Tito se u povijest upisao riječima ‘priznajem samo sud svoje partije’, Rade Končar rekao je ‘milosti ne tražim niti bih vam je dao’, Franjo Tuđman ‘odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske’, a Milan Bandić ‘neka Željka M…’ zna se što. Historijski pad, na svim razinama!
Sladunjavo-nostalgična ‘Robna kuća’ – gledamo je, dakako, u reprizi – bavi se ‘Otpisanima’ (Prle, Tihi i društvo), a glumica Zlata Petković, komentirajući lik Krigera kojega je glumio Stevo Žigon, kaže: ‘Dugo nisam vidjela tako dobru negativnu ulogu.’ Kako točna ocjena! Genijalnom Žigonu – koji je kao mladić bio logoraš u Dachauu – to je, uz ulogu Robespierrea u ‘Dantonovoj smrti’, odigranu na ulici, pred pobunjenim beogradskim studentima, bila rola života. Uloga majora Krigera i danas izaziva strahopoštovanje, divljenje, ledeni užas, fascinaciju. Nas je ova epizoda ‘Robne kuće’ podsjetila na to kako su komunisti nakon rata na popularan način kodificirali vlastite mitove, a onda nas je nešto počelo žuljati. Neka čudna sličnost, deja vu, nešto što smo već vidjeli, ali što? Na kraju nam se upalila lampica: pa to isto, dragi moj Watsone, vidimo i danas, samo u nevještim pokušajima koji izazivaju podsmijeh! Mitovi se pokušavaju nametnuti kao povijesne istine. Herojski otpor Nijemcima u Beogradu, pucnjave i okršaji po cestama prenapuhavani su u ‘Otpisanima’ do grotesknih razmjera, no serija je djelovala razmjerno uvjerljivo zato što je bila profesionalno napravljena, premda s istinom nije imala ozbiljnijih dodira. Pa i ‘Casablanca’, jedan od najboljih filmova svih vremena, propagandni je uradak. Umjetničko djelo, zapravo, tvori svoju istinu, neovisnu o fakticitetu. Ono je uvijek samodostatni univerzum. Glazbena kulisa serije nenadmašna je, morriconeovski epska. Nijemci su u Beogradu za vrijeme rata imali ponešto stradalih vojnika, ali je celuloidna krv u ovome i sličnim vesternima tekla u hektolitrima, kao da je riječ o Staljingradu. Stvarne žrtve rata u Jugoslaviji, uglavnom stradale u etničkim okršajima domicilnih plemena, prikazivane su kao ‘žrtve fašizma’, što je bacalo ključnu krivnju na Nijemce ili Talijane; glorificirano je pak autentično bratstvo i jedinstvo, i tako dalje i tomu slično. Komunisti su lagali iz dobrih namjera, da spriječe mržnju i osvetničke porive, ali ta je laž – danas to znamo – vodila ravno u poslovični pakao: zbog nje su svi vjerovali da su žrtve i sanjali trenutak revanša, u kojemu će eksplodirati kao pretis lonac. Samo istina oslobađa, ma kakva bila, to vidimo po drugim zemljama.
Zapadna Njemačka danas je neusporedivo liberalnija, demokratskija i antifašističkija od svoje istočne socijalističke sestre, zato i samo zato jer su do katarze došli postupno i demokratski, a to znači i kroz sukobe i neslaganja. Komunističke su vlasti u Jugoslaviji etnički konflikt uglavnom pospremile pod tepih i dale mu dodatnu snagu za novi početak, što smo vidjeli 1991. i 1992. Sada gledamo pokušaje reprize tog filma – ovdje se jedan relativno neartikulirani mit nastoji kodificirati kao povijesna istina, no ovoga puta cijeli narativ ima konjunkturnu narav. Mit danas služi kao pokriće za što bolju naplatu troškova. Kako reče jedan junak našeg doba: ‘Zar smo mi zbog vas nosali krvave gaće po Velebitu?’ Nismo, nego zbog sebe… Uglavnom, jedna je strukturna laž poslužila kao obrazac i uzor drugoj strukturnoj laži. No u svemu napredniji – osim u krađi – komunisti su za današnje diletante bili nedostižan uzor; ‘Otpisani’ su genijalna serija koja se i danas, 40 godina nakon nastanka, prati kao triler (na Googleu čak 97 posto korisnika tvrdi da im se serija sviđa), filmovi Hajrudina Krvavca su Hollywood, Veljku Bulajiću i Dušanu Vukotiću današnji autori nisu ni do gležnja, nekog srpskog Krigera u nekoj domoljubnoj seriji ovdje nema ni na vidiku. Ista škola, isti kadrovi, samo dok je u komunističkoj Jugi još bilo stege i morala, i ideje i talenta – na velikom umjetničkom tržištu, to ne treba zaboraviti – ovdje se sve raspalo, krade tko stigne i gdje god može, maske su pale, konjokradice su zamijenili prave akcijske junake, a smiješni diletanti velike majstore žanra. Ali možda je i bolje tako, bolje je da umjetnici dekonstruiraju mitove nego da ih uzdižu.
