Stariji čitatelji vjerojatno će se sjetiti najčešćeg naziva tribina i okruglih stolova početkom devedesetih godina prošlog stoljeća: Hrvatska – jučer, danas, sutra; 25 godina kasnije nema više nikakva javnog dijaloga o 'pravcima razvoja' sutra – presječen je znamenitim 'Imamo Hrvatsku…' (odavno znamo kakvu: kao udbaško-ustašku džamahiriju) – a danas se pretopilo u jučer… vrlo jučer, prekobicnulo se (rekli bi klinci) pakleno sve do 24. travnja 1942. godine.
Od zloglasne najave krivoustog mitomana, na prvom saboru kleronacionalističke sljedbe u dvorani 'Lisinski', da NDH 'nije bila samo ustaški zločin, nego i…' pa do reafirmacije jednačenja po identitetu kvislinške tvorevine i postjugoslavenske paradržavice, izrečenog na konstituirajućem zasjedanju saziva Sabora proisteklog iz izborne farse 8. studenog, Republika Hrvatska po svojim je ustavnim odredbama spala upravo na to: isprazne definicije pregažene u režiji klerofašističke reconquiste!
Slučaj, nerijetko pakleno duhovit režiser, htjede da se samo šest sati nakon sjednice na kojoj će novoizabrani predsjednik ustanove svojedobno (o)krštene kokošinjcem 'spontano' izviknuti prijedlog o podržavljenju per definitionem instituta vlasti naroda i za narod, u nedalekoj Bazilici Srca Isusova održala još jedna crna misa-zadušnica za kuma oktroirane staleške inačice istoga, pa je tako sijevnuo dražestan vremenski most (time-space bridge, rekao bi Gene Roddenberry) unatrag… sve do namračnijeg razdoblja u svekolikoj povijesti zemljice hrvatske, onoga koga se svatko čovječan zgraža i srami, a s nostalgijom sjećaju fosilni idioti, relativiziraju ga budaletine bez humane uspravnice(!) i mrvice stida.
Stanovite okolnosti izvan moje konfiguracijske moći spriječile su me jučer da se pridružim prijateljima na suprotnoj strani Palmotićeve, pa sam percepcijsku sliku krpio iz medijskih izvještaja – i još se jednom sablaznio: u dnevniku državne, javne televizije (a ne nekoga privatnog servisa s garažnom koncesijom!), barem dvostruko više vremena nego Snježana Banović dobio je troglodit koji se bahato pohvalio svojom dijagnozom – ni najmanje ne strahujući od policije! Drugim riječima: re-ustašizacija Hrvatske nadire ne samo zahvaljujući idiotizmu prvog čovjeka novog saziva skupštine na Markovu trgu, bijedno hinjenoj neukosti čudnovate pojave s Pantovčaka, memoriji po korigiranom vremenu oportunističkih krpelja i gnjida… nego i neproničnim vrijednosnim krmeljima na očima 'novinara' blaženo lišenih svake dvojbe o neprihvatljivosti ukazivanja (promocijske!) pažnje pacijentima odbjeglim s poglavnikova odra.
Apsurd poprima sve bizarniju dimenziju: jedan internetski portal anketira posjetitelje – poziva ih da se opredijele jesu li za totalitarnu varijantu državnog parlamenta, ili za njegovu ustavnu demokratsku verziju… baš kao da se radi o optiranju za-ili-protiv silikonima unakaženih sisa. A krvavo je vrijednosno pitanje posrijedi, zaštita antifašističkih ishodišta Republike – nikakva estradna dvojba!
Često požalim što sam skloniji oporu humoru, sprdačini i sarkazmu, nego konkretnoj akciji; kada je – u ozračju nacional-katoličkog delirija – papa Ivan Pavao II kadio na zagrebačkom hipodromu, izazvao sam nemalo čuđenje redakcijske kolegice Gordane Tintor, rekavši da je 'Poljak s misijom scenaristički izbrušenom u Langleyu' (sjedištu CIA-e) došao pobiti koplje u mekano, znajući gdje će kleronacionalističko sjeme dati svoje otrovne plodove. Da, osamostaljena je Hrvatska u Vatikanu obilježena bojom namijenjenom vazalnim državicama izmještena suvereniteta – zapasana kao morbidni protektorat, s obavezom da 'poguranac' u vrijeme prikupljanja međunarodnih priznanja masno plati u novcu, srednjevjekovnoj privilegiranosti Crkve i retrogradnom dizajnu države i društva. Jednako kao i Wojtylina Poljska, nad čijim se ubrzanim zaokretom prema hard core nacionalističkom konzervativizmu uzrujavaju u Bruxellesu, ali i u drugim ex-tranzicijskim zemljama, strahujući od domino-efekta urušavanja građanskog moderniteta osvojenog o slomu realsocijalizma. A tada, 10. rujna 1994. – kad je Wojtyla za vojnoga vikara ratnozločinačke vojske rekao da je bio 'najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve' – trebalo je uskliknuti: Dzięki! Dzięki nie! Onda, ili barem 3. listopada 1998., kad je istoga mračnog klerika proglasio blaženim… jer se vatikansko sponzorstvo nad Lijepom našom nikako ne može odvojiti od povijesne slizanosti ustaštva i katoličkoga klera – sve od godina Draganovićeve 'štakorske staze' za otpremanje izbjeglih ustaša u Argentinu do fra Lasićevih uvreda biblijske nevine dječice izjednačavanjem s ubojicom.
Hrvatskoj se ovih dana nasilno nameće stečajno-ovršni manager, arbitrarno redizajnira ustavni karakter, onima koji su je izgrađivali 45 godina bezobrazno poručuje da su jugokomunistički šljam, nostalgičari i građevine drugoga reda u usporedbi s domoljubnom dijasporom – a nadasve se sintagme kao što su nacionalno jedinstvo, konsenzus i akcijska solidarnost prostituiraju mrčenjem jednoumljem poražene kleronacionalističke ideologije. U travnju 1941. godine šačica ustaškog ološa dovezena je okupatorskim kamionom do Karlovca da bi ondje proglasila 'nezavisnu državu hrvatsku' – u prosincu 2015. naplavina malomišćanskih ministranata odigrala je najprljaviju ulogu u povijesti obnovljenog višestranačja: poslužila kao most bagri i probisvijetima da dokrajče Republiku, pogaze njeno ustavno određenje i zabiju posljednji čavao u lijes njenog suvereniteta.
'Slučajna država', po dosjetci dripca koji je itekako pridonio da ne (p)ostane 'namjerna', prometnula se u državu-slučaj s kauča provincijskog psihijatra – kako znakovito… i jadno!
