Ovaj tekst želim posvetiti mom velikom prijatelju, nedavno preminulom Goranu Stefanovskom, koji je u svojim dramama, ali osobito u svojim esejima, opisao to stanje egzila u kojem smo se svi našli nakon raspada Jugoslavije, bilo da smo zaista otišli, napustili zemlju, ili da smo u njoj ostali. Svi su se nakon pada Berlinskog zida 1989. veselili. Samo su se budale dvije godine kasnije veselile podizanju zidova. Te budale bili su Hrvati, Srbi i svi drugi redom.Priča o Šeherezadi jedna je od najokrutnijih priča o ljepoti, važnosti i vitalnosti umjetničkog iskaza. Ona govori o odnosu umjetnika i vlasti, sugerirajući da je sam stvaralački čin ujedno i čin otpora. Ona, zatim, pronosi poruku da nema autentičnog umjetničkog čina bez osobnog rizika. Iako jedna od najstarijih, legenda o Šeherezadi teško da će biti uvrštena u korpus tekstova o umjetničkom otporu, možda zato jer u srcu te metafore stoji žena koja, pričajući priče, spašava vlastiti život, ali i živote budućih žrtvi mizoginog šahrijarha. Možda happy end priče kompromitira ozbiljnost Šeherezadina otpora. Naime, nakon pripovjedačkog maratona koji traje 1001 noć, šahrijarh se zaljubljuje u Šeherezadu, pripovjedačica i njezin potencijalni egzekutor ostaju živjeti zajedno. Šeherezadina pobjeda ujedno je i njezin najveći poraz. Šahrijarh se, tako barem kazuje priča, ostavio odavno toga da ženama skida glave, ali mizoginija, gle‚ i nadalje cvjeta.
Mitovi i legende o umjetničkom stvaralaštvu najčešće su romantični, iako se to ne može reći i za životnu praksu. Umjetnik narušava božji red i zakone i zato mora biti kažnjen, a kazna je teža ukoliko je taj umjetnik žena. U činu stvaranja umjetnik se podsvjesno natječe sa samim bogom. Umjetničko stvaranje podrazumijeva rušenje ustaljenog sistema vrijednosti, estetskih, moralnih, političkih i uspostavu novog viđenja svijeta. Suvremene kreativne industrije prebrisale su ove romantične floskule zamijenivši ih floskulama o pragmatičnijim i razumljivijim oblicima umjetničkog uspjeha.
Rodila sam se u malom mjestu nedaleko od Zagreba, u Hrvatskoj, u bivšoj Jugoslaviji. Djetinjstvo pamtim kao represivan nauk okružujuće sredine, kao vrijeme izloženosti teroru, u popularnim općim istinama. U razumljivoj želji da svoje dijete ne izdvajaju iz sredine, moji su roditelji prešutno podržali taj nauk. „Tko u sredi, tri dukata vrijedi“. Ova popularna istina značila je da je najbolje biti u sredini, dakle, osrednji. Prilagodba normama sredine bila je najisplativiji i najsigurniji životni izbor. „Tko visoko leti, nisko pada“. Značenje ove poslovice potkresivalo je moja krila i istodobno me je plašilo i privlačilo. Poslovica „Ne bodi se s rogatima“ poučavala je pokornosti, priznavanju snage jačega i pokoravanju svim oblicima vlasti. U sredini u kojoj sam rasla nije bilo uputno dizati glas: „Šutnja je zlato“. Šutnja, licemjerje i laž bili su načini da se izbjegnu svakovrsne nevolje.
Za razliku od moje okoline, životni izbori mojih roditelja ipak su narušavali vladavinu zlatne sredine. Moj otac se, kao sedamnaestogodišnjak, početkom Drugog svjetskog rata pridružio partizanima. Nakon rata gradio je svjetlu budućnost, društvo u kojemu neće biti gladnih, poniženih ni prezrenih, a iza sebe ostavio je skromnu hrpicu bezvrijednog ordenja koje mu je dodijeljeno za predani rad na izgradnji socijalističke Jugoslavije. Zaljubio se u moju mamu, strankinju, u ono opasno i na sreću kratkotrajno vrijeme kada su se veze sa strancima smatrale državnom izdajom. Instinktivan otpor prema teroru sredine, koja je puna pravovjerne samosvijesti uspostavljala moralne, estetske i druge norme, ljubav prema roditeljima koji su, htjeli ne htjeli, i mene obilježili drugošću, i moja rana strast prema književnosti, bili su moj putokaz.
