Ekipa koja je preuzela SDP je napravila baš to – preuzela stranku. I ne kani je pustiti, bez obzira na sve češće komično nesnalaženje lica koje su isturili kao šefa SDP-a.


O hrvatskoj politici postoji, nažalost, više potpuno pogrešnih stereotipa, nego uvjerenja utemeljenih na makar djeliću stvarnosti.

Zato nam, uostalom, i jest tako kako je – na izbore ne izlazi skoro polovica onih s pravom glasa, u Saboru u zabrinjavajućem postotku sjede čudaci i opasni luđaci, a politikom se sve manje kani baviti itko s minimumom samopoštovanja. I taj vir pogonjen poluinformacijama, spinovima i jeftinim lažima se nastavlja vrtjeti sve brže i brže...

Jedan od glavnih stereotipa koji je HDZ izvukao iz rukava u situaciji kad je stranka bila optužena (i još je)za organiziranu krađu državnog novca velikih razmjera, bila je ona o tome kako su ionako „svi isti“. Politički je zapravo guranje takvog spina prilično razumljivo, HDZ-u u situaciji kad je završio pod optužnicom puno toga nije ni preostalo. Međutim, mediji su, da sad ne ulazimo u motive, priču uglavnom preuzeli i varirali u milijun verzija dok je na vlasti bila koalicija koju je vodio SDP, a, jasno, SDP=HDZ je postao amblem cijelog niza novih političkih pokreta, od kojih su zasad najuspješniji Most i Živi zid.

Kad se odmakne od (razumljivog) pokušaja alibija za sam HDZ, priča o SDP=HDZ bila je jedna od bizarnijih laži hrvatske politike. SDP je stranka koja je na vlasti širila prostore slobode društva, SDP je stranka, da ne idemo dalje, koja je bila ona koja je imala uvjerljivo najdemokratskije unutarnje uređenje. Tamo su članovi već birali predsjednike i predsjedničke kandidate, a u HDZ-u, primjerice, nisu niti jednom. Prinicip jedan član – jedan glas su na Trgu žrtava fašizma šeksovski lukavo proširili s „jedan kandidat“ i tako razriješili davnu Johnnyevu moru o tome kako „prokleta mogućnost izbora mora da postoji“.

Evo, ne mora.

Dakle, SDP=HDZ bila je vrhunska idiotarija hrvatskog fake news javnog prostora.

Bila.

U vrijeme posljednjeg predsjednika SDP-a, Zorana Milanovića, proširilo se uvjerenje kako on caristički upravlja strankom i kako umanjuje prostore slobode u njoj. Dijelom je svakako bilo utemeljeno na istini (druga je priča koliko su za to krive Milanovićeve autoritarne tendencije, a koliko nedostatak elementarne hrabrosti kod njegovih kolega), pa su oni koji su težili postati „kalif umjesto kalifa“ često pričali o potrebi za demokratizacijom stranke.

Kad su, nakon Milanovićevog odlaska izabrana nova tijela i nova lica stranke, čovjek koji je dobio najviše glasova za potpredsjednika, Zlatko Komadina, kazao je jasno: „Mi moramo demokratizirati sebe da bismo mogli demokratizirati društvo“.

Priča o demokratizaciji, s kojom su Komadina, Davor Bernardić, Rajko Ostojić i ostala ekipa dobili unutarstranačke izbore, međutim, bila je, danas je očito, prijesna laž.

Danas se u SDP-u ozbiljno raspravlja o izbacivanju iz stranke ljudi koji su se usudili primjetiti da predsjednik ne obavlja dobro svoj posao i pozvati ga da se makne.

Danas u SDP-u baš taj Davor Bernardić, koji je svojevremeno jedini glasao protiv nepotrebnog izbacivanja Aleksandre Kolarić iz SDP-a govori o „nanesenoj šteti stranci“ i prijeteći ostavlja sve mogućnosti otvorene.

No, to je bio tek početak.

Kad je „autokrat“ Zoran Milanović stavio na glasanje odluku o (opravdanom) izbacivanju Slavka Linića iz stranke, nakon što ga je donedavni suradnik javno optužio za poticanje kriminala, izbio je dah iz pluća članovima Glavnog odbora SDP-a odlučivši da glasanje bude – tajno. Pa nek' svatko odradi to zaokruživanje po vlastitoj savjesti i bez straha od kasnije odmazde.

Jedva je prošao (50:47). Ali, demokracija je i rizik, a ne samo iznuđivanje prijetnjom.

Sutra bi Glavni odbor SDP-a trebao glasati o povjerenju predsjedniku stranke Davoru Bernardiću.  Šanse da ga to tijelo razvlasti su tek teoretske. GO SDP-a može maknuti predsjednika jedino dvotrećinskom većinom glasova, a analize pokazuju da je Bernardić u tom tijelu može računati na dobro preko 50 posto – potpore.

Tajno glasanje ovdje se, za razliku od okršaja Linić-Milanović, nameće kao zicer.

Međutim, evo Zlatka Komadine. Onog demokratizatora iz prethodnih redaka. On smatra kako glasanje na Glavnom odboru mora biti javno kako bi delegati koji su izabrali članove GO znali što rade njihove izabranici!

Ne, naravno, ne radi se uopće o ucjeni vrha stranke budućim sankcijama onima koji će pokazati palac dole, radi se o interesu članstva.

Ova logika, naravno, ima veze s logikom isto kao i s demokratičnošću. No, osvježavajuće je razotkrivajuća. Ekipa koja je preuzela SDP je napravila baš to – preuzela stranku. I ne kani je pustiti, bez obzira na sve češće komično nesnalaženje lica koje su isturili kao šefa SDP-a.

Ako ovo izgleda kao pretjerivanje, nije loše baciti oko i na točku dnevnog reda koja je uvrštena naknadno za sutrašnju sjednicu – davanje ostavke na zastupničku dužnost. Suočeni sa činjenicom da bi im stranku koju su uzurpirali mogao napustiti i dvoznamenkasti broj saborskih zastupnika, „dečki s Iblera“ pokušat će ishoditi situaciju u kojoj se u slučaju razlaza sa SDP-om mandat stranci mora – vratiti.

Malo je neustavno, istina, ali ako služi konsolidaciji unutarstranačke čizme, Bože moj...

SDP bi tako sutra po svemu sudeći mogao prijeći Rubikon stranačke demokracije, ali unatrag. A SDP=HDZ iz fake news gluposti postati savršeno točna mjera unutarstranačke demokracije u dvije najjače stranke.

Birači SDP-a, međutim, nisu vojska. I unutarstranačka gloženja s Iblerovog trga uskoro bi mogla postati ne samo zabranjena, već savršeno - nebitna.

novilist