‘Ono što se kod nas zove lijevo, u svijetu se zove normalno’, kaže u zanimljivom ‘Pressingu’ Ivica Puljak. Nije to jedina naopaka stvar u ovoj zemlji. Ono što se kod nas zove ‘domoljubljem’ u svijetu se zove klijentelizmom, konjunkturom, koreografijom ili vašarom
‘Ono što se kod nas zove lijevo, u svijetu se zove normalno’, kaže u zanimljivom ‘Pressingu’ Petra Štefanića Ivica Puljak, znanstvenik i jedan od čelnika stranke Pametno (naziv je mišljen kao sugestija, preporuka, dakle ‘pamet u glavu’ ili ‘drugi put pametno’, a ne ‘mi smo pametni’). Puljak time izvrće stvari s glave na noge. Nije to jedina naopaka stvar u ovoj zemlji. Ono što se kod nas zove ‘domoljubljem’ u svijetu se inače zove klijentelizmom, konjunkturom, tržišnom prilagodbom, koreografijom ili vašarom. Uzmete li u tom vašaru jednu od uloga, možete do mile volje zapošljavati rodbinu, tazbinu, kumove ili klijente, pisati zakone kojima će jarani zaraditi milijune (potom dijelite lovu, normalno), možete bludničiti, divljati, gaziti po cestama i, uopće, pretvoriti život u vječiti praznik, a nitko vam ništa neće moći, jači ste od sudbine jer ste domoljub. Puljak je razbio još jednu popularnu predrasudu, onu da živimo u najgorem od svih svjetova. Iako je pesimizam u modi, istina je obrnuta: danas nema Auschwitza, na najvećem dijelu planeta iskorijenjena je glad, nema velikih epidemija, nema svjetskog rata. I bit će, kaže Puljak, sve bolje, osim ako ne stradamo od klimatskog samoubojstva ili, drugim imenom, nekontroliranog rasta.
Izvještajni sabor HDZ-a teče glatko, Plenki ulazi u dvoranu kao Rocky 2, govornici su na steroidima, padaju zakletve o jedinstvu, čitaju se statistike grandioznih uspjeha, zaklinje se u Tuđmana, a onda na pozornicu stupa Davor Ivo Stier, pa odvaljuje opaku tiradu protiv klijentelizma. Ovdje je širi citat. ‘Puno je dobrog učinjeno, ali ima i dosta izazova. U bivšem režimu bilo je presudno biti član partije, tako su vladali komunisti, propadala je ekonomija. Takav smo nepravedni sustav odbacili 1990., no moramo priznati da nasljeđe tog bivšeg sustava živi danas. Naš najveći problem je klijentelizam, odnosno ortački kapitalizam. Dakle, mali krug ljudi si namješta poslove na račun domovine i slobode’, viče Stier pa postavlja pitanje. ’Želimo li srušiti klijentelizam ili ne želimo? Želimo li slobodu ili ne? I to je krucijalno pitanje na koje naši građani, a među njima naši birači, očekuju da im nedvosmisleno odgovorimo. Domoljublje se u 21. stoljeću pokazuje u borbi protiv klijentelizma. Kad se nekome pogoduje da netko dobije posao, ubija se sloboda, kad se klijentelizam opravdava kao normalna pojava, otvara se širom vrata populizmu, a tjera se tisuće ljudi da napuste domovinu’, poručio je Stier. Na urlik da je spreman i pitanje jesu li i drugi spremni za borbu protiv klijentelizma, dvoranom se prolamaju ovacije. Spremni?! Dašta!
Odličan govor, nema sumnje. No na koga je Stier mislio? Na obitelj Tuđman, koja namješta poslove s kornetima, telefonskim centralama, streljanama, bankama, restoranima? Je li to ostatak starog sustava? Ili pak misli na Martinu Dalić, borgovce, škegre, nabavke dronova, aviona i sličnih stvari? Na poslovne prostore u centru Zagreba koje dobivaju braća stranačkih moćnika? Na dvostruka bojanja tunela? Kutlu, Tutlu, Mutlu? Otkud mu ideja da je riječ o ‘malom krugu ljudi’? Ako je krug mali, zašto se problem ne riješi već perzistira 27 godina? Stier je pogodio u srce jednog od kardinalnih problema ove zemlje, ali je na njegovo uništavanje pozvao one koji ga proizvode i koji od njega sjajno žive. Neće to tako ići, moj Davore, neće moći ove noći. Miro Kovač ima veće šanse.
