Feljton Film i društvo – Nacionalne manjina na hrvatskom filmu – Srpska manjina: Oluja nad Krajinom, red. Božidar Knežević; Amarcord 1991.-2001., red. Pavle Vranjican; Pad Krajine, red. Filip Švarm; Poplava, red. Goran Dević
Statistički podatak da su Srbi najbrojnija nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj možemo razmatrati kroz čitav niz stanovišta i uvjeta, prije svega povijesnih i etnoloških. Povijesna sagledavanja, međutim, napose obuhvaćaju i zbivanja prije, tijekom i nakon Domovinskoga rata prouzročena oružanom agresijom na Hrvatsku i njezino stanovništvo. Međutim razmatrati srpsku manjinu isključivo kroz navedenu prizmu pogrešno je jer se prelama u ideološkom žarištu i zanemaruje čitav raspon društvenih i kulturnih segmenata koji taj nacionalni predznak usklađuju sa suvremenim demokratskim stremljenjima samostalne hrvatske države. No, ne zaboravljamo pritom ni da su odnosi Hrvata i Srba opterećeni velikosrpskim nastojanjima barem od tajnoga spisa Načertanije iz godine 1844. onodobnoga srpskoga ministra unutarnjih poslova, pa preko hegemonije tijekom razdoblja monarhističke Jugoslavije (1918-1941) sve do tzv. Druge, odnosno socijalističke Jugoslavije (1945-1991).
I ako nepobitno ustvrdimo da su težnje za hrvatskom samostalnošću ili pak preuređenjem jugoslavenske države na konfederativnim načelima postale otponcem pobune Srba na hrvatskim prostorima u ljeto godine 1990., nastanka tzv. Republike Srpske Krajine i agresije koja je uslijedila 1991. egzistencijalni je hrvatski otpor kao i međunarodna priznanja znatno izmijenio prvotne postavke. Ipak, u daljnjem raščlanjivanju odnosa i sporova Hrvata i Srba u samostalnoj Republici Hrvatskoj na meti se ponajviše našla vojno-redarstvena akcija Oluja za oslobođenje okupiranih područja u ljeto 1995. godine. Ciljevi su Oluje učikovito postignuti, samozvana Republika Srpska Krajina prstala je postojati, a većina je srpskoga stanovništva napustila hrvatski teritorij. Nepobitan ratni i nacionalni uspjeh međutim zatamnila je prvotno izjava ministra Čačića u Saboru, o spaljivanju srpskih kuća na području Krajine neposredno nakon same akcije za oslobođenje, a nešto kasnije i vrlo opstruktivni podaci vezani za Oluju i mjestimična ponašanja hrvatskih vojnika u neskladu s ratnim moralnim kodeksom.
Upravo je to otponcem dokumentarnoga filma Oluja nad Krajinom Božidara Kneževića snimljenoga 2001. i prikazanoga u sklopu televizijske emisije Latinica iste godine. Knežević nastoji rekonstruirati događaje u Kninu i okolnom selima Grubor i Varivode, događaje koji izmiču zakonskom djelovanju hrvatskih vojnika i postaju ratnim zločinima. Pristupajući građi kroz priče svjedoka i uporabu arhivskih snimaka raznih televizijskih ekipa, Oluja nad Krajinom korespondira sa međunarodnim optužbama, kao i podacima hrvatskih organizacija za ljudska prava te je prvi film nastao u Hrvatskoj u čijoj su tematskoj središnjici hrvatski ratni zločini u Domovinskom ratu. U pedesetak minuta trajanja ovoga dokumentarnog uratka uočavamo jasan narativni okvir, budući se Čačićeva izjava u sabornici pojavljuje i na samom početku, baš ako i na samom svršetku. Knežević pritom kronološki zadire i u same početke Domovinskoga rata, percipira obje zaraćene strane ne zanemarujući pritom agresorske ratne zločine, ali naglašava upravo hrvatske. U žarištu svojevrsne dokumentarističke objektivnosti, kroz subjektivan odabir sugovornika nemoćnih pred hrvatskim oslobađanjem Krajine autor nastoji gledateljevu recepciju navesti na sveobuhvatnije promišljanje zbivanja te podjednako empatiju ili pak sućut prema stradalnicima koji nisu ni vojnici pa čak ni borbeno sposobni.
Njegova je kritika pritom jasna i optužuje hrvatsko državno rukovodstvo za zataškivanje zločina, neprovođenje učinkovitih službenih istraga zbog umorstava staraca civila, nepotrebnih materijalnih razaranja te razbojstava i pljački. Reakcije su na taj film bile snažne, dio je javnosti Kneževića optužio za velikosrpstvo, a autor nažalost nije mogao i sam argumentirati prikazanu filmsku građu jer je smrtno stradao u automobilskoj nesreći vrlo brzo nakon prikazivanja Oluje nad Krajinom. Kako je od nastanka filma proteklo petnaest godina, u retrospektivnome osvrtu možemo ustanoviti da problem filma nije velikosrpstvo već prenaglašena tendencioznost i nagnuće senzacionalizmu i otkrivanju državnih skandala, ovom prigodom ratnih zločina i njihovoga institucionalnog prešućivanja.