Grčki mitovi, partizanske legende, holivudski filmovi i bajke, osobito bajka o hrabrom mladiću Danku, varijanti komunističkog Isusa Hrista, koji iz grudiju vadi vlastito srce da bi osvijetlivši njime put izveo iz mračne šume na sunčanu čistinu neke uboge ljude. Taj skroman kulturni paket učvršćivao je u meni prve koordinate dobra i zla. Danas mi se čini da sam odrastala i živjela u jednom vremenu i naglo se obrela u drugome. U svakom slučaju, danas bi bajka o hrabrom mladiću Danku izazvala podsmijeh, koji je, usput rečeno, i sam autor priče Maksim Gorki anticipirao. Naime, čim je bio izašao na sunčanu čistinu, neki je podmukao zlica zgazio Dankovo pulsirajuće srce kao žabu.Kulturu srca odavno je istisnula kultura novca. Istine koje smo poznavali srušene su i zamijenjene novima. Samo u maloj Hrvatskoj, gdje sam rođena, srušeno je ili devastirano tri tisuće spomenika podignutih u znak sjećanja na jugoslavenski pokret otpora, na partizane. Danas vojske nekvalificiranih povjesničara rade na brisanju antifašističke povijesti i ozakonjenju drugačijih povijesnih verzija. Poljski Institut nacionalnog pamćenja, na primjer, s brojnim marljivim zaposlenicima radi na tome da ukloni svaku krivicu s kolektivne savjesti poljskih građana, s nacionalne povijesti i iz povijesnih udžbenika. Poljsko sudstvo stavljeno je pod potpunu kontrolu vlade, a poljski senat odobrio je takozvani Zakon Holokausta. Ti koji koriste sintagmu „Poljski logori smrti“ moći će biti sudski gonjeni, kažu, jer na okupiranom poljskom tlu bili su podignuti nacistički logori smrti, s kojima nevini Poljaci nisu imali baš nikakve veze.
I u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, mnogi marljivo rade na tome da se zločinci, oni iz Drugog svjetskog rata, i ovi novi, iz proteklog rata, beatificiraju, da se lopovi i pljačkaši oslobode optužbi, da se Jasenovac, koncentracioni logor gdje su lokalni nacisti, ustaše, ubijali domaće Židove, Srbe i Rome, proglasi radnim logorom u kojem su nakon završetka Drugog svjetskog rata zli komunisti pobili zatvorenike, ne bi li krivicu svalili na nevine Hrvate. Danas u srcu Evrope, u Bosni i Hercegovini, djeca idu u etnički podijeljene razrede: u hrvatske, srpske i bošnjačke. Uče istu povijest i isti jezik iz posve različitih udžbenika. Vijesti o mnogim sličnim praksama cure iz Mađarske, Bugarske, Grčke, Litve, Češke, Slovačke, Makedonije, s evropskog juga i sjevera, s evropskog istoka i zapada, i spajaju se u ponornicu koja polako ali sigurno podriva ideološke i etičke temelje na kojima počiva Evropa, ta koja je nikla na ruševinama Drugog svjetskog rata.
