„Ne znam kakav će biti Treći svjetski rat,
ali znam da neće biti puno ljudi koji će vidjeti Četvrti.“
Albert Einstein
Svijet je u globalnom pomaku unazad, u dvadesete godine prošlog stoljeća koje je obilježio uspon radikalnih lijevih i desnih političkih pokreta koji su nas odveli u Drugi svjetski rat. Kao što nas danas radikali vuku prema Trećem svjetskom ratu iz kojeg će se opet najbolje izvući malobrojni koji su usvojili Sun Tzuovu mudrost prema kojoj je pravo umijeće ratovanja neprijatelja pobijediti bez direktnog suočavanja s njim
Opremljen je s čak „pet pari očiju“ putom ujedinjenih anglofonskih obavještajnih službi FiveEyes[1], ali američki predsjednik Biden ne vidi to što je vidio Einstein. Ne može, jer mu se u glavi neprekidno vrti horor-film u kojem on, u glavnoj ulozi, inkarnira svjetskog žandara koji teško održava ravnotežu na samom rubu meksičkog kratera „Chicxulub“. Premire od straha da će se, jer je na nestabilnim nogama, pri udaru nekog novog asteroida odmah stropoštati u krater koji će udar stvoriti. Boji se da će ga krater progutati skupa sa svim njegovim „start-upnations“[2] i gadgetima koje su proizvele. Onako kako je Chicxulub, prije 66 milijuna godina gutao dinosaure. Štoviše, tada ih je udar ogromnog asteroida posve izbrisao s površine Zemlje iako su bili najmoćnija vrsta živoga svijeta.
Jer je on danas najmoćniji, američki predsjednik se sprda s onima koji strepe da taj novi asteroid neće doći iz Svemira nego sa Zemlje, u obliku nuklearnog rata. Pa zna se da nuklearne bombe smiju bacati samo Amerikanci, svi drugi koji bi se usudili bili bi tretirani kao luđaci. Zato što Biden ne vjeruje da će Putin u Ukrajini koristiti atomsku bombu kao svojedobno Thruman u Japanu – dakle, kako bi skratio ratna stradanja ruskim vojnicima – danas nuklearno naoružanje više nema disuazivni efekt.
Eskalacija rata u Ukrajini reciprocitetom
Američki predsjednik je podržao upad Ukrajinske vojske na teritorij Ruske Federacije – nuklearne sile. Zato bi uskoro, recipročno, i Putin mogao voditi konvencionalni rat na teritoriju neke druge nuklearne sile, npr. najbliže mu Francuske. Saveznici nisu slučajno poslali ukrajinske trupe prema Kursku. Sjeverni tok izvan funkcije, preostalo je još u Soudži „zavrnuti zadnju pipu“ plinovoda kroz koji i dalje prolazi ruski plin kroz Ukrajinu prema Uniji. Nakon čega je trebalo testirati mogućnosti „premještanja rata u Rusiju” i, vojnim provokacijama kraj nuklearke Kursk ishoditi odgovor na pitanje je li Kremlj uistinu spreman kliznuti u atomski teror.
Vrlo je vjerojatno da se „plan pobjede nad Rusijom“ s kojim se Volodimir Zelenski trenutačno šeće od jedne do druge zapadne prijestolnice temelji na informacijama koje vrijedno prikuplja zahvaljujući svojoj „ruskoj avanturi“. Iako analiza temeljena na tim podacima može biti samo manjkava. Ne samo zato što je pristrana nego i zato što ruska nuklearna doktrina postulira da se atomsko oružje može koristiti kao odgovor na konvencionalnu agresiju protiv ruskog teritorija – što je slučaj, ali samo ako je ta agresija sposobna dovesti u pitanje opstanak ruske države. Što nije slučaj, ukrajinski upad je tretiran kao teroristička akcija.
