvodnju državnih monopola (elektroprivredu, naftnu industriju…). Oh, čekajte, pa naftnu industriju smo već izručili. Vjerovnicima se pri tome neće žuriti. Oni su novac koji su posudili nama emitirali iz svoje primarne emisije, ne plašeći se inflacije, stvarajući novac, doslovno, ni iz čega. Taj se novac vraća k njima u opticaj kad mi platimo uvoz roba i usluga iz njihovih država. Zato njihova emisija novca ni iz čega ima za posljedicu izvoz njihovih proizvoda i usluga, tj. stimulaciju njihove proizvodnje njihovog nacionalnog bogatstva, što im mi platimo od njih posuđenim novcem, a zadržimo dugove koje im moramo vratiti. Dugove smo, naravno, ugovarali pod uvjetima koji su odgovarali njima.
Strateški gledano, njihova primarna emisija novca ima trostruku ulogu: prvo, izdanim novcem strane države potiču vlastitu priozvodnju; drugo, zarađuju na kamatama od novca koji posuđuju nama; i treće, s pravom mogu očekivati da će naša prezaduženost značiti našu obavezu da im dug vratimo ustupajući naše proizvodne resurse, prirodna bogatstva, državno zemljište pogodno za gradnju i poljoprivredu, proizvodne pogone, i tako dalje. Stvarnim, materijalnim bogatstvima koja im damo na ime duga, njihov novac emitiran bez pokrića će sada dobiti pokriće, u nekada našoj nacionalnoj imovini.
Zaključak je ovdje jasan. Primarna emisija novca dobra je strancima a nije dobra nama, jer stranci rade u svom interesu, a našim interesima trguju korumpirani političari u službi stranog kapitala. Demokratska je obaveza građana da situaciju izmijene u svoju korist, birajući političare koji će zastupati nacionalne interese. Nitko umjesto građana ne može odraditi taj demokratski zadatak.
logično
Prvo, do inflacije dolazi kada se količina raspoloživog novca povećava u odnosu na količinu realno potrebnih i tržišno dostupnih proizvoda i usluga. Kad bi, primjerice, svi radnici nekim čudom od sljedećeg mjeseca dobivali 10 puta veće plaće, sigurno bi se potražnja prema robama i uslugama povećala, i lako bi došlo do nestašica. U tim okolnostima, radnici bi mogli zbog većih plaća skuplje plaćati potrebne robe i usluge, a to bi poduzetnicima značilo i da mogu povećati cijenu, jer će posao sklopiti i s višom cijenom. Ovo je sasvim jasna, jednostavna pretpostavka o nastanku inflacije, vidljive kroz povećanje cijena.
Povećanje plaća radnicima, na žalost, nije na vidiku, ali zato postoje mnogo gadniji i teži oblici generiranja inflacije i skrivanja njenog stvarnog nastanka. Jedan od generatora inflacije je i uvoz kapitala posuđivanjem u inozemstvu. Zaduživanjem kod inozemnih kreditora na naše se tržište ubacuje novac. Taj novac se ne daje radnicima, nego bankama. Banke tada izdaju kredite s kamatama, u Hrvatskoj relativno visokih kamatnih stopa, i ne radeći ništa grabe postotak od mukom stečene zarade domaćih poduzetnika. Neki od poduzetnika se, doduše, ne muče mnogo da steknu zaradu jer su od korumpiranih političara na dar dobili državne monopole, pa svoju ideju o zaradi koju zaslužuju jednostavno pretvore u visinu cijene svojih proizvoda i usluga.
No vratimo se na inflaciju nastalu posuđivanjem u inozemstvu. Odličan primjer za takvu inflaciju su bile cijene stanova. Dok su građani lako dobivali stambene kredite od banaka, i dok su ih olako prihvaćali, cijene stanova su jako porasle. U desetak godina, tokom tranzicije Evrope na Euro kao službenu valutu, cijene stanova u Hrvatskoj su porasle i više nego dvostruko, naročito u Zagrebu. To je čisti primjer inflacije, nastale zbog novca ubačenog u opticaj kreditnim zaduživanjem. Inflacija je doduše bila manje vidljiva, jer se statističkim metodama može manipulirati podacima – neke se robe i usluge na tržištu mogu jednostavno izbaciti iz proračuna inflatornih kretanja.
Pojava inflacije, obično se smatra, promijenit će i tečaj domaće valute u odnosu na stranu valutu. To ipak ne mora biti slučaj, jer inflacija i valutni tečaj nipošto nisu ista stvar. Država na svom terenu vlastitu valutu propisuje kao (jedino) platežno sredstvo, a ako izazove nestašicu vlastite valute, podiže joj cijenu. Da li Vam sada postaje jasno?
Evo kako to država radi: s jedne strane se zadužuje kod domaćih dobavljača, kojima ne plaća proizvode i usluge, a isto to čine i državni tajkuni, koji plaćaju strancima ali ne i domaćim dobavljačima. Tako na domaćem tržištu nastaje nestašica novca, koja smanjuje pritisak na promjenu deviznog tečaja. Naime, kune možda ne vrijede mnogo, ali se od njih živi, i zbog toga ih morate imati! Država zato može držati “stabilan” tečaj na tržištu valuta, iako bi, zbog inflatornih kretanja, tečaj trebalo promijeniti u korist stranih valuta, odnosno, priznati da kuna nema vrijednost koja se prikazuje od strane HNB-a.
