Samo je Hrvatska imala privatizaciju u ratu

Nitko od trojice nekadašnjih visokih dužnosnika HDZ-a nije na jučerašnjoj sjednici istražnog povjerenstva za Agrokor znao odgovoriti na pitanje zašto se proces pretvorbe i privatizacije događao u vrijeme ratnih zbivanja. Jedino je neuništivi Joža Manolić pokušavao nešto objasniti da je to bio dio državne politike koja je željela oživiti gospodarstvo i dati titulara vlasništva.

Ali definitivno jest čudna stvar da se privatizacija radila za vrijeme Domovinskog rata. Riječ je o slučaju bez presedana u svjetskoj povijesti. Bilo bi to kao da je Velika Britanija, recimo, 1942. odlučila provoditi nekakvu prekretničku gospodarsku reformu praveći se da se preko kanala ne događa baš ništa i kao da samo godinu dana ranije nisu bili na rubu totalnog poraza. Hrvatska je te 1993. bila debelo u ratu, trećina zemlje bila je okupirana, a ratna događanja posebno su bila okrutna u susjednoj BiH.

Cijela je društvena energija bila usmjerena na obranu zemlje. Ni mediji, ni javnost, ni politika nisu se punom pažnjom mogli baviti onim što se događa u privatizaciji. Da nije bilo rata, vjerojatno se ne bi događale privatizacijske gadosti koje su se dogodile. Ipak bi se javnost bavila tim stvarima. Tako da je lako moguće da činjenica da je rat trajao bila odlučujuća da se u privatizaciju uopće i krene.

Druga je činjenica koja je pogodovala mutnim radnjama i ona da je stanovništvo bilo potpuno nepripremljeno za kapitalizam i privatizaciju. Također je činjenica da država nije poduzela ništa, ama baš ništa, da pokuša barem malo obrazovati građane o tome što bi cijeli ovaj postupak trebao značiti. Država je recimo i tada branila građanima da se drogiraju, kažnjavala je prostituciju, ali nadležne institucije nije nimalo zanimala činjenica da smušeni radnici po birtijama za sitne pare prodaju dionice svoje tvrtke raznim torbarima. Na taj su način stvarana carstva, a mase zaposlenika ne samo da nisu dobile fer cijenu za svoje dionice, nego su vrlo brzo ostajale i bez radnog mjesta u tvrtki koja je samo prije koju godinu bila njihova.

I sam je Zakon o privatizaciji bio loše napisan i imao je puno rupa. Na njemu su radili i profesori trgovačkog prava koji su poslije za velike novce prodavali konzultantske usluge komunističkim direktorima kako za sitne pare privatizirati tvrtku u kojoj su radili. U procesu nije bilo gotovo nikakve kontrole. Ona je bila samo formalna i nije štitila ni zaposlenike, ni državu koji su se nakon samo nekoliko godina našli očerupani.

Posebno je čudno zbog čega je sve ovo dopustio prvi predsjednik Franjo Tuđman. Istina, on se nije razumio u gospodarstvo, niti su ga te teme uopće i zanimale. Svu je svoju energiju usmjerio prema diplomaciji i obrani zemlje, što je s obzirom na tadašnju situaciju bilo i razumljivo. Ali opet, sve su se ove svinjarije događale za vrijeme njegove vladavine i čudno je da kao povjesničar nije mogao predvidjeti situaciju u kojoj će se njegovo ime poistovjetiti s privatizacijskom pljačkom. Osobno u nju nije bio uključen, ali ostaje pitanje zbog čega ju je  dozvolio.

Neke teorije zavjere govore da je nije mogao spriječiti jer je i njegov dolazak na vlast bio dio sveobuhvatnog dila koji je u osnovi imao baš ovakvu privatizaciju. Ali kao što smo jučer vidjeli, toga se se nitko ne može sjetiti. Što ne znači da se nije dogodilo.

novilist