Moju pokojnu mamu cio život progonile su slike koje je vidjela 1946. godine, putujući vlakom iz Sofije, preko juga Srbije i Beograda prema Zagrebu. „Sve je bilo srušeno“, govorila bi, s uvijek istom nevjericom i uvijek istim uzdahom. Uz tu rečenicu nisu bile priložene slike i ja nisam bila u stanju zamisliti realnost koju je ta rečenica opisivala. Danas, dvadesetak godina nakon protekloga rata – i naziv se u međuvrjemenu uspio ukoreniti u jeziku: da, protekli rat, 1991-95, danas dakle već dvadesetak godina živim u ruševinama, pa ipak popis šteta još nitko nije uspostavio: koliko je ljudi ubijeno, koliko ih je nestalo, koliko raseljeno, koliko ih je ekonomski uništeno, koliko je kuća srušeno, koliko je tvornica uništeno, koliko željezničkih pruga, cesta, bolnica, crkava, škola, spomenika, koliko je knjiga spaljeno.Nitko nije ispostavio račun. Vlasti u većini bivših jugoslavenskih državica ne zanima ni jedno ni drugo – ni ispostava računa, niti obnova. Njih zanima održavanje statusa quo, hibernacija stanja između rata i mira, između devastacije i obnove. Njih zapravo zanima proces urušavanja, slow motion. Zato, uostalom, sudski procesi traju godinama. Zato se kuće doduše obnavljaju, ali konačno useljenje odlaže se godinama; uvijek nešto ključno nedostaje: krov, vrata, prozori. Zato se reforme najavljuju ali se ne sprovode. Zato se ratni zločinci, ubojice, kradljivci ne osuđuju. Ako i dobiju kazne ne završavaju u zatvoru. Zato je život u ruševinama proces, stanje koje traje, jer samo tako ti koji su rušenje izazvali, ti koji su ga podržali, ti koji baš ništa nisu učinili da ga spriječe, mogu opstati. Ti ljudi kao da nisu ljudi: oni su sastavni djelići mašine uništenja, mašine samouništenja.
U čemu je privlačnost fašizma i njegovih brojnih oblika, koji danas natapaju Evropu kao tinta suhu bugačicu. Privlačnost leži u tome da za fašizam ne treba kvalifikacija, ni garancija, niti potvrda o specifičnom obrazovanju i znanju. Privlačnost fašizma leži u grupi istih takvih kakvi smo sami. U prihvaćanju, u nasilju koje jedna grupa vrši nad drugom. U lako induciranom osjećaju da smo bolji od drugih, da smo konačno bolji, te da biti bolji, gle, ne zahtjeva puno, tek istu krvnu grupu i spremnost na nasilje nad onima koji je nemaju. U Vodicama, u turističkom mjestu na Jadranskom moru, krajem mjeseca travnja ove godine, hrvatski dragovoljci ili sudionici protekloga rata brutalno su uništili cvjetni nasad u mjesnom parku. Hrabrim hrvatskim braniteljima pričinilo se, naime, da cvjetni nasad ima provokativan oblik agresorske petokrake. Crvena petokraka, komunistički simbol, djeluje na hrvatski živalj kao muleta na bikove. Cvjetni aranžman prikazivao je, tako tvrdi gradonačelnica, cvijet s pet latica, a ne petokraku zvijezdu.
Krajem listopada ove godine zagrebački fotograf Robert Gojević postavio je u zagrebačkom parku Maksimir izložbu od 12 uvećanih fotografija. Izložba je bila omaž Ivanu Standlu, zagrebačkom fotografu koji je prvi ovjekovječio Maksimir. Izložba je trebala putovati po drugim hrvatskim parkovima. Fotografije su samo nekoliko sati nakon postavljanja iskasapljene. Nekoliko dana kasnije, početkom novembra ove godine, splitski pijanac ostrvio se na rijedak preostali spomenik ikoni partizanskog pokreta, Radi Končaru. Spomenik se neočekivano lako srušio i pao na pijanog vandala, slomivši mu, navodno, nogu. Vandal je završio u bolnici, što je bila prilika da novinarima ispriča kako protiv samog čovjeka nema ništa – mislio je na samog Radu Končara, strijeljanog 1942. – čak ga i ne poznaje, rekao je, ali da načelno ne podnosi Srbe, partizane i komuniste. I tako iz dana u dan. I tako je, eto, proteklo četvrt stoljeća.Izabrala sam tri slučajna detalja, nedavna. Mogla sam izabrati bilo koja druga tri. Svaki je obilježen nekim oblikom nasilja. Nasilje je postalo normom normalnosti. Političko opravdanje za ubojstva, krađe i brutalna nasilja, poput pijanog jadnika koji mrzi Srbe, komuniste i partizane, ili mrzitelja cvjetnih nasada kojima se priviđa zvijezda petokraka, postalo je u međuvremenu posve nevažno. U nekom trenutku sve može postati oblik nasilja: kazališna predstava i njezin režiser, književno djelo i njegova autorica, fotograf i njegove politički nevine fotografije. Fašizam voli prazninu. Fašizam voli smrt. Možda zato na ispražnjenim, sparušenim, ogoljenim, devastiranim mjestima niču sve brojniji, sve ružniji i sve monumentalniji spomenici ocu hrvatske nacije, Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku. Najnoviji je visok navodno četiri i pol metra, a kad se doda postolje bit će sedam metara. Tu su i nazivi ulica, parkova, institucija, aerodroma, trgova… većina nosi ime Franje Tuđmana, što samo potvrđuje katastrofalan deficit drugih sadržaja. Izbor simboličnog sadržaja, a to je Tuđman i samo Tuđman, ukida sve dileme oko izbora. Izbor jednoga je sveto pismo. Jedna crkva, jedna religija, jedna ideologija, jedna rasa, jedna klasa, sve to jedno je utočište nepismenih.
