Davor Bernardić je predstavio novi politički program SDP-a. U njemu, kaže Bernardić, SDP obećava da će zastupati čovjeka koji živi od svojeg rada, one slabije i nezaštićene, siromašne i umirovljenike, ali i poslodavce. Njihovi interesi, interesi radnika i poslodavaca, više nisu suprotstavljeni, tvrdi Bernardić. No usprkos rečenom rad i kapital su u kapitalizmu itekako suprotstavljeni, a to da se ta suprotstavljenost ignorira, neutralizira i naturalizira – predstavlja jedan od kamena temeljaca proizvodnje političkog konsenzusa danas.
U kapitalizmu svrha robne proizvodnje i razmjene nije zadovoljenje potreba, već oplodnja izvorne svote novca – stvaranje viška vrijednosti[1]. Kapital se mora oploditi – to kapital čini kapitalom. Kapital nije neka količina novaca, niti su kapitalisti jednostavno bogati ljudi, već je kapital suma koja slijedi logiku viška vrijednosti (neprekidnu oplodnju), a kapitalisti su ljudi koji svoj kapital teže oploditi. Zato kada kažemo da kapital i rad nisu suprotstavljeni onda ignoriramo činjenicu da kapital oplođuje izvornu svotu putem radne snage koja stvara vrijednost, a eksploatacija
Eksploatacija je činjenica, a ne moralna kategorija koja upućuje na to da postoji "nužno" radno vrijeme (radno vrijeme koje je nužno kako bi se reproducirala vrijednost radne snage), ali i sati koji predstavljaju "višak radnog vremena" (radno vrijeme koje pojedinačni radnik obavlja iznad granice reprodukcije vrijednost vlastite radne snage). Nužno radno vrijeme je plaćeni rad, dok višak radnog vremena predstavlja neplaćeni rad. Kada se kaže da je radnik eksploatiran to ne znači nužno moralnu ocjenu, iako naravno postoji i ozbiljna etička dimenzija u tome, već upravo činjenicu da radnik proizvodi neku vrijednost, a da dobiva tek dio te vrijednosti. Ta je činjenica neovisna od toga jesu li nadnice visoke ili niske, radni uvjeti dobri ili loši.
Moralni kapitalizam
SDP-ovi programi se od devedesetih već sastoje od proturječja kojima je cilj stvaranje arbitrarnosti političkih označitelja te depolitizacija[2]. Možemo reći da kada od čelnog čovjeka SDP-a čujemo da SDP želi "bolje društvo", da zastupa siromašne, umirovljenike, "ali i radnike i poslodavce" da onda zapravo i spaja nespojivo. To treba čitati ne samo kao svjesnu manipulaciju, već i kao političko nesvjesno koje pokušava pomiriti klasni sukob i kanalizirati ga u obliku društvenog konsenzusa. Aleksandra Kolarić, istaknuta članica SDP-a u svojem videu koji je nedavno podijelila preko društvenih mreža tumači članovima SDP-a da usprkos tome što SDP može zastupati neki politički stav koji nekim akterima u društvu odgovara, SDP time nikako ne smije isključiti one druge (čitaj: "one kojima taj stav ne ide u prilog"). Drugim riječima, kaže se da SDP mora komunicirati tako da onima protiv kojih su usmjerene neke mjere to ne postane jasno. SDP zapravo tako kaže – "ne želimo izgubiti jedne dok držimo ljestve drugima".
U srazu između evidentne debilnosti i marketinga oko "moralnog kapitalizma" krije se i problem suočavanja s lažnim programima i političkim obećanjima i prava slika stvari – a ta je da SDP kad je na vlasti dosljedno provodi neoliberalne politike fleksibilizacije rada, ukida radnička prava i mogućnosti radničkog organiziranja. Sjetimo se da je SDP donio rigidan Zakon o radu 2014. godine koji je urušio i onako srezana radnička prava, a da je rigidnu fleksibilizaciju radnog zakonodavstva poduzeo već 2002. godine za vrijeme vlade Ivice Račana.