U međuvremenu, ukrajinski upad na ruski teritorij ne samo što je podigao razinu ruskog jedinstva nego je i pokazao da su bile točne Putinove analize prema kojima ruske nepregledne granice s Ukrajinom može štiti samo ukrajinska neutralnost – što je Zelenski odbio pa je počela ruska “specijalna vojna operacija”. Donedavno su zapadni saveznici službeno sudjelovali samo u obrani Ukrajine, s milijardama za njeno naoružanje koje su koristili proizvođači oružja – načelno odgovorni za njihovu uporabu, ali izbjegavajući odgovornost pozivajući se na pravo Ukrajine na samoobranu. Da bi, prilikom dubokog upada u Rusiju, njihovi proizvodi konačno bili korišteni protiv Rusije u Rusiji. Iduća faza je odobrenje Kijevu da koristi zapadne rakete dugog dometa za uništavanje ciljeva diljem Rusije, a moguće i uporabe atomskog oružja čime bi se skršio Ugovor o neširenju nuklearnog oružja iz 1968. Samo taj Ugovor još svijet štiti od velikih sila i njihove volje za moć ili straha od gubljenja dominantne pozicije zbog kojeg bi ga mogle sa sobom povući u „Chicxulub“. A NATO će već odobravanjem Ukrajini da koristi rakete dugog dometa u Rusiji i službeno ući u rat s Rusijom. Zašto? Zato što ih Ukrajina ne može koristiti bez NATO satelitskog sustava.
Drugim riječima, sve je spremno, rezultat američkih predsjedničkih izbora odlučiti će hoće li se eskalacija globalnog sukoba The West vs the Rest odvijati u Europi ili na Bliskom istoku. Ukoliko na američkim predsjedničkim izborima pobijedi Kamala Harris – Bidenova produžena ruka, za očekivati je širenje rata u Europi. Ukoliko pobijedi Donald Trump, doći će do rasplamsavanja rata na Bliskom istoku. Odlučivati će osobne preferencije kandidata za novog američkog predsjednika, odnosno obiteljsko-poslovne veze koje svakog od njih vežu za obranu pod svaku cijenu Izraela (Trump) ili Ukrajine (binome Harris-Biden).
Eksterminacija bliskoistočnih starosjedilaca i kinesko-američko suparništvo
Kako drugačije okarakterizirati eskalaciju izraelsko-palestinskog sukoba nego eksterminacijom bliskoistočnih starosjedilaca na teritoriju čije je demografsko preuzimanje od strane Izraelaca u tijeku? Izraelci govore o reciprocitetu u nanošenju gubitaka neprijatelju, ali su brojke neumoljive. Kako govoriti o reciprocitetu kada je prema podacima STATISTA, od 7. listopada 2023. do danas, odnos ukupnog broja poginulih i ranjenih Izraelaca u Izraelu i na palestinskim teritorijima i bliskoistočnih starosjedilaca u Palestinskoj samoupravi (Gaza i Zapadna obala) 1:6,45[3]. Zašto bliskoistočnih starosjedilaca? Zato što se često radi o različitim etničkim, vjerskim i rasnim skupinama koje povezuje starosjedilačka netrpeljivost prema doseljenicima – Židovima, koji demografski i/ili silom preuzimaju njihove teritorije prilikom svog epskog povratka na njih jer vjeruju da su ih obitavali prije 2000 godina (interpretacija biblijskih zapisa).
Što je tu eksterminaciju učinilo mogućom? S jedne strane, aktivna podrška NATO saveznika: financijska, obavještajna i vojna. S druge strane, rivalstvo na regionalnoj razini između proameričkih arapskih monarhija i antiameričkog Irana koje je podršku starosjediocima ograničilo na onu iransku; te globalni sukob The West vs the Rest s ciljem očuvanja angloameričke dominacije u svijetu u kojem Izrael igra ulogu ključnog zapadnog proxyja zaduženog za ostvarenje tog cilja na Bliskom istoku, a Iran ulogu ključne smetnje i prijetnje (kao Rusija u Europi).