Autor se ipak nije potrudio ustanoviti cjelokupnu sliku zbivanja i razlučiti sve okolnosti i segmente nepobitno počinjenih zlodjela. Površnom senzacijom zanemario je kontekst i na taj način uskratio mogućnost da Oluja nad Krajinom doista postane ostvarenjem o potpunijim zbivanjima tijekom i nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, afirmativnim prikazom oslobođenja ali i ratnih zločina pojedinaca koji nisu bili dijelom zapovjedne odgovornost nego amoralni postupci izmakli vojnim zadacima i ciljevima. Takvim postupkom naglasio je ideološke postavke provučene kroz suprotnost hrvatskoga u srpskoga nacionalnoga predznaka, a propustio prigodu kritizirati dehumanizaciju koja se kao povijesna činjenica neumitno pojavljuje u svim ratovima a ne samo Domovinskom.
Zanimljivo je da je Pavle Vranjican kao reakciju na Oluju nad Krajinom iste 2001. godine uprizorio također srednjemetražni dokumentarni film Amarcord 1991.-2001. (poznat i pod nazivom Amarcord 1) koji usprkos autorovim nastojanjima nije prikazan na državnoj televiziji. Vranjican je rabeći poveliku količnu arhivskoga materijala kao i dio snimaka koji je Božidar Knežević izostavio, slojevito raščlanio naznačenu tendencioznost i senzacionalizam njegova uratka. Naznačio je da Knežević nije upotrijebio ekstremističke izjave predvodnika srpske pobune nego tek miroljubive, njegov film označio propagandnim u očitovanju velikosrpstva te još jednom razmotrio ratne zločine počinjene nad Hrvatima. Dapače, produbljujući odnos agresora i žrtve u ratu, koristeći amaterske video i audio zapise snimljene tijekom Domovinskoga rata, Vranjican je režirao i dugometražni dokumentarni film Amarcord 2, znatno izravnije svjedočanstvo o krvavim ratnim zbivanjima, a eksplicitnost iskaza transparentna je u osudi surovih postupaka i neumjerenoj dehumanizaciji ratnoga žrvnja kao i genocida.
Ne mora nas dakako čuditi da je i na u ratu suprotnoj strani snimljen niz dokumentarnih naslova s temom Domovinskoga rata, a među njima se posebice ističe film Pad Krajine Filipa Švarma prikazan 2007. godine na dvanaestu obljetnicu sloma tzv Republike Srpske Krajine. Izmičući izraženim nacionalnim osjećajima i označavanjem hrvatskih uspjeha u Domovinskom ratu, pa tako i Oluji „kao nastavku endehazijske politike i ustaštva“, taj je autor znatno objektivnije pristupio čitavome nizu čimbenika zbog kojih je ta pseudodržavna tvorevina nastala a naposljetku i propala. Raščlanjujući i političke intrige središnjih državnih dužnosnika, podjednako i srpske, kao i hrvatske te utjecaj međunarodnih velesila, Švarm je razlučio i opreku pojedinaca, ideologije i državne zajednice u kojoj ponajviše strada upravo nezaštićeni pojedinac koji pritom može biti i instrumentom ideološkog zaleđa.
Tako je percepcija srpske manjine u Hrvatskoj još uvijek nepobitno zasjenjena zločinima počinjenim u Domovinskome ratu, a uteg što ih obilježava i nadalje se ne može u potpunosti razriješiti jer su ožiljci nedovoljno zarasli i nisu u potpunosti razriješeni ni u bilateralnim odnosima dviju država, kao ni u sukusu međunarodnih političkih čimbenika. U takvim postupcima, upravo dokumentarni filmovi koji ne pripadaju matici jasnije iskazuju kulturne i društvene različitosti, ali i sličnosti dvaju nacionalnih predznaka hrvatskoga i srpskoga te mogućnost svrhovitijega suživota, a upravo je takav primjerice vrstan dokumentarac Gorana Devića Poplava (2010) u kojem se zbog elementarne opasnosti zanemaruju nacionalne razlike i usklađuje humana potreba za međusobnom pomoći u pogibelji. Hoće li i koliko će se hrvatski dokumentarni film odvažiti za daljnjim propitivanjem međunacionalnoga dijaloga, ovisi prije svega o autorskome stavu ali i o odobrenju institucija zaduženih za financiranje filma.