Floskule o "moralnom kapitalizmu" temeljno su pogrešne, a predstavljaju osnovu SDP-ovog kvazi-nedoktrinarnog usmjerenja koje stranka zauzima od 1990. godine. No veliki dio radnog naroda, protiv kojeg je politika SDP-a orijentirana stvaranjem tampon zone između radne snage i kapitala, glasa za njih. Cinizam koji sliježe ramenima i potvrđuje da su stvari takve kakve jesu (zakon je zakon – jer je zakon) uspostavlja zakon identičnosti, nepromjenjivosti ustvrđujući da sve jest kako jest. Radnici, siromašni i deprivilegirani često vrlo dobro znaju kako stvari stoje, no usprkos tomu djeluju kao da to ne znaju.
Foto: ytb prtscr
Klasa
Da bi se laž SDP-a i drugih političkih stranaka razotkrila potrebno je u politički rječnik vratiti neke riječi koje smo napustili kao "doktrinarne". Umjesto napuštanja svih ideologija i prihvaćanja lažne floskule o politici bez ideologije, valja povesti diskurzivnu borbu za vraćanje značenja i označitelja koji su u mogućnosti protumačiti stanje stvari.
"Klasa" je jedna od tih temeljnih označitelja koja otkriva laž političke demagogije. Klasna eksploatacija – termin koji je s političke pozornice izgnan još od 1990-ih – znači samo to klasa nad kojom se vlada ne proizvodi samo sredstva za vlastiti opstanak, nego i sredstva za opstanak vladajuće klase. Postoje radnici i oni koji žive od tuđeg rada.
No klase označavaju i suprotnost (činjenicu da su radnici i kapitalisti nužno u suprotstavljenim pozicijama) i klasnu borbu (antagonizam) – koja danas prečesto izostaje. Klase ne postoje bez klasne borbe, pa konsenzus koji se stvorio omogućava da i klase nestanu iz političke borbe. To omogućava perpetuiranje nebuloznih tvrdnji o nepostojanju sukoba između rada i kapitala. "Klasno određenje se podudara s klasnom praksom — s borbom — i proširuje se na ideološke i političke odnose, ali isto tako određuje objektivna mjesta agensa u društvenoj podjeli rada: ta mjesta su nezavisna od volje tih agensa" (Nikos Pulancas[3]).
Ili kako je Marx to nazvao postoji razlika između "klase po sebi" i "klase za sebe" – klase koja se ne bori i klase koja se bori za svoje interese[4]. Radnička klasa je prvo klasa za kapital – ona radi i privređuje za kapital – a tek kroz klasnu borbu može postati revolucionarna klasa – ili klasa "za sebe". "Radnička klasa je ili revolucionarna ili nije ništa” kako će to Marx i Engels sažeti u Manifestu komunističke partije[5]. Proces formiranja klasne svijesti ne može započeti na temeljima bezideologijske ideologije (koja je najopasnija ideologija) – već to tek možemo učiniti upućivanjem na sukob kao klasni sukob – jedna klasa eksploatira druga je eksploatirana.
Problem je s današnjom kritikom taj da instrumentarij izostaje – dijagnoza ostaje. To je spoj najgoreg iz oba svijeta – pristanka na načine proizvodnje u kapitalizmu i istovremeno nezadovoljstva zbog stanja stvari. Iz tog se paradoksa ne može izvući ukoliko se na mjesto cinizma i apatije ne postavi doslovna i dosljedna kritika. Nije stvar u tome da primijetimo kako SDP laže, da oni samo žele glasače, već je stvar u tome da primijetimo kako njihov izvod jednostavno ne može biti točan i kako takva laž postavlja temelj za fabriciranje konsenzusa i istovremeno urušavanje radničkih prava i socijalne države. Ako kritiku i otpor ne možemo oblikovati na temeljima cinizma i mirenja s istinama, onda ih i te kako možemo oblikovati na temeljima uvida u karakteristike kapitala, rada i vrijednosti.
[1]Heinrich, Michael (2015) Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije, Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe
[2]Štefan, Hrvoje "Socijaldemokracija kao prazna gesta", Zarez, 1.7. 2013. http://www.zarez.hr/clanci/socijaldemokracija-kao-prazna-gesta
[3]Pulancas, Nikos (1978) Klase u savremenom kapitalizmu, Nolit, Beograd.
[4]Marx, Karl: Bijeda filozofije: odgovor na "filozofiju bijede" g. Proudhona, preveo M. Porobić, Zagreb: Naučna biblioteka, 1933.
[5]Marx, Karl i Engels, Friedrich: Manifest komunističke partije, preveo Moša Pijade, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod: Kultura, 1972