Ostaje još nejasno pitanje gdje je, zapravo, višak stvorenog novca? Evo gdje: fakture koje izdaje država također predstavljaju novac u opticaju. Kad bolnice, na primjer, ne plate lijekove preko godinu dana, dobavljači u startu povećavaju cijene, očekujući kasnu naplatu, i uračunavajući u cijenu bankovne kredite, bez kojih ne mogu poslovati jer im se ne plaćaju dugovi, pa nemaju obrtni kapital za novi uvoz lijekova. U neke cijene lijekova je zato ugrađena trgovačka marža mnogo viša od potrebne marže, kad bi se isporuke redovno plaćale. Povećanje cijene lijekova, potrebno za financiranje interesa krupnih bankarskih kapitalista, se građanima predstavlja kao manjak novca potrebnog za bolje zdravstvene usluge. Uvodi se participacija, prikupljaju dobrotvorni prilozi za liječenje sirotinje… zbog čega bi trebalo hapsiti, ali to je druga tema. Uglavnom, izdane fakture su zapravo novac koji cirkulira tržištem, ali u nekoj vremenskoj perspektivi.
Masa danas izdanih faktura za godinu ili tri će biti plaćena i pretvorena u nečiji tok novca, ali će plaćanja biti izvršena takvom dinamikom da na tržištu uvijek nedostaje novaca, i da tečaj uvijek ostane “stabilan” zbog umjetno izazvane nestašice kuna. Država će, s obzirom na potrošnju veću od održive potrošnje, nove količine novca u opticaj ubacivati daljnjim zaduživanjem kod stranih banaka (skoro sve “naše” banke su, kao što znate, strane banke). Kontrolirajući opticaj, odnosno zadržavajući novac za sebe a ne puštajući ga u promet, ponovno će izazivati nestašice novca i sakriti inflaciju “pod tepih” neizvršenih plaćanja po dugovanjima.
Kako u cijeloj priči naša država ne povećava nacionalno bogatstvo i proizvodnju nego čini sve da domaću proizvodnju uništi, inflacija se ipak mora očitovati i na nekoj vrsti povećanja cijene roba i usluga. Taj dio se, za sada, uspješno prikriva. Ponekad, doduše, proizvodi zbog ekonomske krize i male kupovne moći građana i pojeftine, ali zato mnogo više izgube na kvaliteti, ponekad i veličini pakiranja. Ponekad neki proizvodi jednostavno nestanu i pojave se zamjenski, po istoj cijeni, ali s manjom isporučenom vrijednošću (manjom količinom, slabijom kvalitetom, itd.). Ponekad uvoz jeftine i nesigurne stočne hrane, recimo, uzrokuje povećanja razine aflatoksina u mlijeku. No ovakve metode prikrivanja inflacije imaju ograničeni rok trajanja, a oni koji “namještaju igru” to dobro znaju. Kao u Grčkoj, i nama će jednom reći da nam više ne mogu posuđivati novac.
U odsustvu domaće proizvodnje, nećemo dugove imati čime vraćati pa ćemo im morati dati svoje resurse: vode, otoke, proizvodnju državnih monopola (elektroprivredu, naftnu industriju…). Oh, čekajte, pa naftnu industriju smo već izručili. Vjerovnicima se pri tome neće žuriti. Oni su novac koji su posudili nama emitirali iz svoje primarne emisije, ne plašeći se inflacije, stvarajući novac, doslovno, ni iz čega. Taj se novac vraća k njima u opticaj kad mi platimo uvoz roba i usluga iz njihovih država. Zato njihova emisija novca ni iz čega ima za posljedicu izvoz njihovih proizvoda i usluga, tj. stimulaciju njihove proizvodnje njihovog nacionalnog bogatstva, što im mi platimo od njih posuđenim novcem, a zadržimo dugove koje im moramo vratiti. Dugove smo, naravno, ugovarali pod uvjetima koji su odgovarali njima.
Strateški gledano, njihova primarna emisija novca ima trostruku ulogu: prvo, izdanim novcem strane države potiču vlastitu priozvodnju; drugo, zarađuju na kamatama od novca koji posuđuju nama; i treće, s pravom mogu očekivati da će naša prezaduženost značiti našu obavezu da im dug vratimo ustupajući naše proizvodne resurse, prirodna bogatstva, državno zemljište pogodno za gradnju i poljoprivredu, proizvodne pogone, i tako dalje. Stvarnim, materijalnim bogatstvima koja im damo na ime duga, njihov novac emitiran bez pokrića će sada dobiti pokriće, u nekada našoj nacionalnoj imovini.
Zaključak je ovdje jasan. Primarna emisija novca dobra je strancima a nije dobra nama, jer stranci rade u svom interesu, a našim interesima trguju korumpirani političari u službi stranog kapitala. Demokratska je obaveza građana da situaciju izmijene u svoju korist, birajući političare koji će zastupati nacionalne interese. Nitko umjesto građana ne može odraditi taj demokratski zadatak.
logično
