Hrvatska je dobila novu predsjednicu iz redova HDZ-a, Kolindu Grabar-Kitarović, a ovim su tekstom ruski mediji popratili njen izbor:
„Nova predsjednica Hrvatske se u svom prvom govoru uspijela pokazati kao tipična predstavnca osobe koja je stvorena u „Američkom inkubatoru“ za političare. Program kojeg je Washington pokrenuo ranih '90-ih sada daje lidere zemaljama istočne Europe, mahom dužnosnike koji su "odrasli" u Washingtonu.
Izabrana predsjednica Hrvatske, 46-godišnja plavuša Kolinda Grabar-Kitarović, u svom prvom javnom govoru je dovela u pitanje teritorijalni integritet susjedne Srbije. U svom inauguracijskom govoru je na popisu susjeda Hrvatske navela "Srbiju i Vojvodinu," iako Vojvodina ima autonomiju unutar Republike Srbije, a bila je autonomna pokrajina u vrijeme SFRJ, u kojoj ni mađarska manjina, niti bilo koja druga nikada službeno nije tražila odvajanje od matične zemlje. Zamislite da Kolinda Grabar-Kitarović to ne zna. To je nemoguće, jer je prije izbora radila u ministarstvu vanjskih poslova.
"Washington nikada nije skrivao činjenicu da se svjesno opredijelili za obuku i „odgajanje" cijele generacije obećavajućih političara u istočnoj Europi"
Ta tvrdnja vjerojatno neće izazvati ozbiljne posljedice u vanjskoj politicu. Sve se može pripisati i nedostatku govornočkih sposobnosti novoizabrane predsjednice.
Kolinda Grabar-Kitarović je na izbore izašla s velikim entuzijazmom, a reakcije su bile različite u zemljama regije, ali ne o formalnih razloga. Prvo su se počeli radovati u Kijevu, povezujući izravno (iako ne na službenoj razini) njenu pobjedu na predsjedničkim izborima s događajima u vlastitoj zemlji. Računaju da će Kolinda Grabar-Kitarović biti "jastreb" i "atlantist", te da će odmah dati (ili prodati - to nije važno) Ukrajini puno oružja, te tako biti još jedna zemlja EU koja će sada biti branitelj ideala Maidan. Sljedeće na redu su bile baltičke zemlje, sa sličnom retorikom, ali bez izravne veze s oružjem i drugim „europskim vrijednostima“.
Ovdje ima i istine. Hrvatska je više puta tijekom proteklih dvadeset godina bila uvučena u razne prevare oko prodaje i preprodaje oružja, koji je jednostavno otalo previše nakon '90-ih. Ali, to je tehnička činjenica i Zagrebu bi se i bez Grabar-Kitarović nastavljao baviti ovim „poslom“.
Druga stvar je da je očito "srodstvo" nove predsjednice Hrvatske s najutjecajnijim dijelom političkih i ekonomskih elita susjedne Ukrajine.
Budimo iskreni: svi oni imaju sličan životopis. Gotovo svi "čelnici Maidana" i članovi sadašnje vlade u Kijevu su obučeni u Sjedinjenim Američkim Državama. A, primjerice, predsjednica Litve Dalia Grybauskaite i Kolinda Grabar-Kitarović po osobnim podacima iz ranih '90-tih izgledaju gotovo kao blizanke. I jedna i druga su radile u lokalnim ministarstavima vanjskih poslova na različitim pozicijama u karijeri, ali uvijek izravno vezane za Sjedinjene Države i Europsku uniju. Grybauskaite je služila u veleposlanstvu u Washingtonu, a potom je vodila pregovore između Litve i Međunarodnog monetarnog fonda. Grabar-Kitarović je bila čelu odjela MVP Hrvatske za Sjevernu Ameriku, a potom je služila u veleposlanstvu u Kanadi. Nakon toga, njih dvije se bave pitanjima europskih integracija svojih zemalja. Grabar-Kitarović je bila ministrica za europske integracije, a Grybauskaite je radila izravno u Europskoj komisiji. Opet, njih dvije, samo u različito vrijeme, školovane su u Sjedinjenim Američkim Državama. Grybauskaite na Sveučilištu Georgetown, Grabar-Kitarović je prošla seriju od tri specijalizirana tečaja političkih znanosti i menadžmenta.