U sjeni tih lokalnih i regionalnih političkih igara prosperira globalno sino-američko gospodarsko suparništvo oko uspostave sigurnih trgovačkih ruta: izgradnje kineskog Novog puta svile i zapadnog novog gospodarskog koridora IMEC. Ovaj zadnji bi trebao povezati Indiju, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate (UAE), Jordan, Izrael i Europsku uniju kroz morske luke i željezničke rute. Izraelu je dana uloga središnjeg čvorišta IMEC-a i on je dakle pozvan taj koridor učiniti sigurnim, nakon čega može računati na znatnu ekonomsku korist, kao i svi uključeni i ovdje nabrojeni arapski partneri – najčešće spremni u tom smislu žrtvovati Palestinsku državu. Njima treba pridodati Egipat kojemu su od Palestinaca bitnije naknade za prolaz kroz Sueski kanal, a čiji priljev bi prestao izgradnjom konkurentnog kanala Ben Gourion – koji su SAD i Izrael odavno zamislili uglavnom kao sredstvo pritiska na Egipat. Ideja IMEC-a sadrži i europski plan zamjene ruskog plina bliskoistočnim, poglavito eksploataciju resursa koji se nalaze u rukama Palestinaca u Gazi – od koje Izrael neskriveno želi maksimalno profitirati. Eksterminacijom pripadnika Hamasa koji se protive eksploataciji energetskih izvora Gaze zajedno s Izraelom, Židovska država će si prokrčiti put prema ostvarenju te želje. Aktualna dimna zavjesa recipročnog raketiranja s Iranom koji podržava Hamas krije „čišćenje“ sjevera Gaze i intencije izraelskih kolona da ju nasele.
Sličan je slučaj i s libanonskim Hazbollahom čiji pobornici nastanjuju jug Libanona koji graniči s Izraelom, a u čije se sravnjivanje sa zemljom upravo upustila Izraelska vojska. Bez doma je ostalo i protjerano oko milijun Libanonaca šijita iz Južnog Libanona; prema riječima Benjamina Netanyahua sve to kako bi se osigurao povratak 9500 kolona na sjever Izraela, uz granicu s Libanonom. Ti izraelski koloni prethodno su evakuirani kako bi ih se zaštitilo od pojačane razmjene vatre (postojala je i prije Hamasova krvavog pohoda na Izrael od 7. listopada 2023.) između Hezbollaha i Obrambene vojske Izraela (IDF) zbog podrške Hezbollaha palestinskom Hamasu. Jasno je da razmjere izraelskog napada na Libanon ne objašnjava navedena intencija Netanyahua. Odatle špekulacije prema kojima je prava namjera Izraela okupirati južni Libanon, naseliti ga židovskim kolonima i bez učešća Libanonaca eksploatirati podmorske energetske izvore u Istočnom Sredozemlju. Što je protivno sporazumu koji su Libanon i Izrael potpisali 2022., a čiji je cilj bio razgraničenje zona kontrole dviju država u vodama istočnog Sredozemlja bogatim plinom.
Razaranja u Gazi i južnom Libanonu, čiji su razmjer i brutalnost bez presedana u višedesetljetnom izraelsko-palestinskom sukobu, navela je Francescau Albanese – posebnu izvjestiteljicu UN-a za palestinska područja – da u svom izvješću zaključi kako postoje „razumni razlozi za vjerovati da je Izrael počinio nekoliko djela genocida u Pojasu Gaze. Priroda i razmjeri izraelskog napada na Gazu i destruktivni životni uvjeti koje je prouzročio otkrivaju namjeru da se fizički unište Palestinci kao skupina.”[4]Kako Libanonci doživljavaju takovrsne brutalnosti kojima su izloženi?
Libanonski pakao: Bidenovih „pet pari očiju“ i izraelske špijunske aplikacije i gadgeti
U prvim epizodama libanonskog špijunskog realitiyja društvene mreže su direktno prenosile video uratke izraelskih atentata gadgetima (pejdžerima i voki-tokijima). Taj „elektronički trojanski konj“ je prvo decimirao pripadnike sigurnosne službe Hezbollaha, uglavnom u općinama u kojima je političko krilo te šijitske stranke pobijedilo na izborima. Potom su vojnim akcijama „kirurški odstranjeni“ zapovjednici njenog vojnog krila – najznačajnije paravojne arapske organizacije na Bliskom istoku. Ova zadnja nije toliko dobila na važnosti zbog iranske podrške i novca koliko zbog nesposobnosti službene Libanonske vojske koju su ustrojili Amerikanci i Francuzi na način da nikad ne bude dovoljno jaka da populaciju zaštiti od agresivnih susjeda (Izraela i Sirije) i revoltiranih populacija koje protjeruju. U Libanonu su organizirali izbjegličke logore za prognanike (Palestince i Sirijce) za čiji povratak u napuštene domove nisu našli rješenje što prognanike revoltira, te se stvara animozitet između njih i Libanonaca koji su ih na svom teritoriju ugostili.
