Subotom nisam u gradu. Daleko mi je, mimo ruke, a još me i tjeskoba neka hvata od tog podneva kada se cijela Hrvatska sjati u centru, od Jelačić placa i Gajeve, pa niz Bogovićevu do Cvjetnog trga, Preradovićeve, Pifa, Kica, kao u birvaktilskom Kaknju, u Sinju, Kninu i Otočcu, ili Pičetama i na Mrcinama, nedjeljom poslije mise. Lijepo je to da ljudi traže i nalaze format svojega svijeta i svoje kulture, iz toga ništa loše ne slijedi, ali što ću kad sebe ne nalazim u tom formatu. Ali prošle subote autobusom doputovali su neki moji iz Hercegovine, pa me je zbog njih aman u najpodnevskije podne nanijelo na špicu, ravno preko Bogovićeve. Njih sam smjestio u kavanu na Cvjetnom, tamo gdje je mnogo svijeta pa se mi slabo vidimo, a ja sam i ne misleći poletio preko špice do dućana Tisak medije u Gajevoj, da kupim subotnje novine i magazine. I tek kada sam krenuo, osvijestio sam što radim i gdje se nalazim: na tom središtu subotnjega nacionalnog duha, lijeposti i odličnosti, baš u vrijeme kad tuda prošeta svatko tko u ovoj zemlji nešto znači. No, upravo je padala neka sitna bosanska – bit će: migrantska! – kiša, propuhivala je neka teškojesenja dalmatinska bura, tako da u Bogovićevoj nije bilo nikog. Samo je s druge strane ceste, obučen kao da je sišao do portafona jer mu je balavurdija žvakaćom prilijepila puce od ulaznog zvona, kolosalno mrzovoljnog izraza lica, sav kišan, raskvasao i vremenit, psa šetao Robert Prosinečki. A pas žustar i kitnjast, nimalo mu nije nalik.
Taj prizor me je razvedrio, jer mi je od ranije poznat, premda ga prvi put uživo gledam. Naime, kako svake subote predvečer obavezno pogledam fotoizvještaje sa špice fotoreportera Pixela i Cropixa – jednom ću nešto o tome reći, budem li se sjetio! – često vidim fotografiju Prosinečkog koji šeta psa. U toj modno-dizajnerskoj raskoši, na tom prizorištu izvanredno lijepih i dobro raspoloženih, naravno i vrlo uspješnih, žena i muškaraca različitih generacija, među svim tim višestruko ostvarenim veličinama jedne u se zagledane i sobom zadovoljne zajednice, samo od je nekako smrknut, neraspoložen i, naravno, neodjeven. To ne znači da je gol, jer nije, nego znači da je izašao da prošeta psa ne vodeći računa o tome što će tko misliti o njegovom outfitu. I doista: svake subote predvečer na najprominentnijim se hrvatskim virtualnim medijima oglase modni kritičari, da ocijene kako su se na špici obukle uspješne i uspješni, ali nikad nitko od njih ne kaže kako se obukao Robert Prosinečki. On je, naprosto, slobodan čovjek. Kriterij samom sebi. Svjetska klasa.
Uvijek mi je, reći ću to i danas, bilo malo žao što Robert Prosinečki ne igra za klub za koji navijam. Kao ni svaki fanatik igre, njezin promatrač sa zaštićenije strane ekrana, nisam volio taj osjećaj da moj čovjek nastupa za one koji nisu moji, ili da – gluho bilo, zlo i naopako! – nastupa protiv mojih! Pritom, Prosinečki je igrajući i za Crvenu zvezdu, i za Dinamo, nastupao za klubove koji su mi bili najmanje dragi, jer je iza njih stajala i neka društvena, politička, kriminalna moć, ili moć one diktature koja nije nogometna. Najmilije mi je, priznajem, bilo gledati ga u ljubljanskoj Olimpiji i u NK Zagrebu, ili u onom vrlo kratkom razdoblju u Hrvatskom dragovoljcu. Dvojica najdražih i najbližih mi nogometaša igrali su za Hrvatski dragovoljac: Blaž Slišković i Robert Prosinečki. Treći, Marko Livaja, nije!