Katarina Brečić pita gradonačelnika Bandića – i on je čovjek mita – je li mu neugodno nakon što su iscurili tonski zapisi njegovih prostačkih razgovora o Željki Markić (gradonačelnik često nosi svijeće veličine bandera, da cijeli svijet što bolje vidi kako je skroman i pobožan), no Miki odgovara kako je ‘ponosan na to’. Bandić je inače rekao da Željka Markić može – budimo pristojni – dobiti felatio i da će dobiti ‘kitu’. Lijepo! Tito se u povijest upisao riječima ‘priznajem samo sud svoje partije’, Rade Končar rekao je ‘milosti ne tražim niti bih vam je dao’, Franjo Tuđman ‘odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske’, a Bandić ‘neka Željka M…’ zna se što. Historijski pad, na svim razinama, propast Magnuma!
Prvi profesionalni meč Filipa Hrgovića slijedi nakon pompozne glazbene uvertire, ‘Gena kamenih’ Marka Perkovića Thompsona, koji u Areni pjeva uživo. Kako smo naspram Thompsona uglavnom ravnodušni, za uho nam zapinju – u aktualnom demografskom kontekstu – stihovi zapanjujuće kontrafaktički: ‘Loša bila 45-ta/ Rasula nas preko svijeta/ A sad nova loza raste/ Vratile se doma laste…’ Koje crne laste? Kojoj kući? Kakvo vraćanje? Koja bunika! Samo sat vremena ranije portal Index objavio je horor članak, čiju opremu prenosimo u cijelosti: Naslov: Propast Hrvatske; Podnaslov: Imamo podatke: Broj učenika u osnovnim školama od 1996. pao za više od 100.000; Lead: Hrvatska ima 104.191 učenika manje, što je skoro koliko i broj svih stanovnika grada veličine Rijeke… Vezane vijesti: Ravnatelji škola u strahu uoči početka školske godine: Stanje je alarmantno; Hrvatska umire: Zatvaraju se škole, u njih 117 nije upisan nijedan novi učenik; Busevi za Njemačku puni, uplakane majke ispraćaju djecu: ‘Ovo više nema smisla’…
U Čavoglavama i susjednim krajevima sve je – otkako su došle dobre godine, loša bila četr’es peta – pusto i biva sve pustije, a zemlja Hrvatska sve više nalikuje poligonu u kojemu se testira stih drugog vrlog domoljuba koji – kako je odlično primijetio Braco Vuković – kaže: ‘Raselit nas triba, da nas manje ima…’ Tko nas to sada raseljava? Pogledaj dom svoj, anđele. Nema nove loze, raste samo drača; malo je onih koji će se pomiriti s idejom da im kušin bude stina, nije Irska preko svijeta. Nešto je, avaj, trulo u toj domoljubnoj poeziji – oštro se tuče s brojkama, statistikom, činjenicama i stvarnošću, sve drugo je inače super.
Šakač Hrgović, pobjednik meča kojemu je prilikom ulaska u ring Thompson pjevao ‘Gene kamene’, za uspjeh je zahvalio Milanu Bandiću kojega je nazvao kraljem – sagradio mu je, kaže, divnu dvoranu i dao sve uvjete – i, naravno, dragome Bogu, a mogao je ponešto zahvaliti i onome 20 godina starijem čičici, koji je nakon dvije runde zaspao i pao na pod. Događa se to starijim ljudima, nego kako.
Svaki put kad Ivica Todorić nastupi na televiziji čovjek se zapita kako je ovakav lik postao poslodavac 60.000 ljudi. Ni na jednom društvenom fakultetu, gdje se traži kakva takva retorička sposobnost, taj ne bi položio ni prijemni. Da je ministar pa da mora nastupati pred kamerama, pojeli bi ga. U intervjuu koji je dao N1 televiziji priznao je da je lagao da posjeduje kompromitirajuće snimke Martine Dalić. ‘Nisam znao’, rekao je Todorić, ‘tko je na čelu Vlade i tko s tim upravlja i zašto i nije gospođa Dalić rekla što mi je rekla u četiri oka. Međutim, s obzirom da sam ja njoj poručio da to imam dokumentirano, a nisam imao jer nisam u životu nikoga snimao, oni su mislili da sam ja snimao.’ Kakav blesavi blef – i takav čovjek je vodio Agrokor!