U vrijeme dok na prvom programu HRT-a gledamo misu, na TNT-u imamo tihu misu: Maruška Vizek daje savršen prikaz anatomije hrvatske bolesti na smrt, kako bi rekao Kierkegaard, a to je ortački kapitalizam, koncentriran oko Agrokora. Što je ortački kapitalizam? To je kad jedna skupina – udruženi gospodarski zločinački poduhvat – uz podršku politike tvrdi da štiti nacionalni interes. Vizek izbacuje rukovet preciznih misli: ‘Kad je propadao Ivica Todorić, nije on bio jedini, on je bio utjelovljenje takvog tipa kapitalizma, ali on nije uspio niti se održao samostalno. Cijela je menažerija pomogla da se dogodi ono što se dogodilo. Ukoliko se država, koja je dio tog ortačkog kapitalizma, počne uplitati u taj proces u pokušaju da ga se sanira, vrlo je izvjesno da će nam se to dogoditi opet. Ne možete uzrok problema liječiti istim metodama.’ Politika je, kaže Vizek, ne samo zanemarila struku (Jasnicu Garašić, Petra Miladina), već je na struku – pljunula. I zbog tog pljuvanja došla u predvorje dva poraza. ‘Hrvatska javnost se plašila s dvije teze, prva je bila da će doći do sloma gospodarstva, a druga da ne smijemo dopustiti Rusima da preuzmu strateške hrvatske resurse. Ovo drugo se, čini se, već događa, a oko prve teze možemo spekulirati što bi bilo kad bi bilo. Moja tvrdnja je da su originalni vjerovnici bile ozbiljne kompanije, znali su koji su ulozi na stolu i nitko ne bi radio poteze koji bi ugrozili njihova vlastita potraživanja prema Agrokoru. Ulozi su bili preveliki da bi bilo koja strana dozvolila da se dogodi nešto katastrofalno loše’, rekla je Vizek. ‘Sad kad smo već ušli u taj proces, treba ga završiti. Mi i dalje ne znamo kako će Agrokor izgledati nakon nagodbe, znamo da ne plaća rashode, poslovanje je u induciranoj komi. Lex Agrokor se neće primjenjivati u zemljama u okruženju, što dodatno otežava procjenu što će biti s hrvatskim kompanijama te grupe. Ukoliko se dogodi da se kroz cijeli proces izgubi kontrola nad Agrokorovim podružnicama u drugim zemljama, ekonomska šteta koja se može dogoditi je ogromna, posebno za prehrambene proizvode i proizvode trajne potrošnje za koje je tržište bivše Jugoslavije prirodno tržište. Nama nije tržište za prehrambene proizvode Nizozemska ili Danska, nego zemlje bivše Jugoslavije gdje su brendovi prepoznati.’ Možda će, doduše, naše kompanije prodavati svoje proizvode u zemljama Tri mora (Kolinda i Plenković uvjeravaju da su nam to bliske i komplementarne države, znamo da su Finci ludi za ‘Bajaderom’, a Ukrajinci za Ledovom ‘Snjeguljicom’), no Vizek je ovdje rekla ključnu rečenicu: da se država nije upetljala, Agrokor bi bio riješen u pola godine! ‘Vlada jest i ostat će talac Lex Agrokora, sama je to proizvela, to nije nešto što je trebalo biti tako. Ja sam uvjerena da nije bilo te državne intervencije i da je Hrvatska jednom u svojoj povijesti odlučila prepustiti tržištu i originalnom vlasniku kompanije da riješi taj problem, da bi on vrlo vjerojatno bio riješen u roku šest mjeseci, na bilo koji način…’
U emisiji saznajemo da je na pomolu novi izbjeglički val prema Europi, a da se na brodu koji je dovezao hrpu novih izbjeglica u južnu Italiju rodila beba. Kamere prikazuju siroto dijete, nakon čijeg lica čovjek ne može ne prizvati u pamet čuveni kadar Ejzenštejnove ‘Oklopnjače Potemkin’ gdje se, u revolucionarnom metežu, niz stubište kotrljaju dječja kolica s bebom… Mala se ‘migrantica’ (tako to zovu naši političari) rodila na izbjegličkom brodu i čovjek ne zna bi li to, žanrovski, opisao kao trijumf života (jer malecka ipak ima budućnost, ma kako tešku) ili kao tragediju (što da smo se mi rodili u tim uvjetima?). Sve je te izbjeglice prema Europi natjerala intervencionistička politika Zapada, ta je politika – nehotično, upravo izbjegličkim valom – istjerala Britaniju iz Europe, ojačala desnicu u Njemačkoj i proizvela još niz drugih jezivih posljedica s kojima ćemo se tek suočavati. Irak, Afganistan, Libija, Sirija… europske i američke intervencije u tim zemljama napravile su darmar, a sad ćemo cijenu tog kaosa plaćati godinama.
