Pri tome samovoljno izigravaju vojnu silu, jer na Baltik Hrvatska šalje 300 vojnika kao velike Francuska i Španjolska, dok deseterostruko brojnija Italija šalje tek 160, Rumunjska 120, Belgija stotinu, a Slovenija tek 50 pripadnika svojih oružanih snaga.
Hrvatska se više sprema za rat nego za budućnost, prokomentirali su prosvjetari 465 milijuna kuna više za proračun ministru obrane Krstičeviću u odnosu na 240 milijuna ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak, najavljujući rujanski štrajk.
Da je militarizacija društva, a ne kurikularna reforma intencija ove vlasti, pokazuje i 15 tisuća vojnih poziva poslanih na adrese građana do 55 godina starosti iz MORH-a bez ikakve najave! Njih 150 s osječkog područja morat će odraditi i vojnu vježbu, prvu nakon završetka Domovinskog rata, a uznemirenim građanima iz Ministarstva obrane lakonski odgovaraju da je »riječ samo o jednoj fazi ustojavanja šest pješačkih pukovnija pričuve Oružanih snaga«.
Da MORH postaje nadministarstvo, kao u ratno doba za mandata Gojka Šuška, kojem civilna kontrola i propitkivanja što i kako radi ide na živce, svjedoči i nedavna Vladina odluka o slanju 300 hrvatskih vojnika na granicu s Rusijom koja niti je adekvatno obrazložena, niti raspravljena na saborskim odborima. Dodamo li tome da to par exellence vanjskopolitičko pitanje nije dobilo odgovore ministrice Marije Pejčinović Burić i MVPEI-a o implikacijama na međunarodni položaj i odnose Hrvatske, jasno je da militarizaciju Hrvatske provodi uzak i odabran krug ljudi iz vladajućih struktura.
Slavljenje i divljenje oružju postaje neupitno, pogotovo u ove blagdanske dane uoči obljetnice Oluje, pa se o eskadrilama aviona, stotinama milijuna kuna poreznih obveznika i ljudskim životima odlučuje brže nego o rabljenim automobilima. Onima koji se s time ne slažu nad glavom visi mač optužbi za veleizdaju, iako je i nakon katastrofalnih požara očito da Hrvatska svoju vojsku ne razvija prvenstveno za vlastitu nacionalnu sigurnost, već prioritet imaju potrebe NATO-a. I predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i ministar Krstičević nastupaju kao manekeni militarizacije nazivajući oružane snage »hrvatskim brendom«, kao da se radi o turističkoj ponudi ili izvoznom proizvodu na kojem ćemo dobro zaraditi.
Pri tome samovoljno izigravaju vojnu silu, jer na Baltik Hrvatska šalje 300 vojnika kao velike Francuska i Španjolska, dok deseterostruko brojnija Italija šalje tek 160, Rumunjska 120, Belgija stotinu, a Slovenija tek 50 pripadnika svojih oružanih snaga. Ministar Krstičević na velika vrata najavljuje i povratak oružanih snaga u velika gradska središta, pa će tako u Varaždin useliti oko 600, u Sinj 250, u Ploče 160, a u Vukovar stotinjak vojnika. »Napuštamo koncept putujuće vojske, a u fokusu našeg rada je podizanje kvalitete života i rada vojnika, što će omogućiti ostvarenje zahtjevnih profesionalnih zadaća i kvalitetniji obiteljski život«, poručuje ministar.
Nitko naravno nema ništa protiv vojske i vojnika, ali bilo bi lijepo da tako nešto svojim prosvjetarima može poručiti ministrica Blaženka Divjak, jer i njih nemali broj putuje do svog posla izvan mjesta stanovanja, mnogi rade u više škola, i njihove su zadaće zahtjevne, i oni zaslužuju kvalitetniji obiteljski život. Ako su pilotima nasušno potrebni novi avioni, ni FER-ovci ne bi smjeli ostati bez najsuvremenijeg centra robotike u regiji jer je njihov projekt bio bolji od 207 europskih!
Ovo nije dilema što je preče, Shakespeare ili kobasica, već leži li naša snaga u znanju ili topuzu.
novilist