Negdašnju „bliskoistočnu Švicarsku“ načeo je Libanonski rat 1982. kada je Izrael izvršio invaziju na južni Libanon kako bi iz njega istjerao palestinski PLO. Protiv Izraela u Libanonu su se borili PLO, Sirija, Al Fatah i novoosnovani Hezbollah. Okruženi u zapadnom Beirutu i izloženi teškom bombardiranju, PLO i sirijske snage su u pregovorima dogovorili izlazak iz Libanona uz pomoć međunarodnih mirovnih snaga. Nakon povlačenja izraelskih snaga iz južnog Libanona 2000. Hezbollah se smjestio uz granicu otkad ju brani. Neprijateljstva su se nastavila, uz povremene eskalacije (2006.), a Hezbollah se postupno nametnuo i kao lider libanonske političke scene, potisnuvši lidere većinskih sunita i kršćana. Unutarnjopolitičke trzavice i njihova povezanost s utjecajem velikih sila pogodovale su kapilarnom širenju korupcije koja je urušila libanonsku državu. Konačno su ju dokrajčile eksplozije koje su pogodile bejrutsku luku 2020., otkad populacija živi u siromaštvu i nesigurnosti, za što najviše okrivljuje vodstvo Hezbollaha. U ovom novom pokušaju invazije južnog Libanona, Izrael misli iskoristiti tu mržnju dijela Libanonaca prema šijitskom političkom i vojnom vodstvu koja bi trebala oslabiti otpor (trećina Libanonaca podržava Hezbollah i zahvaljujući njemu preživljava, drugu trećinu čini opozicija Hezbollahu, a treću čine oni koji ne podržavaju Hezbollahovu ideologiju – ali podržavaju njegove borce jer su Libanonci koji se hrabro suprotstavljaju agresoru). Žestoko bombardira državu koja je ekonomski na koljenima, a Zapad joj ne priskače u pomoć upravo kako bi oslabio Hezbollah na vlasti. Tako su, nakon atentata gadgetima, Libanonci bili prisiljeni nemoćno promatrati kako se pred njihovim očima, kao u video-igricama, pritiskom na adekvatni gumb pilotske palice u prah i pepeo pretvaraju zgrade koje su špijuni prethodno označili kao neprijateljske; ili samo jedan „neprijateljski kat“ po označenoj zgradi skupa sa živim svijetom koji ih je obitavao; sve do spektakularnog sravnjivanja sa zemljom građevine s podzemnim bunkerom u kojem se skrivao izraelski „neprijatelj broj 1“, vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah. Nakon čega je postalo kristalno jasno da ne samo da nas FiveEyes može bilo gdje naći i izraelske špijunske aplikacije svugdje neovlašteno slušati – nego i da nas njihovi špijunski gadgeti mogu ubiti; kako u Libanonu tako u bilo kojem drugom dijelu svijeta.