Pressing, N1, 21. svibnja, 22:30
‘Ono što se kod nas zove lijevo, u svijetu se zove normalno’, kaže u zanimljivom ‘Pressingu’ Petra Štefanića Ivica Puljak, znanstvenik i jedan od čelnika stranke Pametno (naziv je mišljen kao sugestija, preporuka, dakle ‘pamet u glavu’ ili ‘drugi put pametno’, a ne ‘mi smo pametni’). Puljak time izvrće stvari s glave na noge. Nije to jedina naopaka stvar u ovoj zemlji. Ono što se kod nas zove ‘domoljubljem’ u svijetu se inače zove klijentelizmom, konjunkturom, tržišnom prilagodbom, koreografijom ili vašarom. Uzmete li u tom vašaru jednu od uloga, možete do mile volje zapošljavati rodbinu, tazbinu, kumove ili klijente, pisati zakone kojima će jarani zaraditi milijune (potom dijelite lovu, normalno), možete bludničiti, divljati, gaziti po cestama i, uopće, pretvoriti život u vječiti praznik, a nitko vam ništa neće moći, jači ste od sudbine jer ste domoljub. Puljak je razbio još jednu popularnu predrasudu, onu da živimo u najgorem od svih svjetova. Iako je pesimizam u modi, istina je obrnuta: danas nema Auschwitza, na najvećem dijelu planeta iskorijenjena je glad, nema velikih epidemija, nema svjetskog rata. I bit će, kaže Puljak, sve bolje, osim ako ne stradamo od klimatskog samoubojstva ili, drugim imenom, nekontroliranog rasta.
Sabor HDZ-a, HRT, 26. svibnja, 16:00
Izvještajni sabor HDZ-a teče glatko, Plenki ulazi u dvoranu kao Rocky 2, govornici su na steroidima, padaju zakletve o jedinstvu, čitaju se statistike grandioznih uspjeha, zaklinje se u Tuđmana, a onda na pozornicu stupa Davor Ivo Stier, pa odvaljuje opaku tiradu protiv klijentelizma. Ovdje je širi citat. ‘Puno je dobrog učinjeno, ali ima i dosta izazova. U bivšem režimu bilo je presudno biti član partije, tako su vladali komunisti, propadala je ekonomija. Takav smo nepravedni sustav odbacili 1990., no moramo priznati da nasljeđe tog bivšeg sustava živi danas. Naš najveći problem je klijentelizam, odnosno ortački kapitalizam. Dakle, mali krug ljudi si namješta poslove na račun domovine i slobode’, viče Stier pa postavlja pitanje. ’Želimo li srušiti klijentelizam ili ne želimo? Želimo li slobodu ili ne? I to je krucijalno pitanje na koje naši građani, a među njima naši birači, očekuju da im nedvosmisleno odgovorimo. Domoljublje se u 21. stoljeću pokazuje u borbi protiv klijentelizma. Kad se nekome pogoduje da netko dobije posao, ubija se sloboda, kad se klijentelizam opravdava kao normalna pojava, otvara se širom vrata populizmu, a tjera se tisuće ljudi da napuste domovinu’, poručio je Stier. Na urlik da je spreman i pitanje jesu li i drugi spremni za borbu protiv klijentelizma, dvoranom se prolamaju ovacije. Spremni?! Dašta!
Odličan govor, nema sumnje. No na koga je Stier mislio? Na obitelj Tuđman, koja namješta poslove s kornetima, telefonskim centralama, streljanama, bankama, restoranima? Je li to ostatak starog sustava? Ili pak misli na Martinu Dalić, borgovce, škegre, nabavke dronova, aviona i sličnih stvari? Na poslovne prostore u centru Zagreba koje dobivaju braća stranačkih moćnika? Na dvostruka bojanja tunela? Kutlu, Tutlu, Mutlu? Otkud mu ideja da je riječ o ‘malom krugu ljudi’? Ako je krug mali, zašto se problem ne riješi već perzistira 27 godina? Stier je pogodio u srce jednog od kardinalnih problema ove zemlje, ali je na njegovo uništavanje pozvao one koji ga proizvode i koji od njega sjajno žive. Neće to tako ići, moj Davore, neće moći ove noći. Miro Kovač ima veće šanse.