U tom smislu, Grabar-Kitarović je imala više sreće, a i mlađa je od Grybauskaite, koja je imala „sumnjive sovjetske pozadine i više slobodnog vremena". U generaciji političara mlađih od nove hrvatske predsjednice, ovaj trening je bio "urođen" za sam početak njene karijere. Ako pažljivo proučavate biografije djelatnika odjela vanjskih poslova zemalja istočne Europe, gotovo svaki od njih su se u ovom ili onom razdoblju mladosti obučavali ili se obučavaju po programu Fulbrighta, u Georgetownu, potom na sveučilištima Kennedy, Harvard, Princeton - a onda sve prestaje.
Izuzetak od neki "europskih istomišljenika" su neki baltički političari i diplomati (primjerice, šef misije EU u Moskvi Vygaudas Usackas), koji je studirao u Skandinaviji, gdje je i radio. Od „velikana“ bi se mogao navesti i bivši ministar obrane, bivši ministar vanjskih poslova i trenutačni maršal Poljske Radoslaw Sikorski. U „prošlom životu“ je bio novinar koji je radio publikacije na engleskom jeziku i predavao na „American Enterprise Institute“, a kao odrasla osoba je postao političar.
Općenito, velika većina političara, diplomata i državnih službenika na najvišoj razini u zemljama istočne Europe imaju zajedničke karakteristike u biografijama - trening u specijaliziranim obrazovnim institucijama u SAD-u i savwzničkim državama, kao i iskustva sa sjevernoameričkim i europskim diplomatskim ili gospodarskim krugovima.
Washington nikada nije skrivao činjenicu da se svjesno opredijelio za obuku, "odgajanje" cijele generacije obećavajućih političara u istočnoj Europi u ranim '90-ima. Zatim, veze sa studija u inozemstvu, SAD-u posebno, u nekoliko generacija su gotovo odmah stekle karakter poganskog kulta. Razni američki programi za dobivanje dodatnog obrazovanja ili staž u SAD-u su bili kao dar s neba, ili bolje rečeno - ulaznica u drugi i bolji život, ali su, na primjer, USAID programi dizajnirani strateški i svi su sudjelovali u programima koje izravno kontrolira State Department.
A sada je došlo vrijeme kada su iz „američkog inkubatora“ stasali političati koji su „odgajani“ '90-ih godina i prema istočnoj politici ima niz istih karakteristika i stavova. Prije svega, oni su "atlantisti“ i „eurointegratori“.
Posebne nacionalne i zemljopisne značajke (blizina ili udaljenost od Ruske Federacije, na primjer) utječe na njihve sličnosti i razlike. Grybauskaite u Rusiju vidi "neprijatelja broj jedan", dok Grabar-Kitarović nema takav problem.
Međutim, održavanje stupnja napetosti sa Srbijom može biti iz istog razloga: Hrvatska mora na neprijatelja privući pozornost Bruxellesa, a Srbija je oduvijek bila „dio Rusije“, čak i ako to nije istina.
"Atlantizam“ u sklopu "američkih inkubatora" odgoja i razmišljanja automatski znači djelomično odbacivanje nacionalnog suvereniteta, bez obzira kako to izgledalo izvana. Litva je prošlog 1. siječnja uvela euro, njen zračni prostor štite danski i portugalski zrakoplovi, a sigurnosne službe su doslovno izgrađene u vezi s britanskom tajnom službom (u Vilnius se nalaze uglavnom u istoj zgradi).