Sofofobija je, kažu, strah od znanja i učenja. Kod mnogih mojih zemljaka zamjećujem apatiju, letargiju, napadan nedostatak znatiželje, upotrebu stereotipija, odbijanje da se čuje bilo što što izlazi iz njima poznatih okvira. Davno usvojeno znanje da je Zemlja okrugla danas se polako vraća na još davnije, da je Zemlja ravna ploča. Ovu rigidnost zamijetili su prvi stručnjaci koji su amaterima, urednicima Vikipedije, pokušali skrenuti pažnju na netočnosti i greške. Njihovi prigovori obično nisu bili prihvaćeni. Anonimne neznalice koje su se dočepale moćnog internetskog teritorija obično bi ostajale uporne u svome neznanju i kontroli tog neznanja, iako su u početku tvrdile suprotno. Katastrofalan pad obrazovnih standarda započeo je s raspadom Jugoslavije, s nacionalizmom, s masovnim otpuštanjem novinara, liječnika, sudaca, svih koji su – barem je tako bilo u Hrvatskoj – po nacionalnosti bili Srbi, nehrvati, bivši komunisti ili naprosto ljudi kritični prema mafijaško-korupcijskom ustroju novih država.
Pad svih standarda krenuo je s nepotizmom, s ogromnom moći crkve, sa zakonom prema kojemu prednost prilikom zapošljavanja imaju Hrvati, dragovoljci, djeca dragovoljaca i rodoljubi, a ne, dakle, stručnjaci. Tu strašnu klasu nepismenih najkraće i najpreciznije opisuje Mihail Zoščenko, davne 1923. godine u svojoj satiričnoj priči „Aristokratkinja“. Grigorij Ivanič je kućepazitelj, vodoinstalater, koji opisuje svoju kratku i neuspješnu vezu s jednom aristokratkinjom, koju vodi na kazališnu predstavu. Zoščenko ismijava tu brojnu klasu ljudi koja je s revolucijom donijela i revolucionarni populizam, svoje ideje o kulturi, ljepoti, obrazovanju, životnim i drugim vrijednostima. Svaki puta kada vidim tu novu, postjugoslavensku fašističku klasu, koja je odjevena u brendiranu odjeću, dobrano poljepšana kozmetičkim intervencijama, s pudlicama koje obavezno vodi po kazališnim premijerama, prisutna na svim modnim revijama, otvaranjima izložbi, u medijima, u rubrikama slavnih… kada vidim predstavnike te klase kako suvereno ocjenjuju kazališne predstave, knjige, izložbe, sjetim se Grigorija Ivaniča i njegove replike: „Ako ženska nosi šeširić na glavi, ako na nogama ima najlonke, ili ako nosi muf ili ima zlatan zub, takva aristokratkinja i nije ženska. Ona je ništa“.U Zagrebu je u listopadu 2018. otvorena izložba „Arheologija otpora – otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj“. Izložba je ostvarena u suradnji Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog državnog arhiva, a u sklopu europskog projekta COURAGE, što bi trebala, kažu, biti kratica za Kulturna opozicija: razumijevanje kulturne baštine neslaganja u bivšim socijalističkim državama. Na listi participanata projekta COURAGE su Budimpešta, s najviše svojih znanstvenih institucija, čak tri, što nekako nagovještava da će, ako dođe do općeg potopa, samo mađarska verzija povijesti ostati prava, jer će Mađarska biti u statističkoj prednosti nad ostalima. Tu su, zatim, Vilnjus, Prag, Bukurešt, Zagreb, Bratislava te fakultetske institucije iz Oksforda, Dablina i Regensburga. Projekt je izdašno financirala Evropska zajednica. Kustosi izložbe bili su vođeni velikom idejom da je svaki otpor naprosto otpor, te da je opozicija naprosto opozicija, te da sve totalitarizme treba izjednačiti što je, usput rečeno, najagresivnija, najgluplja i najlažljivija ideološka floskula u postjugoslavenskoj ideološkoj zoni, i šire.