TNT, N1, 27. svibnja, 10:00
U vrijeme dok na prvom programu HRT-a gledamo misu, na TNT-u imamo tihu misu: Maruška Vizek daje savršen prikaz anatomije hrvatske bolesti na smrt, kako bi rekao Kierkegaard, a to je ortački kapitalizam, koncentriran oko Agrokora. Što je ortački kapitalizam? To je kad jedna skupina – udruženi gospodarski zločinački poduhvat – uz podršku politike tvrdi da štiti nacionalni interes. Vizek izbacuje rukovet preciznih misli: ‘Kad je propadao Ivica Todorić, nije on bio jedini, on je bio utjelovljenje takvog tipa kapitalizma, ali on nije uspio niti se održao samostalno. Cijela je menažerija pomogla da se dogodi ono što se dogodilo. Ukoliko se država, koja je dio tog ortačkog kapitalizma, počne uplitati u taj proces u pokušaju da ga se sanira, vrlo je izvjesno da će nam se to dogoditi opet. Ne možete uzrok problema liječiti istim metodama.’ Politika je, kaže Vizek, ne samo zanemarila struku (Jasnicu Garašić, Petra Miladina), već je na struku – pljunula. I zbog tog pljuvanja došla u predvorje dva poraza. ‘Hrvatska javnost se plašila s dvije teze, prva je bila da će doći do sloma gospodarstva, a druga da ne smijemo dopustiti Rusima da preuzmu strateške hrvatske resurse. Ovo drugo se, čini se, već događa, a oko prve teze možemo spekulirati što bi bilo kad bi bilo. Moja tvrdnja je da su originalni vjerovnici bile ozbiljne kompanije, znali su koji su ulozi na stolu i nitko ne bi radio poteze koji bi ugrozili njihova vlastita potraživanja prema Agrokoru. Ulozi su bili preveliki da bi bilo koja strana dozvolila da se dogodi nešto katastrofalno loše’, rekla je Vizek. ‘Sad kad smo već ušli u taj proces, treba ga završiti. Mi i dalje ne znamo kako će Agrokor izgledati nakon nagodbe, znamo da ne plaća rashode, poslovanje je u induciranoj komi. Lex Agrokor se neće primjenjivati u zemljama u okruženju, što dodatno otežava procjenu što će biti s hrvatskim kompanijama te grupe. Ukoliko se dogodi da se kroz cijeli proces izgubi kontrola nad Agrokorovim podružnicama u drugim zemljama, ekonomska šteta koja se može dogoditi je ogromna, posebno za prehrambene proizvode i proizvode trajne potrošnje za koje je tržište bivše Jugoslavije prirodno tržište. Nama nije tržište za prehrambene proizvode Nizozemska ili Danska, nego zemlje bivše Jugoslavije gdje su brendovi prepoznati.’ Možda će, doduše, naše kompanije prodavati svoje proizvode u zemljama Tri mora (Kolinda i Plenković uvjeravaju da su nam to bliske i komplementarne države, znamo da su Finci ludi za ‘Bajaderom’, a Ukrajinci za Ledovom ‘Snjeguljicom’), no Vizek je ovdje rekla ključnu rečenicu: da se država nije upetljala, Agrokor bi bio riješen u pola godine! ‘Vlada jest i ostat će talac Lex Agrokora, sama je to proizvela, to nije nešto što je trebalo biti tako. Ja sam uvjerena da nije bilo te državne intervencije i da je Hrvatska jednom u svojoj povijesti odlučila prepustiti tržištu i originalnom vlasniku kompanije da riješi taj problem, da bi on vrlo vjerojatno bio riješen u roku šest mjeseci, na bilo koji način…’
Novi dan, N1, 28. svibnja, 08:00
U emisiji saznajemo da je na pomolu novi izbjeglički val prema Europi, a da se na brodu koji je dovezao hrpu novih izbjeglica u južnu Italiju rodila beba. Kamere prikazuju siroto dijete, nakon čijeg lica čovjek ne može ne prizvati u pamet čuveni kadar Ejzenštejnove ‘Oklopnjače Potemkin’ gdje se, u revolucionarnom metežu, niz stubište kotrljaju dječja kolica s bebom… Mala se ‘migrantica’ (tako to zovu naši političari) rodila na izbjegličkom brodu i čovjek ne zna bi li to, žanrovski, opisao kao trijumf života (jer malecka ipak ima budućnost, ma kako tešku) ili kao tragediju (što da smo se mi rodili u tim uvjetima?). Sve je te izbjeglice prema Europi natjerala intervencionistička politika Zapada, ta je politika – nehotično, upravo izbjegličkim valom – istjerala Britaniju iz Europe, ojačala desnicu u Njemačkoj i proizvela još niz drugih jezivih posljedica s kojima ćemo se tek suočavati. Irak, Afganistan, Libija, Sirija… europske i američke intervencije u tim zemljama napravile su darmar, a sad ćemo cijenu tog kaosa plaćati godinama.
