SAD i Rusija su već u ratu, iako on službeno nije objavljen

U okviru projekta “Hladnog rata 2” Rusija i dalje pokušava zadržati ulogu promotora izgradnje nove vrste međunarodnih odnosa između Sjedinjenih Država i ostatka svijeta. Dolaskom Donalda Trumpa na vlast je sličnu ponudu Washingtonu uputio i kineski predsjednik Xi Jinping, ali je ubrzo shvatio da su to uzaludni napori. Iako se Zapad prema Rusiji odnosi kršeći međunarodno pravo, a vojne i političke operacije usmjerene na slabljenje revizionističke i agresivne Rusije nadopunjuje ekonomskim sankcijama i psihološkim ratom, vlasti u Moskvi i dalje daju veliki značaj procesu pokušaja izgradnje mostova sa “zapadnim partnerima” koji to nisu. I dok se u Europi mogu naći lideri i visoki politički dužnosnici koji razumiju važnost ovog procesa, za SAD se to ne može reći.

Osim toga, “Hladnim ratom 2” američka administraciji rješava nekoliko gorućih problema i to je glavni razlog zašto vrši pritisak na vazale i takozvane “saveznike” da je slijede u politici prema Moskvi.

To su jačanje geopolitičkog utjecaja u postsovjetskom prostoru i državama koje graniče s Rusijom, kao što je slučaj u Gruziji, Ukrajini i baltičkim zemalja. Potom stvaranje napetosti i kriznih žarišta, a odnedavno i sankcije protiv zemalja koje se odluče na kupnju ruskog oružja, čime se osigurava povećanje prodaje oružja američkog vojno-industrijskog kompleksa, koje podržava američko gospodarstvo. Ova vrsta rata osigurava stabilan tečaj američke nacionalne valute i spekulativni rast burze, bez obzira na povremene padove. “Zajednička prijetnja” omogućava Washingtonu da vrši stalni politički pritisak na saveznike, zapravo na zemlje koje su u politički potpunosti politički ovisne o Sjedinjenim Državama.

Dakle, ruski faktor je postao neizostavni element unutarnje američke politike, koja ima način da sve probleme i odgovornost prebaci na vanjskog neprijatelja i preusmjeri pozornost javnosti od stvarnih uzroka negativnih posljedica za SAD kao državu.

Zapravo se na ruševinama Sovjetskog Saveza i na štetu nove Rusije gradi “Novi svjetski poredak”, što nije nikakva nova ideja i nova politička misao u Washingtonu. To je prethodno iskreno govorio američki geopolitički strateg Zbigniew Brzezinski, koji je preminuo u svibnju prošle godine.

Brzezinski je vjerovao da je Rusija u ovom svijetu “suvišna zemlja” i “poražena sila” i procjenjivao je da će Ruska Federacija jednom biti fragmentirana, a zemlje koje će nastati na njenim ruševinama bi bili američki protektorati. Washington bi u tom scenariju vjerojatno neku od tih država dao pod skrbništvo nekom od saveznika, vjerojatno Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Japanu, malo teže nepredvidivoj Francuskoj, gdje na vlast može doći nacionalno osviještena politička elita kao vrijeme Charlesa de Gaullea.

Iako ovaj plan ne da nije dao rezultate, nego je duboko uzdrman u samim temeljima, bez obzira tko to bio, svi akteri na američkoj političkoj sceni se i dalje tvrdoglavo drže ovog projekta.

Možda se nakon Krima i moglo složiti oko nekih stvari, ali nakon igrokaza sa Sporazumom iz Minska,  gdje su pregovore u ime Washingtona kao opunomoćenici vodili Njemačka i Francuska, američka je administracija namjerno odabrala pogoršanje odnosa i oni su svakim danom sve gori.

Bez obzira na stavove i odluke ruskog vodstva, pritisak na Rusiju će se povećavati. To će se nastaviti sve dok bude profitabilno. Izaći iz ove situacije je moguće samo na dva načina. Ili eskalacijom posredničkih ratova u Donbasu i Siriji u veliki oružani sukob u kojem će se Sjedinjene Države s koalicijskim partnerima izravno sukobiti s Rusijom ili “novom detantom” koji bi bio u interesu Moskve, koja još uvijek traži povratak na proces izgradnje nove vrste međunarodnih odnosa između Sjedinjenih Država i ostatka zemalja i izgradnje multipolarnog svijeta kako je prikazan na karti dolje. Ovo bi okvirno bila zamisao podijele ne sfera utjecaja nego sfera multipolarnog svijeta u kojem bi zemlje, na obostranu korist i nenametanjem modela upravljanja, surađivale unutar geografskih cjelina. Nijedna od njih ne bi imala svog hegemona, a na široj bi razini surađivale udružene jedne s drugima.