portalnovosti
Robna kuća, Klasik TV, 6. rujna, 23:00
Sladunjavo-nostalgična ‘Robna kuća’ – gledamo je, dakako, u reprizi – bavi se ‘Otpisanima’ (Prle, Tihi i društvo), a glumica Zlata Petković, komentirajući lik Krigera kojega je glumio Stevo Žigon, kaže: ‘Dugo nisam vidjela tako dobru negativnu ulogu.’ Kako točna ocjena! Genijalnom Žigonu – koji je kao mladić bio logoraš u Dachauu – to je, uz ulogu Robespierrea u ‘Dantonovoj smrti’, odigranu na ulici, pred pobunjenim beogradskim studentima, bila rola života. Uloga majora Krigera i danas izaziva strahopoštovanje, divljenje, ledeni užas, fascinaciju. Nas je ova epizoda ‘Robne kuće’ podsjetila na to kako su komunisti nakon rata na popularan način kodificirali vlastite mitove, a onda nas je nešto počelo žuljati. Neka čudna sličnost, deja vu, nešto što smo već vidjeli, ali što? Na kraju nam se upalila lampica: pa to isto, dragi moj Watsone, vidimo i danas, samo u nevještim pokušajima koji izazivaju podsmijeh! Mitovi se pokušavaju nametnuti kao povijesne istine. Herojski otpor Nijemcima u Beogradu, pucnjave i okršaji po cestama prenapuhavani su u ‘Otpisanima’ do grotesknih razmjera, no serija je djelovala razmjerno uvjerljivo zato što je bila profesionalno napravljena, premda s istinom nije imala ozbiljnijih dodira. Pa i ‘Casablanca’, jedan od najboljih filmova svih vremena, propagandni je uradak. Umjetničko djelo, zapravo, tvori svoju istinu, neovisnu o fakticitetu. Ono je uvijek samodostatni univerzum. Glazbena kulisa serije nenadmašna je, morriconeovski epska. Nijemci su u Beogradu za vrijeme rata imali ponešto stradalih vojnika, ali je celuloidna krv u ovome i sličnim vesternima tekla u hektolitrima, kao da je riječ o Staljingradu. Stvarne žrtve rata u Jugoslaviji, uglavnom stradale u etničkim okršajima domicilnih plemena, prikazivane su kao ‘žrtve fašizma’, što je bacalo ključnu krivnju na Nijemce ili Talijane; glorificirano je pak autentično bratstvo i jedinstvo, i tako dalje i tomu slično. Komunisti su lagali iz dobrih namjera, da spriječe mržnju i osvetničke porive, ali ta je laž – danas to znamo – vodila ravno u poslovični pakao: zbog nje su svi vjerovali da su žrtve i sanjali trenutak revanša, u kojemu će eksplodirati kao pretis lonac. Samo istina oslobađa, ma kakva bila, to vidimo po drugim zemljama.
Zapadna Njemačka danas je neusporedivo liberalnija, demokratskija i antifašističkija od svoje istočne socijalističke sestre, zato i samo zato jer su do katarze došli postupno i demokratski, a to znači i kroz sukobe i neslaganja. Komunističke su vlasti u Jugoslaviji etnički konflikt uglavnom pospremile pod tepih i dale mu dodatnu snagu za novi početak, što smo vidjeli 1991. i 1992. Sada gledamo pokušaje reprize tog filma – ovdje se jedan relativno neartikulirani mit nastoji kodificirati kao povijesna istina, no ovoga puta cijeli narativ ima konjunkturnu narav. Mit danas služi kao pokriće za što bolju naplatu troškova. Kako reče jedan junak našeg doba: ‘Zar smo mi zbog vas nosali krvave gaće po Velebitu?’ Nismo, nego zbog sebe… Uglavnom, jedna je strukturna laž poslužila kao obrazac i uzor drugoj strukturnoj laži. No u svemu napredniji – osim u krađi – komunisti su za današnje diletante bili nedostižan uzor; ‘Otpisani’ su genijalna serija koja se i danas, 40 godina nakon nastanka, prati kao triler (na Googleu čak 97 posto korisnika tvrdi da im se serija sviđa), filmovi Hajrudina Krvavca su Hollywood, Veljku Bulajiću i Dušanu Vukotiću današnji autori nisu ni do gležnja, nekog srpskog Krigera u nekoj domoljubnoj seriji ovdje nema ni na vidiku. Ista škola, isti kadrovi, samo dok je u komunističkoj Jugi još bilo stege i morala, i ideje i talenta – na velikom umjetničkom tržištu, to ne treba zaboraviti – ovdje se sve raspalo, krade tko stigne i gdje god može, maske su pale, konjokradice su zamijenili prave akcijske junake, a smiješni diletanti velike majstore žanra. Ali možda je i bolje tako, bolje je da umjetnici dekonstruiraju mitove nego da ih uzdižu.