Jasno je i da Izrael bez Sjedinjenih Država i NATO saveznika nije regionalna sila. Libanonci su svjesni da ih prvenstveno ubija američka i europska tehnologija (Njemačka je uz SAD glavni opskrbljivač Izraelske vojske). Usred tog ratnog pakla ne gube smisao za humor. Tako društvenim mrežama, pored morbidnih sadržaja, cirkuliraju i ovakvi sarkastični:
„Inženjerijska postrojba libanonske vojske demontirala je projektil od 2 tone koji je izbacio izraelski vojni zrakoplov u blizini škole Al-Ghazali u četvrti Al-Soulloum u južnom predgrađu Beiruta, ali nije eksplodirao. Američko veleposlanstvo u Beirutu kontaktiralo je zapovjedništvo libanonske vojske da joj isporuči taj projektil jer je američko vlasništvo.“ (Facebook)
Foto: Facebook
Iransko-izraelski sukob
Nakon neuspjeha izraelskih obavještajaca 7. listopada prošle godine, Izraelu je FiveEyes morao osigurati rehabilitaciju, gromoglasnu osvetu čak i po cijenu brojnih civilnih žrtava. Stoga je lako zamisliti trijumf Bidena i Netanyahua nakon uspješno fingiranih pregovora o prekidu vatre kako bi izraelski napad svim sredstvima na Libanon bio sasvim neočekivan. Kao i oduševljenje američkog predsjednika kako sjedi u „Situation Roomu” i vizualizira morbidne scene ubijanja i sakaćenja, u izravnom prijenosu ili replayu. Onako kako je pratio eliminaciju Bin Ladena 2011. kada je bio Obamin potpredsjednik, pa s njime podijelio oduševljenje što je „Geronimo“ (Ben Laden) ubijen u operaciji. „Wegothim!“ – klicali su skupa s Obamom i saveznički vođe. Nije im padalo na pamet da bi uskoro i oni mogli biti „neutralizirani“ ukoliko se usprotive odlukama osovina Biden-Zelenski i Trump-Netanyahu.
Omamljeni pijanstvom trenutnog blagostanja i mira, nisu zamijetili da se „anglosaksonski elektronički trojanski konj“, prihvaćen kao znak mira, već koči usred svih savezničkih država. Žestoko plješću izraelskom Jamesu Bondu koji je uspješno infiltrirao vrh vlasti u Iranu. Uspio je to u državi koja nije označena kao neprijatelj zbog naopakog tretmana koji rezervira ženama i protivnicima islamskog režima (proamerički islamski režimi nisu nježniji prema ženama i neistomišljenicima) nego zato što ne priznaje anglosaksonsku dominaciju svijetom. Jednako kao što ju ne priznaju ni krakovi iranskog islamskog režima u Gazi i Libanonu, Hamas i Hezbollah. Aktivno se bore protiv kolonizacije teritorija bliskoistočnih starosjedilaca od strane Izraela, koju podržavaju Zapadni saveznici činjenjem (bezrezervna podrška Izraelu) ili nečinjenjem (izbjegavanjem rješavanja palestinskog pitanja).
Iranska „čestitka“ Izraelu
Recept izraelskog i drugih Jamesa Bondova kojima rukovodi FiveEyes nije naročito maštovit. Stoga ga treba začiniti „vatrometom“ i gadgetima. Prvo državu urušiš ekonomskim sankcijama i/ili korupcijom (Iran, Libanon), pa lokalne nezadovoljnike dobro platiš (korumpiraš) da u tvom interesu rade na bacanju na koljena te osiromašene države i njene korumpirane vlasti. Recept o kojem govori bivši predsjednik Irana pod ekonomskim sankcijama, Mahmoud Ahmadinejad u svojoj zvučnoj izjavi od 30. rujna za CNN Turk, koju je prenio Times of Israel. Prema njemu, čak je i sam šef jedinice iranske tajne službe zadužene za borbu protiv izraelske tajne službe Mossad bio izraelski agent – dakle dvostruki agent.
Činjenica da su izraelski agenti izišli iz „anglosaksonskog elektroničkog trojanskog konja“ (FiveEyes), čije usluge koriste pa su uspješno, usred Teherana, eliminirali šefa političkog ureda Hamasa Ismaila Haniyeha i usred Beiruta glavnu mističko-političku figuru suvremenog šijizma Hassana Nasrallaha, navela je analitičare zapadnih vlada na zaključak da iranski režim samo što nije pao. I to od vlastite ruke, od nezadovoljne iranske buržoazije koja bi rado svoje skupe proxyje u Iraku, Jemenu, Siriji i Libanonu, predala Izraelcima i Amerikancima u zamjenu za ukidanje ekonomskih sankcija Iranu. Već kad je „šijitska ulica“ u Libanonu počela glasno sumnjati da je Iran stvarno „prodao“ Nasrallaha (L’Orient- LeJour, 30/9/2024.) u zamjenu za ukidanje ekonomskih sankcija, Izraelu je, 1. listopada, stigao „pozdrav“ iz Teherana u obliku najvećeg balističkog napada ikad.