Prosinečki nije bio veliki trkač. Nije imao najjači ni najprecizniji šut ni u jednom klubu u kojem je nastupao – a bio je jedan od rijetkih koji su zaigrali i za Real, i za Barcelonu! – niti je ginuo u igri koju po njemu pamtimo. Bio je jedan od onih naročitih igrača, onih koji loptu ne udaraju, nego se s loptom razumiju bez udaranja, jedan od onih koji s loptom razgovaraju i koja im ne može tako nezgodno prići da je oni mirno i lako ne prihvate, a zatim je pošalju tamo gdje nitko, osim njih i lopte, ne bi mogli ni zamisliti da bi ona mogla stići. U toj igri oduvijek su postojali veliki timski igrači i veliki pojedinci koji se nikad do kraja nisu uklapali u tim, ali su i to svojom genijalnošću nadoknađivali. Robert Prosinečki je, kao i Blaž Slišković, kao i Marko Livaja, bio od one treće, najneobičnije vrste: geniji igre koji u sebi sabiru tim. Osamljenici u čijim se nastupima ispunjava sam smisao igre. Oni bi nam u nogometu pokazivali ono što nitko osim njih nije znao. Od njih smo vidjeli ponešto od onog što ni od koga više nećemo vidjeti. Iz gledateljske je perspektive to sam smisao igre: mi sjedimo sa sigurnije strane ekrana, kao što smo nekad, prije invazije fašista i neonacista na naše stadione (uzgred, zna li se jesu li Francuzi pustili hrvatske neonaciste, koji su u toj zemlji slobode pozdravljali himnu hitlerovsko-muskovskim pozdravom?), sjedili na mirnijim dijelovima tribina, samo da bismo vidjeli ono što je prethodno i igri bilo neviđeno. Ujedno, to je vjerojatno razlog zbog kojeg ni Prosinečki, ni Slišković nisu u svojim karijerama dosegnuli mjeru koju su im određivali njihovi talenti. I to je razlog zbog kojeg Marko Livaja – najbolji igrač hrvatske lige, što god o tome govorio Zlatko Dalić! – najbolje i najplodnije godine svoje igre provodi u Hajduku.
Taj mrzovoljni izraz lica, tu laku nelagodu od kiše koja upravo pada, koju u prolazu kod njega zamjećujem, Robert Prosinečki pokazivao je i kao igrač na nogometnom terenu. Livaja nastupa s izrazom lica Clinta Eastwooda – koji se raspadne samo u trenucima tendencioznog suđenja, kakvih ne biva malo, kada taj izraz pređe u gađenje i psovku, koju, za razliku od niskih, ne sakriva dlanom – Baka Slišković je, iza one crne bradurine, skrivao zajebantski duh igrača većeg od igre, dok je Prosinečki uvijek izgledao kao da mu je malo mrsko. Mora da treneri nisu bili time prezadovoljni, pogotovu stranci koji slabo razumiju mimiku i gestikulaciju našega svijeta.
Prosinečki je bio faca na nogometnom terenu, ali je bio jednaka takva faca i izvan terena. Kao i druga dvojica meni najdražih. On svoje oznojene dresove nije poklanjao djeci po onkološkim odjelima i majkama mrtvih sinova, niti bi izvještaje o tome poslije objavljivao po Sportskim novostima. On nije lažno svjedočio pred sudovima, niti je bivao osuđivan za utaju poreza. On nije sudjelovao ni u kakvim i ni u čijim manifestacijama kolektivnog duha i neprincipijelnog zajedništva. On je, naprosto, bio velik, i nakon što ga je Ćiro greškom potjerao iz Dinama, i nakon što je sa Crvenom zvezdom osvojio Europu i Svijet, onako kako, na žalost, više nikad neće nijedan klub iz ovoga dijela svijeta, i nakon što je potom zaigrao za hrvatsku reprezentaciju, i nakon što je igrao za Dinamo, i nakon što je trenirao Crvenu zvezdu pa Rudeš, Robert Prosinečki bio je i ostao slobodan čovjek. Svoje hrvatske uspjehe on nije taktički sakrivao od Srba, niti je svoje srpske uspjehe ikad zatajio pred Hrvatima. U svakom trenutku svoje karijere, i u svakom trenutku svoga javnog života, Robert Prosinečki bio je na svojoj strani. A ta strana podrazumijevala je dvije, a možda i tri različite, međusobno zaraćene i omrznute strane. Tim svijetom on se, gdje god da se pojavi, kretao onako kako se s onim svojim kitnjastim psom kreće po zagrebačkoj špici.
Prosinečki je izbornik crnogorske nogometne reprezentacije. Novinari ga pitaju što će kad reprezentacija koju trenira bude igrala protiv Hrvatske. On im odgovara kako o tome još nije razmišljao. Čuj što će! Pa igrat će nogomet, tojest vodit će one koji igraju, i sve će učiniti da pobijede! Jer to je, naime, igra. Ako u igri sudjeluješ, onda se baviš igrom, a ne identitetima. Ako u igri sudjeluješ, onda ne ratuješ, nego se igraš. Rat, na žalost, nije igra.
I onda Prosinečki govori: “Nas u Crnoj Gori ima 600 tisuća, mi Hrvati s 3,5 ili 4 milijuna stanovnika stalno smo u vrhu.” Koja izvanredna igra s prvim licem množine! Samo slobodan čovjek može precizno osjetiti što mu znači rječica – mi. Kao što samo slobodan čovjek zna na koga misli kad kaže – ja.