Hrvatska je članica NATO-a, unatoč neriješenim teritorijalnim sporovima sa gotovo svim svojim susjedima. Obje zemlje su čvrsto integrirane u sigurnosne strukture NATO saveza, a gospodarstva podredile europskim standardima. Hrvatska valuta - kuna - i dalje se drži, ali je to pitanje ne toliko želje Zagreba, koliko nevoljkosti Europske unije da subvencionira drugu zemlju. I što je najvažnije: "inkubatorska" politika uvijek daje "jastrebove", sklone teškim, a ponekad i provokativnim izjavama. Razlog je jednostavan: njihov svjetonazor je takav da oni vjeruju da iza njih uvijek stoji "Veliki brat", koji će ih štititi i davati im podršku.
Slaba strana ovog "inkubatora" je pristup - monotonija razmišljanja i mehanizma odlučivanja. Uzgojene "na veliko" i "odgojene" političare i diplomate je lako predvidjeti, oni su previše opterećeni stereotipima, te ne mogu razmišljati izvan okvira i svog izvornika. To drugima samo omogućava da budu korak ispred njih, jer često vode politiku „korak po korak“, kao po priručniku. Nacionalni interesi pojedinih zemalja su uvijek širi i raznovrsniji i ne mogu ih zadovoljiti političari koji rade predlošku. Međutim, elita obrazovana na takav način će uskoro odlučivati o nacionalnim interesima svojih zemalja, čak i ako nemaju ideju kako to činiti.
Države, na čelu s takvim elitama, vrlo brzo gube samostalnu vanjsku politiku, jer uvijek imaju nekoga tko će nešto "zapovijediti" ili "nametnutti". To se vidjelo u bilateralnim odnosima i pregovorima koji su doveli do "incidenta u Bugarskoj" po pitanju "Južnog toka". Lakše je bilo izravno pregovarati s Washingtonom ili Bruxellesom, nego voditi pregovore s proizvodima tog "američkog inkubatora". Na kraju, to su njihovi nacionalni interesi, pa neka oni to probaju razumjeti.“
Eugen Krutikov
Argumenti koje navodi Eugen Krutikov ne ostavljaju prostor za optimizam i teško će se biračkom tijelu gđe. Kitarović moći objasniti daljnji gubitak hrvatskog suvereniteta.
http://so-l.ru/news/show/17829633
ВЗГЛЯД / Хорватия выбрала «американский стандарт»
voxbblog
„Nova predsjednica Hrvatske se u svom prvom govoru uspijela pokazati kao tipična predstavnca osobe koja je stvorena u „Američkom inkubatoru“ za političare. Program kojeg je Washington pokrenuo ranih '90-ih sada daje lidere zemaljama istočne Europe, mahom dužnosnike koji su "odrasli" u Washingtonu.
Izabrana predsjednica Hrvatske, 46-godišnja plavuša Kolinda Grabar-Kitarović, u svom prvom javnom govoru je dovela u pitanje teritorijalni integritet susjedne Srbije. U svom inauguracijskom govoru je na popisu susjeda Hrvatske navela "Srbiju i Vojvodinu," iako Vojvodina ima autonomiju unutar Republike Srbije, a bila je autonomna pokrajina u vrijeme SFRJ, u kojoj ni mađarska manjina, niti bilo koja druga nikada službeno nije tražila odvajanje od matične zemlje. Zamislite da Kolinda Grabar-Kitarović to ne zna. To je nemoguće, jer je prije izbora radila u ministarstvu vanjskih poslova.
"Washington nikada nije skrivao činjenicu da se svjesno opredijelili za obuku i „odgajanje" cijele generacije obećavajućih političara u istočnoj Europi"
Ta tvrdnja vjerojatno neće izazvati ozbiljne posljedice u vanjskoj politicu. Sve se može pripisati i nedostatku govornočkih sposobnosti novoizabrane predsjednice.
Kolinda Grabar-Kitarović je na izbore izašla s velikim entuzijazmom, a reakcije su bile različite u zemljama regije, ali ne o formalnih razloga. Prvo su se počeli radovati u Kijevu, povezujući izravno (iako ne na službenoj razini) njenu pobjedu na predsjedničkim izborima s događajima u vlastitoj zemlji. Računaju da će Kolinda Grabar-Kitarović biti "jastreb" i "atlantist", te da će odmah dati (ili prodati - to nije važno) Ukrajini puno oružja, te tako biti još jedna zemlja EU koja će sada biti branitelj ideala Maidan. Sljedeće na redu su bile baltičke zemlje, sa sličnom retorikom, ali bez izravne veze s oružjem i drugim „europskim vrijednostima“.