Ovakav pristup promovira ideju da je ljudska povijest hrpa smeća na kojoj će se ionako svi naći, citiram: „emigranti, vjernici, disidenti, praksisovci, omladinci, umjetnice, feministice, cenzori, ideolozi i udbaši“, jer u konačnici smo svi isti, i dobri i loši, i pravi i krivi, i Hitler i Isus Krist. Svaki je otpor prema tomu besmislen, jer svi ćemo završiti kao hrpa kostiju koju će neko od budućih ideologa nastojati pomiriti. Zanimljivo je da katolička crkva, najjača institucija u Hrvata, nije uložila protest u vezi činjenice da je njezina ikona, biskup Alojzije Stepinac, koji je podržao ustaški režim, danas na istoj hrpi historijskog otpada s Tomom Gotovcem, hrvatskim konceptualnim umjetnikom koji se u svojim performansima volio skidati gol i ljubiti zagrebački asfalt.
Ovaj nas vremenski najsvježiji primjer hrvatskog povijesnog revizionizma, čija je strategija uporna destigmatizacija ustaškog pokreta, ustaške Nezavisne države Hrvatske i njezina zloglasnog lidera Ante Pavelića, negiranje postojanja nacističkih logora u Hrvatskoj, kao i negiranje zločina koje su Hrvati činili za vrijeme protekloga rata, vraća unazad, u drugo vrijeme i drugi geografski prostor. Akcija napada na Amsterdam bevolkingsregister 1943, koja je imala za cilj uništenje popisa građana prema kojima bi nacisti mogli identificirati Židove, ostala je ugravirana u kolektivno sjećanje Nizozemaca kao svijetao primjer otpora nacističkom teroru. Grupa umjetnika založila je vlastitu glavu kako bi spasila živote svojih sugrađana. Postoji, dakako, i ona druga, tamna povijest, povijest kolaboracije. Slučaj Ane Frank ujedinjuje obje povijesti: svijetlu i tamnu. Ana Frank je priča o otporu, ali i priča o izdaji. Na sajtu Muzeja otpora, Verzetsmuseum, u Amsterdamu, posjetioca dočekuje nedvosmisleno pitanje na nekoliko jezika: „Nacistička Njemačka okupirala je Holandiju. Što ćete vi učiniti?“ i tri mogućnosti, tri odgovora, tri tipke na koje posjetioci mogu pritisnuti: Adapt, Collaborate, Resist. Prilagoditi se, Surađivati, Pružiti otpor.Kad je 1991. započeo rat u rasklimanoj Jugoslaviji, ja sam kliknula na nevidljivu tipku „Pružiti otpor“. Bio je to osoban, možda nepromišljen, ali svakako autentičan otpor gluposti i lažima, protest protiv onih brojnih sramnih strategija kojima su budući pljačkaši i ubojice nastojali uvjeriti građane Jugoslavije da je rat nužnost i da drugih opcija osim bratoubilaštva nema. Nekoliko godina kasnije, kad sam se napustivši svoju zemlju obrela u Nizozemskoj, netko je – neka mi ovdje slušaoci oproste na neoprostivom skliznuću u samosažaljivu samohvalu – prepoznao moju gestu otpora i nagradio me nagradom Versetsprijs 1997, koja je tada još postojala, a u znak sjećanja na holandske umjetnike koji su u vrijeme nacizma dali svoje živote za obranu ljudskog dostojanstva, svoga i svojih sugrađana. Ova neočekivana nizozemska dobrodošlica natjerala me da raspakiram kofere i u Nizozemskoj zasnujem svoj drugi dom. Nagrada, nažalost, više ne postoji. Ja sam njezina zadnja dobitnica. Sada znam da se te zamišljene tipke pritišću impulzivno, kao što znam i to da većina ljudi u svim povijesnim konstelacijama najčešće izabira tipku „Prilagoditi se“. Pobjeđuje instinkt preživljavanja, a preživljavanje, kažu, garantira prilagodba. Zanemariva manjina pritisnut će tipku „Pružiti otpor“.