Naravno da je ovaj projekt za SAD apsolutno neprihvatljiv, stoga je u trenutnoj situaciji nemoguće postići kompromisni koji bi odgovarao sukobljenim stranama. Možda je u ovom trenutku blago u prednosti ruska strana, jer američka vanjska politika ne može temeljito djelovati i utjecati na političke procese u Rusiji.

Međutim, što su lošiji društveni i ekonomski uvjeti u Ukrajini, bit će lakše pogoršati sukob u Donbasu. Američka vanjska politika se od 1990. razvijala na očuvanju postsovjetskog modela međunarodnih odnosa i političke shizofrenije i od te se zemlje u bilo kojem trenutku može očekivati da poduzme bilo što.

Moskva razumije da trenutni trend američke vanjske politike predstavlja trajnu potencijalnu prijetnju ruskoj nacionalnoj sigurnosti, ali nikada neće prva “ispaliti metak” i izbjegavat će izravni sukob.

Međutim, morat će naći rješenje za suprotstavljanje američkom projektu pretvaranja Ukrajine u “Veliku Galiciju”, nacionalističku, etnocentrističku, prozapadnu i profašističku tvorevinu.

Američko vodstvo u konceptu spašavanja Sjedinjenih Država namjerno pokušava uništiti Rusiju kao državu. Američka uprava jednostavno nema drugog koncepta. Postoji još nekoliko “prijetnji”, kao što su savez Sirije i Irana, te Sjeverna Koreja. Međutim, čak i djelovanje u tom smjeru je povezano s “ruskom strategijom”.

Ako Rusija podigne razinu otpora američkoj vladajućoj političkoj eliti i sekti ustrajnih shizofrenika poznatijih kao “Deep State”, koji na bilo koji način nastoje postići njihov cilj, neće pogriješiti. Apsurdno je očekivati bilo kakav dogovor. Nakon raspada Sovjetskog Saveza je sila ponovno postala temelj međunarodnog prava.

Sjedinjene Države pod krinkom borbe protiv terorizma sedam godina svrgavaju “Assadov režim”. To je praksa suvremenih međunarodnih odnosa. Na isti način i po istom scenariju su uništeni “režimi” Husseina ili Gaddafija. To su za Sjedinjene Države bili uobičajeni geopolitički poticaji na koje su pucali ka na streljani.

Što se tiče Rusije, sve je jasno naznačeno od strane Zbigniewa Brzezinskog. Očito je da neće biti druge strategije američke vanjske politike.

Utjecaj američke vanjske politike se zapravo smanjuje, ali projekt sukoba američke administracije s Rusijom je prešao točku s koje nema povratka. Rusija je u trenutku u kojem mora djelovati, ako ne, onda će se prije ili kasnije raspasti.

Ruska politička elita je izgubila četiri godine na pokušaje pomirenja, još od 2014. godine, koje je u osnovi nemoguće. Pritisak u Ukrajini je bio “geopolitički Rubikon” kojeg su Amerikanci svjesno prešli. Međutim, vanjski utjecaj je za Rusiju bio globalni geopolitički poticaj, koji je doveo do oštrog povećanja njenih unutarnjih sposobnosti i kvalitetnije države. Došlo je do prirodnog odgovora i pružanja otpora američkom projektu koji se oslanja isključivo na silu i pritisak.

Još jednom spomenimo da SAD Rusiju koriste kao vlastiti poticaj, jer bez nje ne bi mogle jačati geopolitički utjecaj u postsovjetskom prostoru i državama koje graniče s Rusijom, kao što je slučaj u Gruziji, Ukrajini i baltičkim zemalja. Rusijom se koriste i za povećanje prodaje američkog oružja i osiguravanje stabilnosti dolara, a “zajednička prijetnja” Washingtonu omogućava da vrši stalni politički pritisak na “saveznike”.

Što sprječava Rusiju da iskoristi Sjedinjene Države na sličan način? Prvo, to bi bilo moguće samo s radikalnim promjenama unutar same ruske države, što se neće dogoditi zato što bi Rusija tada postala “druga Amerika”, a to bi, prije ili kasnije, završilo loše po Rusiju i ruski narod.

Američka administracija je trenutno zabrinuta za očuvanje globalne hegemonije, koja je u opadanju, a Rusija je svjesna da joj je Washington proglasio rat, iako on u vojnom smislu službeno nije objavljen. Kako je prilično sigurno da će ovo stanje potrajati, neki predviđaju i desetljećima, za očekivati je da iz Moskve uskoro više nećemo slušati izraze poput “naši zapadni partneri”, barem kada su SAD u pitanju.

 

logično