Ovdje ima i istine. Hrvatska je više puta tijekom proteklih dvadeset godina bila uvučena u razne prevare oko prodaje i preprodaje oružja, koji je jednostavno otalo previše nakon '90-ih. Ali, to je tehnička činjenica i Zagrebu bi se i bez Grabar-Kitarović nastavljao baviti ovim „poslom“.
Druga stvar je da je očito "srodstvo" nove predsjednice Hrvatske s najutjecajnijim dijelom političkih i ekonomskih elita susjedne Ukrajine.
Budimo iskreni: svi oni imaju sličan životopis. Gotovo svi "čelnici Maidana" i članovi sadašnje vlade u Kijevu su obučeni u Sjedinjenim Američkim Državama. A, primjerice, predsjednica Litve Dalia Grybauskaite i Kolinda Grabar-Kitarović po osobnim podacima iz ranih '90-tih izgledaju gotovo kao blizanke. I jedna i druga su radile u lokalnim ministarstavima vanjskih poslova na različitim pozicijama u karijeri, ali uvijek izravno vezane za Sjedinjene Države i Europsku uniju. Grybauskaite je služila u veleposlanstvu u Washingtonu, a potom je vodila pregovore između Litve i Međunarodnog monetarnog fonda. Grabar-Kitarović je bila čelu odjela MVP Hrvatske za Sjevernu Ameriku, a potom je služila u veleposlanstvu u Kanadi. Nakon toga, njih dvije se bave pitanjima europskih integracija svojih zemalja. Grabar-Kitarović je bila ministrica za europske integracije, a Grybauskaite je radila izravno u Europskoj komisiji. Opet, njih dvije, samo u različito vrijeme, školovane su u Sjedinjenim Američkim Državama. Grybauskaite na Sveučilištu Georgetown, Grabar-Kitarović je prošla seriju od tri specijalizirana tečaja političkih znanosti i menadžmenta.
U tom smislu, Grabar-Kitarović je imala više sreće, a i mlađa je od Grybauskaite, koja je imala „sumnjive sovjetske pozadine i više slobodnog vremena". U generaciji političara mlađih od nove hrvatske predsjednice, ovaj trening je bio "urođen" za sam početak njene karijere. Ako pažljivo proučavate biografije djelatnika odjela vanjskih poslova zemalja istočne Europe, gotovo svaki od njih su se u ovom ili onom razdoblju mladosti obučavali ili se obučavaju po programu Fulbrighta, u Georgetownu, potom na sveučilištima Kennedy, Harvard, Princeton - a onda sve prestaje.
Izuzetak od neki "europskih istomišljenika" su neki baltički političari i diplomati (primjerice, šef misije EU u Moskvi Vygaudas Usackas), koji je studirao u Skandinaviji, gdje je i radio. Od „velikana“ bi se mogao navesti i bivši ministar obrane, bivši ministar vanjskih poslova i trenutačni maršal Poljske Radoslaw Sikorski. U „prošlom životu“ je bio novinar koji je radio publikacije na engleskom jeziku i predavao na „American Enterprise Institute“, a kao odrasla osoba je postao političar.
Općenito, velika većina političara, diplomata i državnih službenika na najvišoj razini u zemljama istočne Europe imaju zajedničke karakteristike u biografijama - trening u specijaliziranim obrazovnim institucijama u SAD-u i savwzničkim državama, kao i iskustva sa sjevernoameričkim i europskim diplomatskim ili gospodarskim krugovima.
Washington nikada nije skrivao činjenicu da se svjesno opredijelio za obuku, "odgajanje" cijele generacije obećavajućih političara u istočnoj Europi u ranim '90-ima. Zatim, veze sa studija u inozemstvu, SAD-u posebno, u nekoliko generacija su gotovo odmah stekle karakter poganskog kulta. Razni američki programi za dobivanje dodatnog obrazovanja ili staž u SAD-u su bili kao dar s neba, ili bolje rečeno - ulaznica u drugi i bolji život, ali su, na primjer, USAID programi dizajnirani strateški i svi su sudjelovali u programima koje izravno kontrolira State Department.
