Davor Bernardić je prošli tjedan rekao da SDP-u ide super, a Andrej Plenković da će sigurno smanjiti stopu PDV-a. Kome vjerovati? Tako opušteni početak godine nakon histerične 2017. obilježene Agrokorom pokazuje da je društvena atmosfera trenutno negdje između kontemplativne i komorne.
Isplati li se u takvim uvjetima uopće baviti rukometom (i nezaobilaznim Červarom) ili posjetom Predsjednice Bosni i Hercegovini? Možda je ovo drugo vrijedno spomena. Jer tema o Predsjednici uvest će nas u mnogo dublju temu o ekonomskom nacionalizmu i populizmu kao instrumentu obnavljanja gospodarskih nevolja ove zemlje.
Igrom slučaja bio sam u srijedu u Sarajevu u istom hotelu kao i naša Predsjednica (Hotel Europe, po kojem sam nazvao knjigu eseja objavljenu 2011.). Bilo je lijepo u foajeu vidjeti zastave BiH i Hrvatske jednu pored druge. Predsjednici u čast. Dvije prijateljske susjedne države koje se uvažavaju, surađuju, pomažu. Koje se trude prevladati teške naslage pogrešaka iz prošlosti. Zbog toga je posjet Grabar Kitarović drugoga dana Ahmićima (gdje su stradali Muslimani) i Križančevu selu (gdje su stradali Hrvati) bio veoma važan. Mali korak prema dalekoj budućnosti kada će žrtve biti samo ono što jesu – žrtve – a ne naše ili njihove žrtve. Do tog trenutka treba riješiti još mnoge stvari i s naše i s bošnjačke i sa srpske strane. Ali, bravo za Grabar Kitarović.
Nasuprot tome, kad su u pitanju ekonomske teme, politika uporno ponavlja pogreške iz prošlosti. Predsjednica je započela tjedan ponavljanjem stare priče koja joj na Facebooku provjereno nosi desetke tisuća lajkova: «Like za radna mjesta u Vukovaru i popularne Zenge!!!», napisala je uz sliku na kojoj u rukama drži žutu čizmu iz Borova, istu onu u kojoj je stajala povodom obljetnice pada grada pred samo dva mjeseca.
U Hrvatskoj doista postoje mjesta poput Istočne Slavonije, Banije, Like i dijelova zaleđa Dalmacije gdje nema dovoljno alternativa (čitaj: perspektiva). Vlasti, ali ni građani i poduzetnici koji tamo žive doista nisu uspjeli riješiti problem. Ne ulazeći u razloge zašto je tako, postavlja se pitanje je li to dovoljan razlog za pribjegavanje ekonomskom nacionalizmu i populizmu koji zapravo ne nudi nikakva realna rješenja (čak ni Trump nije uspio s protekcionizmom u SAD-u), ali budi emocije i lažne nade?
Pitanje je važno i zbog prošlotjednih događaja u INA-i odnosno rafineriji Sisak koju INA navodno planira zatvoriti. Predsjednica se svrstala uz oporbu u toj priči. Oporba se pak, u ovom slučaju predvođena Mostom, svrstala uz sindikate. Šire tezu da je rafinerija zapravo dobar biznis, a da se iza navodne ideje o zatvaranju krije neka zavjera, vjerojatno kombinacija mađarskih interesa i želje naše vlade da što jeftinije kupi INA-u.
Dakle, ono što vidimo na političkoj i medijskoj površini ponavljanje je istog ekonomsko-nacionalističkog odnosno populističkog obrasca. Vrzino kolo pasivnih razočaranja koje navodno uzrokuju drugi, a ne mi sami.