Uvjerena sam da inteligencija, edukatori, profesori, umjetnici, književnici, znanstvenici, novinari i mnogi drugi biraju hoće li se prilagodi, hoće li surađivati ili će otvorenom, kamufliranom i svakovrsnom drugom teroru pružiti otpor. Te tri tipke, Prilagodba, Suradnja i Otpor određuju kulturu u kojoj živimo, političku, književnu, umjetničku, obrazovnu, medijsku kulturu svakidašnjeg života, kao i to kakva će ta kultura biti sutra, pritom bukvalno sutra. Tu kulturu, suočeni s njome kao s vlastitim licem u ogledalu, bivši Jugoslaveni žive već punih četvrt stoljeća, ali joj još uvijek nisu uspjeli smisliti ime. U politički manje osjetljivim vremenima ta bi se kultura možda zvala postfašističkom, ili neofašističkom. Danas, uz punu svijest i odgovornost misleće demokratske većine ona se najčešće označava kao populistička.Riječ „populizam“ izabrana je za riječ godine 2017. Populizam se može prevesti i kao vladavina nepismenih. Negdje su, na nekim novinskim stranicama koje su izvještavale o izložbi „Arheologija otpora, otkrivanje zbirke kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj“, bljesnula i lica kuratora izložbe, mladića nevinog okruglog lica i plavog pogleda koji ne izražava ništa, i mlade žene na čijem je licu kamera ulovila neugodno lukav izraz. Dok sam promatrala ta pravovjerna, glatka lica, pogodila me misao da su to oni, anđeli smrti, da su to i moji budući egzekutori, da upravo tako izgledaju, da su se infiltrirali u važne državne institucije, u državne arhive, u međunarodne networke kako bi, izdašno financirani iz brojnih komisija u kojima rade isti takvi anđeli, svojim nevidljivim krilima raščistili i pobacali u smeće sve što je za baciti, sve što ne služi ničemu, da bi sve zajedno, sve ljudske napore, pobacali na jednu hrpu. Pred hladnim nebesima nema ni pravih ni krivih i svi su naši napori uzaludni. Promatrala sam fotografiju dvoje mladih anđela ravnodušnih lica i pitala se koliko ih još ima: desetine, stotine, stotine tisuća?
Zapitala sam se nije li me konačno strah i prije nego što sam pronašla odgovor, negdje u meni tiho je zazvonio refren iz Hrabalova remek dijela „Bučna samoća“, o nebesima koja nisu humana. Hrabalov Hanta, načitani usamljenik, otpadnik jurodivi, već 35 godina radi u sabiralištu starog papira. On hidrauličnom prešom preše odbačene knjige, a onda od njih stvara umjetnička djela, uzorne pakete, nastojeći da svakom da svoj potpis, da u svaki ugradi srce i ne pada mu, dakako, na pamet da u prešani papir stavi Kafku i Hitlera zajedno. Hanta je u svom trideset petogodišnjem poslu bio okružen knjigama, živio je u bučnoj samoći, bio je nježni mesar, kako sam kaže. I istina je: nebesa nisu humana i zato utjehu treba tražiti u suosjećanju i ljubavi. Drugim riječima, rukopisi ne gore. Bačene na lomaču, knjige se, kad to već nisu u stanju ljudi, smiju tihim smijehom otpora.
XXZmagazin