A sada je došlo vrijeme kada su iz „američkog inkubatora“ stasali političati koji su „odgajani“ '90-ih godina i prema istočnoj politici ima niz istih karakteristika i stavova. Prije svega, oni su "atlantisti“ i „eurointegratori“.
Posebne nacionalne i zemljopisne značajke (blizina ili udaljenost od Ruske Federacije, na primjer) utječe na njihve sličnosti i razlike. Grybauskaite u Rusiju vidi "neprijatelja broj jedan", dok Grabar-Kitarović nema takav problem.
Međutim, održavanje stupnja napetosti sa Srbijom može biti iz istog razloga: Hrvatska mora na neprijatelja privući pozornost Bruxellesa, a Srbija je oduvijek bila „dio Rusije“, čak i ako to nije istina.
"Atlantizam“ u sklopu "američkih inkubatora" odgoja i razmišljanja automatski znači djelomično odbacivanje nacionalnog suvereniteta, bez obzira kako to izgledalo izvana. Litva je prošlog 1. siječnja uvela euro, njen zračni prostor štite danski i portugalski zrakoplovi, a sigurnosne službe su doslovno izgrađene u vezi s britanskom tajnom službom (u Vilnius se nalaze uglavnom u istoj zgradi).
Hrvatska je članica NATO-a, unatoč neriješenim teritorijalnim sporovima sa gotovo svim svojim susjedima. Obje zemlje su čvrsto integrirane u sigurnosne strukture NATO saveza, a gospodarstva podredile europskim standardima. Hrvatska valuta - kuna - i dalje se drži, ali je to pitanje ne toliko želje Zagreba, koliko nevoljkosti Europske unije da subvencionira drugu zemlju. I što je najvažnije: "inkubatorska" politika uvijek daje "jastrebove", sklone teškim, a ponekad i provokativnim izjavama. Razlog je jednostavan: njihov svjetonazor je takav da oni vjeruju da iza njih uvijek stoji "Veliki brat", koji će ih štititi i davati im podršku.
Slaba strana ovog "inkubatora" je pristup - monotonija razmišljanja i mehanizma odlučivanja. Uzgojene "na veliko" i "odgojene" političare i diplomate je lako predvidjeti, oni su previše opterećeni stereotipima, te ne mogu razmišljati izvan okvira i svog izvornika. To drugima samo omogućava da budu korak ispred njih, jer često vode politiku „korak po korak“, kao po priručniku. Nacionalni interesi pojedinih zemalja su uvijek širi i raznovrsniji i ne mogu ih zadovoljiti političari koji rade predlošku. Međutim, elita obrazovana na takav način će uskoro odlučivati o nacionalnim interesima svojih zemalja, čak i ako nemaju ideju kako to činiti.
Države, na čelu s takvim elitama, vrlo brzo gube samostalnu vanjsku politiku, jer uvijek imaju nekoga tko će nešto "zapovijediti" ili "nametnutti". To se vidjelo u bilateralnim odnosima i pregovorima koji su doveli do "incidenta u Bugarskoj" po pitanju "Južnog toka". Lakše je bilo izravno pregovarati s Washingtonom ili Bruxellesom, nego voditi pregovore s proizvodima tog "američkog inkubatora". Na kraju, to su njihovi nacionalni interesi, pa neka oni to probaju razumjeti.“
Eugen Krutikov
Argumenti koje navodi Eugen Krutikov ne ostavljaju prostor za optimizam i teško će se biračkom tijelu gđe. Kitarović moći objasniti daljnji gubitak hrvatskog suvereniteta.
VZ150113 011 ВЗГЛЯД Хорватия выбрала американский стандарт
http://so-l.ru/news/show/17829633
ВЗГЛЯД / Хорватия выбрала «американский стандарт»
voxbblog