To opako kolo vrti se na dva načina. Prvi je ovaj koji je upravo opisan. Umjesto da se pametnim politikama osiguraju nove investicije, poslovi, prekvalifikacije ljudi i razvoj, zapuštanjem problema teškoće se nekako dovuku do novog izbornog ciklusa. Onda eskaliraju. Tada pritisci odozdo (čiji je cilj održati status quo u nekoj neodrživoj proizvodnji) narastu, a političari odozgo reagiraju na dva načina. Oni na vlasti pokušavaju brzim rješenjima bez dovoljno pripreme nekako riješiti problem. Oni drugi podgrijavanjem razočaranja i pružanjem lažne nade dalje rolaju ciklus obećanja koja se u pravilu nikada ne ostvare (jer ni rafinerija u Sisku ni Borovo kao ni Petrokemija i Uljanik neće postati profitabilne proizvodnje bez ozbiljnog restrukturiranja). Zbog toga je razočarenje u sljedećem ciklusu sve veće. Kad dođu izbori, političari moraju pružiti još snažniji podražaj (obećanje) ne bi li se dopali sve više razočaranim biračima koji traže obranu statusa quo jer ne vide boljih alternativa.
Simptom uzimanja sve jačeg i jačeg stimulansa pokazuje da je riječ o kolektivnoj adikciji uz koju društvo tone sve dublje u vjerovanjima u pogrešne ekonomske ideje i načine «spasa».
Drugi način kako se vrzino kolo vrti odnosi se na standardnu priču o tome da su neoliberalni kapitalizam i tržišno gospodarstvo krivi za sve. Navodno, da se imalo strategiju, da se znalo štititi nacionalni interes, da nije bilo divlje privatizacije, nevolja ne bi bilo. Eno, i Most (Bulj) i Živi zid (Bunjac) sa saborske govornice ovaj tjedan skupljaju simpatije birača napadima na privatne poduzetnike koji pokušavaju nešto zaraditi u brodogradnji ne bi li se prekinulo višedesetljetno trošenje desetina milijardi kuna poreznih obveznika radi održavanja proizvodnji na neodržive načine.
Kapitalizam, u čijem okviru nastaje tehnološki napredak, a o kojem najviše zavisi poboljšanje životnog standarda, doista uzrokuje nastanak, nestanak i seljenje tradicionalnih proizvodnji. Tržište i kapitalizam u nekom širem smislu stoga jesu «krivci» za Borovo, Sisak, probleme u brodogradnji, Petrokemiji i Agrokoru. Krivi su i za to što danas kninskim kolodvorom prolazi ne znam koliko puta manji broj kompozicija nego nekada.
Međutim, poanta je u tome da se ti procesi ne mogu spriječiti. Uostalom, kako apstrakcije poput «tržišta» i «kapitalizma» mogu imati odgovornost? Odgovornost je rezervirana za ljude. Svijet je dinamičan, u njemu se stalno nešto mijenja, tome se valja prilagoditi, a prilagođavaju se ljudi. Nitko se ne može trajno zaštititi od hoda civilizacije, osobito ako želi uživati njezine plodove koje uvozimo – od boljih TV uređaja i automobila do platežno sve sposobnijih stranih turista (oni su taj novac koji ovdje troše zaradili negdje drugdje, zar ne?).
Političari stoga mogu birati između dvije strategije. Jedna je širiti populističku iluziju da se možemo «obraniti» i da je država, to jest vlada, ta koja će čuvati naš način života, običaje i proizvodnje tako da sve ostane onako kako su radili naši stari.
Druga je strategija pokušati napraviti nešto konkretno – dobrim politikama proširiti mogućnosti odabira, ojačati alternative, opcije kroz nove investicije, obrazovati ljude. Paziti na vrednote i ideje, da se ne šire iluzije, jer to je bitan dio društvenog oblikovanja i razvoja. Međutim, ta strategija na kratak rok, a kratki rok je u politici jedini bitan, nosi sve manje podražaja i glasova.
Tako da možda predstoji političko-komunikacijska utrka prema dnu. Hoće li to biti i ekonomska utrka prema dnu pitanje je za neku drugu nedjelju.
https://arhivanalitika.hr/blog/utrka-prema-dnu-osvrt-na-prosli-i-uvod-u-novi-tjedan/
seebiz