Na Izrael se sručilo 200 balističkih projektila koji su prevalili više od 1800 kilometara za najviše dvadesetak minuta. Taj snažan raketni pljusak nije uspio zadržati ni famozni izraelski kišobran – Željezna kupola. Sustavu stvorenom za suočavanje s raketnim napadima lansiranim iz Pojasa Gaze i Libanona prema izraelskim gradovima u odvraćanju projektila su morale pomoći Sjedinjene Države i ostale savezničke snage prisutne u Sredozemlju (Les Echos, 2.10.2024.), poglavito Jordanska monarhija i Francuska vojska koja je tamo stacionirana. Naravno, Izraelci su najavili odmazdu. Predsjednik Biden preferira soluciju destrukcije iranskih naftnih postrojenja, a kandidat Trump postrojenja za obogaćivanje urana prije onih naftnih. Prvi tvrdi da radi na mirovnoj soluciji, ali je Izraelu dodijelio daljnjih 9 milijardi i nije zaustavio dotok oružja i logističku podršku; drugi bi Iran sravnio sa zemljom.
Projekcije
Iz navedenog proizlazi da će o dugoročnom razvoju događaja odlučiti američki predsjednički izbori. Kratkoročno, rat u Ukrajini i na Bliskom istoku će se nastaviti jer je egzistencijalan za sve ratne vođe. Prekid rata bi za njih značio silazak s vlasti koji bi za njih osobno mogao biti poguban. Poglavito za Netanyahua. Početkom ovog 21. stoljeća, njegov govor mržnje rivalizira s antisemitskim diskursima s početka 20. stoljeća kojih su Židovi bili žrtva, a njegova podrška ortodoksnim Židovima u kolonizaciji palestinskih teritorija predstavlja se kao atavizam – evolucijski povratak u kolonijalizam iz XIX. stoljeća. Posljedice po židovske zajednice u svijetu su nesagledive. Potrošen je kapital simpatije u očima svijeta, koji su uživale obzirom na stradanja tijekom Drugog svjetskog rata. Kao i bilo koja druga priznata država, i Izrael će se, u dogledno vrijeme, naći u situaciji da odgovara za stradanja palestinske populacije. Prema opsežnom europskom istraživanju koje je objavila Agencija Europske unije za temeljna prava (FRA)11. Srpnja o.g., Židovi se u Europi ponovno suočavaju s „rastućom plimom antisemitizma”, najčešće u obliku dobro poznatog starog „negativnog stereotipa” koji Židove optužuje da „drže vlast, kontroliraju financije i medije“[5].
Svijet je u globalnom pomaku unazad, u dvadesete godine prošlog stoljeća koje je obilježio uspon radikalnih lijevih i desnih političkih pokreta koji su nas odveli u Drugi svjetski rat. Kao što nas danas radikali vuku prema Trećem svjetskom ratu iz kojeg će se opet najbolje izvući malobrojni koji su usvojili Sun Tzuovu mudrost prema kojoj je pravo umijeće ratovanja neprijatelja pobijediti bez direktnog suočavanja s njim. Kao što to čine Amerikanci. Dokaz: svijet već 79 godina slavi baš njihove podvige u oslobađanju svijeta od fašizma, a da su među svim ključnim akterima Drugog svjetskog rata upravo oni imali najmanje žrtava, 0,2% naspram sovjetskih 10%.
Tek su na Dan D, 6.06.1944., stigli u Europu kako bi Europljane poveli u završnu bitku, kada je pobjeda bila više nego izvjesna. Na taj je način ukupni broj američkih žrtava bio jednak broju samo onih vojnih u predzadnjoj Jugoslaviji.