Vijesti, N1, 7. rujna, 09:41
Katarina Brečić pita gradonačelnika Bandića – i on je čovjek mita – je li mu neugodno nakon što su iscurili tonski zapisi njegovih prostačkih razgovora o Željki Markić (gradonačelnik često nosi svijeće veličine bandera, da cijeli svijet što bolje vidi kako je skroman i pobožan), no Miki odgovara kako je ‘ponosan na to’. Bandić je inače rekao da Željka Markić može – budimo pristojni – dobiti felatio i da će dobiti ‘kitu’. Lijepo! Tito se u povijest upisao riječima ‘priznajem samo sud svoje partije’, Rade Končar rekao je ‘milosti ne tražim niti bih vam je dao’, Franjo Tuđman ‘odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske’, a Bandić ‘neka Željka M…’ zna se što. Historijski pad, na svim razinama, propast Magnuma!
RTL uživo, Hrgović – Mansour, 8. rujna, 22:20
Prvi profesionalni meč Filipa Hrgovića slijedi nakon pompozne glazbene uvertire, ‘Gena kamenih’ Marka Perkovića Thompsona, koji u Areni pjeva uživo. Kako smo naspram Thompsona uglavnom ravnodušni, za uho nam zapinju – u aktualnom demografskom kontekstu – stihovi zapanjujuće kontrafaktički: ‘Loša bila 45-ta/ Rasula nas preko svijeta/ A sad nova loza raste/ Vratile se doma laste…’ Koje crne laste? Kojoj kući? Kakvo vraćanje? Koja bunika! Samo sat vremena ranije portal Index objavio je horor članak, čiju opremu prenosimo u cijelosti: Naslov: Propast Hrvatske; Podnaslov: Imamo podatke: Broj učenika u osnovnim školama od 1996. pao za više od 100.000; Lead: Hrvatska ima 104.191 učenika manje, što je skoro koliko i broj svih stanovnika grada veličine Rijeke… Vezane vijesti: Ravnatelji škola u strahu uoči početka školske godine: Stanje je alarmantno; Hrvatska umire: Zatvaraju se škole, u njih 117 nije upisan nijedan novi učenik; Busevi za Njemačku puni, uplakane majke ispraćaju djecu: ‘Ovo više nema smisla’…
U Čavoglavama i susjednim krajevima sve je – otkako su došle dobre godine, loša bila četr’es peta – pusto i biva sve pustije, a zemlja Hrvatska sve više nalikuje poligonu u kojemu se testira stih drugog vrlog domoljuba koji – kako je odlično primijetio Braco Vuković – kaže: ‘Raselit nas triba, da nas manje ima…’ Tko nas to sada raseljava? Pogledaj dom svoj, anđele. Nema nove loze, raste samo drača; malo je onih koji će se pomiriti s idejom da im kušin bude stina, nije Irska preko svijeta. Nešto je, avaj, trulo u toj domoljubnoj poeziji – oštro se tuče s brojkama, statistikom, činjenicama i stvarnošću, sve drugo je inače super.
Šakač Hrgović, pobjednik meča kojemu je prilikom ulaska u ring Thompson pjevao ‘Gene kamene’, za uspjeh je zahvalio Milanu Bandiću kojega je nazvao kraljem – sagradio mu je, kaže, divnu dvoranu i dao sve uvjete – i, naravno, dragome Bogu, a mogao je ponešto zahvaliti i onome 20 godina starijem čičici, koji je nakon dvije runde zaspao i pao na pod. Događa se to starijim ljudima, nego kako.
Todorić, N1, 9. rujna, 10:00
Svaki put kad Ivica Todorić nastupi na televiziji čovjek se zapita kako je ovakav lik postao poslodavac 60.000 ljudi. Ni na jednom društvenom fakultetu, gdje se traži kakva takva retorička sposobnost, taj ne bi položio ni prijemni. Da je ministar pa da mora nastupati pred kamerama, pojeli bi ga. U intervjuu koji je dao N1 televiziji priznao je da je lagao da posjeduje kompromitirajuće snimke Martine Dalić. ‘Nisam znao’, rekao je Todorić, ‘tko je na čelu Vlade i tko s tim upravlja i zašto i nije gospođa Dalić rekla što mi je rekla u četiri oka. Međutim, s obzirom da sam ja njoj poručio da to imam dokumentirano, a nisam imao jer nisam u životu nikoga snimao, oni su mislili da sam ja snimao.’ Kakav blesavi blef – i takav čovjek je vodio Agrokor!
portalnovosti
